Prvi dan jeseni

Prije godinu dana, posljednji pozdrav uputili smo jednom divnom čovjeku, obiteljskom prijatelju. Ovaj post posvećen je Njemu, ali ponajviše njegovoj supruzi koja i danas nosi veliku tugu u sebi.
Priča je izmišljena iako je insiprirana Njegovom smrću.
To je zapravo priča o Njoj...
Saznala sam to jednog dana kad ju je Ona pročitala na prijedlog moje majke...
Dok sam pisala po papiru, i to u muškom rodu, zapravo nisam znala što je Ona razmišljala, kako je pokušala preboljeti, jednostavno sam pogodila, ne znam kako...

5. prosinca, 2005.

Spustili su lijes u grob i začas je nestala pod hrpom zemlje. Tog su trenutka teške grude zatrpale svaku radost u meni. Srce mi je obuzela crna tišina i sve oko mene progutala je tuga. Koračao sam među grobovima polako i bez cilja. Znam da sam se kasno u noć vratio u malenu garsonijeru ispunjenu mirisom već dogorjele svijeće i legao u krevet.
Probudila me zraka sunca što se jedva probijala kroz zavjesu. Rukom sam prešao po njenoj strani kreveta. Ne našavši njeno toplo tijelo, s velikim sam strahom otvorio oči.
Ne, nije bila tamo…nije bila niti u kuhinji ni u kupaonici niti se vratila iz dućana iako sam čekao satima. Tog sam dana shvatio. Nikada se više neće vratiti…Nikada više…

Zaboravio sam na odlazak na posao. Telefon bi svaki puta uzalud zvonio. Nisam nikoga htio čuti, nisam želio da me tješe i govore kako moram preboljeti…Nisam htio preboljeti…
Ni sam ne znam koliko je puta Mjesec zamijenio Sunce kad je jedno popodne netko sjeo na zvono.
Čuo sam odjeke negdje u podsvijesti, ali nisam smogao snage dići se iz kreveta. Nekoliko trenutaka kasnije, netko je snažno pokucao na vrata i nastavio lupati neodavajući niti jedne riječi.
Ustao sam, dovukao se do kvake i polako otvori vrata. Ugledao sam nešto neodređeno u majčinim očima, tugu i ljutnju, užaš i iznenađenje, sve to odjednom. Odvukla me bez riječi pred ogledalo i natjerala me da se pogledam. Prestrašio me moj vlastiti odraz u zrcalu. Gledale su me umorne oči praznim pogledom, blijedo lice k'o u mrtvaca, podočnjaci i beživotni udovi. Majka me natjerala da se odjenem jer mi želi nešto pokazati. Zajedno smo izašli. Nije mi ostavila izbor, bila je vrlo odlučna u svojem naumu. Nakon dugo vremena udahnuo sam svjež zrak.
Hodali smo bez riječi, a onda me zaustavila pred kazalištem. Nisam bio raspoložen za boravljenje među ljudima, već sam bio zaboravio kakav je to osjećaj. Međutim, usprkos mojim pokušajima da me ostavi na miru i pusti da se vrati u svoju jazbinu tuge, čvrsto me uhvatila za ruku i odvukla u ložu.
Sjedili smo u tišini dok se gledalište popunjavalo. „Što radim ovdje?“, pitao sam se bezbroj puta i odlutao mislima…Sjeo sam na grob i i ugledao Njeno beživotno lice…Rekao sam Joj da mi oprosti…da ju nisam zaboravio, da mi nedostaje, da moje srce, iako slabo, još uvijek kuca samo za Nju…a onda me nešto snažno počelo vući natrag, u stvarnost…
Nježan zvuk harfe ispunio je moja osjetila i bio kao osjećaj koji tako dugo nije stanovao u meni.Iako sam se odupirao, nisam želio da prestane. Plesali su polako, a kako je glazba postajala sve dinamičnija, tako su i oni grabili prostor sve snažnije, uživali u ljubavi, Suncu što se spustilo iz stropa, potoku što se pojavio na pozornici…

„To može postojati i u mome svijetu! Pronaći ću opet ono što sam zagubio negdje duboko u sebi, onoga dana…kad je sve nestalo s Njom…“
Jesam, stvarno! Pronašao sam tu pokopanu radost. Još i danas u meni živi slika lijesa, groba i Njenog vječno usnulog lica, ali duboko unutra. Ponekad ispoljava na površinu i bude mi teško. I dok suze klize niz obraze pustim da mi harfa svira i osuši ih…A onda se vraćam životnim radostima i stvarnome svijetu.

23.09.2006. u 17:17 ~ 8 ~ P ~ #

<< Arhiva >>

	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Prvi dan jeseni

O meni:

Svakakve misli...

Pjesme...