Jazzie

Pitavši nedavno majku jel ikada željela pozirati za aktove kad je bila mlada, zgroženo mi je odgovorila da nije čudeći se mojoj ideji. Niti moja objašnjenja o zadržavanju trenutka u kojemu si zgodan (ljepota je u očima promatrača), zategnutog tijela i čuvanja fotki u nekoj kutiji da ih pod stare dane možeš gledati i nekako se diviti sam sebi, nisu ju uvjerila da je to nešto ok.

Pitam se jesam li malo poremećena, je li ovaj blog i čitanje o tuđim ševama i orgazmima utjecao na moje suočenje s vlastitom seksualnošću ili jednostavno rasplamsao moj egzibicionizam. Naime, već duže vrijeme razmišljam pozirati nekom fotografu naga, isključivo s ciljem stvaranja umjetničkih fotki za vlastitu kolekciju, a vidjevši reportažu o izložbi auto-aktova Mare Bratoš moja želja se samo pojačala.

Ne bih nešto što će se pokazivati uokolo (po časopisima ili izložbama – iako tko bi mene uopće negdje pokazivao), niti neke vulgarne fotografije na kojima je najbitniji objekt, a ne kompozicija i slične pizdarije o kojima fotografi mogu bulazniti satima (i sjena na mom nosu, kako bi rekla jedna moja poznanica/fotografkinja). Željela bih lijepe umjetničke fotke na kojima bi moje golo tijelo bilo savršeno uklopljeno u ambijent.

Ipak, još uvijek nemam dovoljno hrabrosti skinuti se pred tuđim objektivom. Još koja godina bloganja i možda se i oslobodim.

19.08.2004. u 18:54 kreiran je ovaj blog, što bi značilo da je prije dva dana proslavio svoj drugi rođendan. U međuvremenu sam napisala 345 postova na koje sam potrošila 88.755 riječi, a vi ste ostavili 17.320 komentara u gotovo 200.000 posjeta.

Egotriperski dio posta:
Na Monitoru je izašla vijest o jednom mom postu koji je spomenut i u Sanjinom showu, jedan je post prenešen na stranicu hrvatske emigracije u Njemačkoj, objavila sam jedan putopis na Sprehi te nekoliko postova na Bestseleru, Pogodak me reklamirao pet dana na svojim stranicama, a najnovija stvar je da me Borja dodao u svoje linkovlje (upravo me to ugodno iznenadilo pa šteta ne spomenuti).

Da ne trkeljam gluposti, prenosim post koji sam 03.07.2006. napisala za Bestseler jer on sadrži sve ono što o svom bloganju imam za reći.

Rođendansku tortu papat će samo oni koji mi kupe poklon!

14.08. u 01:08 stiže meni mail s dalekog sjevera na privatnu adresu:

U tom trenutku sam molila Boga da Tija prodaje stan te da se ova moja jebeno zajebala.

Sat vremena kasnije stigao mi je mail u kojem mi javlja u kojim postovima je sebe prepoznala, da bi mi u 03:39 javila da je završila s iščitavanjem mog bloga.

Sljedeće večeri stiže mail:

Onda sam se rasplakala.

Lijepo je imati prijatelje. Ružno je imati tajne i skrivati to od njih. A ovaj blog je upravo to - jedna obična glupa tajna. Ipak, draže mi je da me neki ljudi čitaju potajno (a znam da znaju - kreteni, izleti im kroz neke sitnice), nego da me uživo propituju neke detalje koje sam ovdje otkrila. Lakše je pisati, nego neke stvari reći uživo, posebno ako s druge strane nije samo tvoj odraz u ogledalu, nego netko stvaran.

Ipak, kad bih mogla birati tko će otkriti moj blog, to bi bila upravo Ona. Draga moja, kad se vratiš doma idemo na jednu duuuugu kavu. I pričat ćemo o svemu pa i o blogu.

Kategorija: Veze, poznanstva i sex
Mjesto obavljanja posla: Zagreb, Hrvatska
Rok prijave: 30.08.2006.

Poslodavac: Miss Jazzie
Kontakt adresa: n/a
Mjesto: 10000 Zagreb
Kontakt telefon: n/a
Telefaks: n/a
Kontakt e-mail adresa: jazzie.blog@gmail.com
Osoba za kontakt: Jazzie
Format za životopise: RTF, DOC, PDF (slika obavezna)
Web: jazzie.blog.hr

Opis posla:
Tražim višeg muškarca, atletske građe, tamne kose, vjernog(!) za vezu na duge staze. Posao uključuje rad na održavanju, servisiranju i podmazivanju.

