Bio je četvrtak, 12.svibnja prije 18 godina, 18:45 na bolničkom satu...Curica je!
Ugledah svjetlo dana i prvo što me dočekalo-pras po guzi!!!
Prvi put sam udahnula....i još dišem!
Dugačka 48 cm teška 2620g. To je kao da držiš dvije boce mlijeka pakiranog u plastičnim bocama.
Faca mi je bila veličine maminog dlana (vjerujte, ima mali dlan), smežurana k'o da sam izašla iz
veš-mašine, podočnjaci, a onda sam još dobila i žuticu. Dofurali oni mene doma s malim zakašnjenjem zbog žutila i onda su počele muke, uglavnom mamine. U početku baš i nisam htjela jesti (zbog bolesti sam pala na 2400g), al kad mi je krenulo, nisam stala, samo kaj su onda
počele poteškoće-grčevi u crijevima-urlanje-guranje toplomjera u guzu-malo olakšanje (oslobađanje "demona" iz mene).
Svakodnevno, bolje reći - SVAKU NOĆ - buđenje oko 3 ujutro i maltretiranje staraca (tada još u mladim danima), koji nisu mogli spavati od moje dernjave.
I tako sam ja rasla (okej, budimo realni, nisam puno narasla od tada), krenula u vrtić, gdje je započela moja socijalizacija s vanjskim svijetom, zatim u školu.....
Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze, mi stojimo...
Sada, maturantica opće gimnazije, stojim na velikom raskrižju života.
Kojim putem krenuti?
Vrijeme je odluka koje život znače...
A ja se još uvijek smatram djetetom!
Post je objavljen 17.09.2006. u 12:42 sati.