Početak rada: 01.11.2006.
Prilikom javljanja na oglas obavezno navedite sljedeću oznaku: Blog.hr
Ključne riječi: jazzie, posao, veza, sex

Vrsta posla: Stalno
Potrebna stručna sprema: poželjna VSS
Potrebne godine iskustva: može i bez iskustva
Strani jezici (aktivno): n/a
Strani jezici (pasivno): n/a

Vozačka dozvola: B
Osnove rada na računalu: Da
Ostali uvjeti:
Od kandidata očekujem organiziranost, beskonačnu ljubav i poštovanje, samoinicijativnost i motiviranost te vlastiti izvor prihoda.

Što nudimo:
Nudim zaposleni komad od žene sa stanom, autom i psom.
Plaća: Od n/a Do n/a
Mogućnost za posloprimce:
Mogućnost stalnog usavršavnja. Rad u stabilnom i ponekad nestabilnom okruženju. Stimulativno nagrađivanje ovisno o angažmanu i rezultatima.

Moja baka je govorila da za svakog postoji ona druga polovica. Živi primjer nam je bio jedan rođak, krezub kao Thompson dok je još Čavoglave pjevao, smješan i čudan, ali dobar u duši, i njegova ženica od svojih 40 kg, koja je opet svoja priča. Baka je uvijek govorila da ako je rođak Giovanni pronašao ženu, svatko može.

Promatrajući parove oko sebe vidim da su se ljudi svakako uparili, ima i onih koji si pašu kao minus i plus (ko amer i rus), a i onih koji su sušte suprotnosti, a upravo to ih i drži zajedno. Načini na koje se ljudi danas spajaju, također variraju. I dok ih je prije određivalo često geografsko područje, današnje veze nastaju čudnim putevima.

Jako dobra prijateljica ima dečka u Francuskoj, kojeg je upoznala zadnjeg dana svoga posjeta toj zemlji. Recimo samo, da se radilo o meni, teško da bih se odlučila par mjeseci nakon posjetiti tipa kojeg poznajem u stvarnosti jedan dan. Ipak, imala je žena muda, znala je da se radi o nečemu što ima potencijala i odlučila je riskirati.

Mnoge veze danas nastaju posredstvom interneta – ICQ, Iskrica, razni forumi pa čak i blog sve su češći „spajači“ među ljudima. Opet konzerva ja, osjećam veliku dozu opreza prema ovakvim modernim metodama jer nikad ne znaš tko je s druge strane žice, iako su iskustva redom dobra.

Klasični načini pronalaženja ljubavi svima su nam poznati – različiti izlasci, preko frendova, na nekakvim aktivnostima poput tečajeva stranih jezika, na poslu (ima li firma gdje se ne jebaju?) i slični. Načina je čitavo mnoštvo. A ipak, postoje oni kojima nikako da upali.

Imam prijatelje i prijateljice, koji su po mom skromnom mišljenju naprosto divni, a svejedno ostaju sami. Često ti ljudi nemaju čak niti nekakve potencijalne partnere, a kamoli neke veze pa čak i kratkotrajne. Ne radi se o ljudima „s greškom“ ili čudacima, ne radi se o kompliciranim i zajebanim osobama poput mene same, nego naprosto fleksibilnim, sklonim kompromisu, zanimljivim, divnim i obrazovanim ljudima, punim različitih interesa, koji ostaju sami iz meni potpuno nepoznatih razloga.

Oduvijek su mi bile odbojne one filmske metode kada netko odluči naći muža ili ženu, baci se u aktivnu potragu i poput hobotnice širi svoje papke grabeći sve što mu se nađe na putu. Nekako vjerujem da ljubav (prava ili manje prava) dođe sama od sebe, kad ju čovjek uopće niti ne traži.

Moja baka je bila pametna žena i nadam se da je i ovaj put bila u pravu. Mislim da svakome kad tad zakuca onaj pravi/ona prava na vrata, vjerojatno kad se najmanje nada. Kako stvari stoje, Jazzie is back on the market, pa bako daj da te sad vidimo.

EDIT:
Tekst je prenesen na www.writesomething.net, iako ja nemam pojma što je to, ali valjda znači da se nekom svidio.

Znate onu Balaševićevu pjesmu Namćor? Svaki put kad shvatim da nešto jako ne volim kažem da ću to dodati na svoju namćor-listu, ali nikada ne ulovim vremena napisati ju. E pa, došlo je konačno na red...

Ne volem kad mi pukne žica na kišobranu.
Ne volem grudice u pire krumpiru.
Ne volem cipele koje me žuljaju.
Ne volem lokalne drolje.
Ne volem hladetinu pa čak niti gledati.
Ne volem babe za volanom.
Ne volem golf II dizel s krunicom omotanom oko wunderbauma s motivom šahovnice koji visi oko centralnog retrovizora.
Ne volem špek fileke.
Ne volem morske krastavce.
Ne volem nescaffe na vodi.
Ne volem majice s velikim izrezom.
Ne volem kvazi intelektualce, posebno one blogerske.
Ne volem muškarce koji po cijele dane vise u birtiji.
Ne volem pijane žene.
Ne volem ribu s kostima.
Ne volem plivati.
Ne volem vikendice na moru u koje ti se nasere sva rodbina i svi prijatelji – istovremeno.
Ne volem ljude koji lupaju vratima.
Ne volem programe koji se ruše.
Ne volem miševe s kuglicama.
Ne volem mačke.
Ne volem bilježnice na kockice.
Ne volem turbulencije.
Ne volem veze, vezice, štele i poznanstva.
Ne volem aute brže od moga.
Ne volem kretene koji koče na svakog zavoju, a na ravnici opizde po gasu.
Ne volem kad mi daju loš komad janjetine.
Ne volem hladni pečeni odojak.
Ne volem svoj nos, a bome niti noge.
Ne volem nožne prste, ni svoje nit tuđe.
Ne volem kad pjevaju, oni koji pjevat ne znaju.
Ne volem žuto.
Ne volem olovke koje packaju.
Ne volem male torbe.
Ne volem NON-EU redove na granici.
Ne volem sebičnjake, niti primitivce.
Ne volem ljude koji prose na semaforima.
Ne volem cvilidrete.
Ne volem žene koji hihoću.
Ne volem silikon u ustima, tuđim.
Ne volem kad mi je hladno za noge.
Ne volem pornić-cipele.
Ne volem prozore koji ne dihtaju.
Ne volem krive noge u minici.
Ne volem celulit, posebice svoj.
Ne volem ljude koji ne mogu reći slovo ć, već im je sve č („za mene je sreča...“).
Ne volem ljude koji znaju kad je –ije, a kad –je, za razliku od mene.
Ne volem pisati „samnom“ odvojeno.
Ne volem kad mi pukne mina u tehničkoj.
Ne volem kad nemam gumicu na ispitu, niti u mnogim drugim prigodama.
Ne volem kad mi akviziteri i Jehovini svjedoci zvone na vratima.
Ne volem ljude koji jedu pršut vilicom i nožem.
Ne volem ljudi koji mrze pse.
Ne volem lošu muziku na radiju.
Ne volem skupe časopise pune reklama.
Ne volem crvene kuhinje jer ih svi imaju.
Ne volem eko-kožu.
Ne volem hrastovinu.
Ne volem sjajno lakirane parkete.
Ne volem ljude koji tuku djecu.
Ne volem ljude koji se zgražavaju na „jebote“.
Ne volem uštogljenost, niti formu.
Ne volem ljude koji ne razumiju tuđe potrebe.
Ne volem kad mi crkne baterija u mobitelu.
Ne volem kad mi se mobitel zblesira.
Ne volem kad padne blog.hr.
Ne volem one koji potajno čitaju ovaj blog, a poznaju me u RL-u.
Ne volem... (bit će apdejtano možda)

Jebiga, nisam ja Đole.

Nedavno sam napisala post u kojem nabijam na qrac sve one koji zadiru u moj život, trudeći se nametnuti mi svoje viđenje životnog prostora. Ovih dana dolazim u napast još jednom objaviti taj isti post jer tko zna, možda i dogodi se čudo, pa ti ljudi napokon odjebu. Fucking, ne mogu vjerovati da me netko pita da zašto ne dodam još 30.000 €? Jebenih, 30 k€ ljudi danas doživljavaju kao da su čunga-lunga, a o toliko novca mogu samo sanjati.

Da, da, Jazzie budi pametna, nemoj slušati budale, nemoj da te takve stvari diraju - lakše reći, nego napraviti. Ako nešto mrzim kod sebe, to je ta potreba da dobijem odobravanje od ljudi koji mi u životu realno ništa ne znače. Kao da trebam potvrdu od nekog nitkovića da je ono što ja radim ispravno.

The Bil mi je složio prigodni rebus (nemojte me sad još rebus/anagram zajebavat - moj deda je to zvao rebus i to je rebus):

Preporučam odličnu priču s Bestselera - pripremite maramice.