Odlučih se ove godine konačno uputiti na varaždinski
Špancirfest. Ta manifestacija se održava već neko vrijeme, čula sam priče i čitala sam o njoj posvuda. Birajući datum svidio mi se prošli vikend kada su u planu bili koncert Tonija i prije toga portugalskog fada te sinoćnji Oliverov koncert.
I tako se u ove nedjelje kasno popodne uputismo do Varaždina. Vani je bilo izuzetno toplo i pred nama je bila jedna ugodna večer. U Varaždinu sam bila davno, tamo negdje u 7. razredu osnovne na državnom natjecanju osnovnoškolskih pjevačkih zborova i nisam se sjećala skoro pa ničega. Grad je u najmanju ruku prekrasan. Ljudi je bila masa, a među njima su se posebno isticali dotjerani mlađi Varaždinci i Varaždinke koji su valjda jedva dočekali prošetati prepunim ulicama svoga grada, u najboljim outfitima. Bilo je svašta za popiti i pojesti, ali gužve su bile još veće, tako da sam već skoro umrla od gladi dok se u mojim rukama nije pronašao jedan hamburger.
Posebno me iznenadila inertnost Varaždinaca – unatoč činjenici da su jebene gužve, prodavačima se nigdje ne žuri. Tako je potpuno normalno čekati 10 minuta u redu za klopu, 5 minuta dok ti ne uzme narudžbu, 5 minuta dok se meso ispeče i još barem 3 minute dok ona komadić po komadić paradjza ne ugura u pecivo. Izgleda da neka tajna veza povezuje Zagorce s Dalmošima hehe.
I kada sam pomislila da će Oliverov koncert biti šlag na torti lijepo provedene večeri (jesam li spomenula da smo parking našli na par koraka od glavnog trga?) dogodilo se veliko iznenađenje. Ali neugodno. Stojeći u blatu u blizini starih zidina, na kosini nekakvog nasipa dok su mi se mišići mojih nesportskih nogu naprezali svim silama, nisam čula niti ton Oliverovog ionako dotučenog glasa. Razglas je bio toliko loš da izuzev prvih par redova nitko nije ništa čuo. Mislim da jači razglas ima svaki pošteni audiofil u svom limenom ljubimcu. Ljudi su pričali, pokušavali skužiti o kojim se pjesmama radi, žamor je bio ogroman. Nakon nekih 20-tak minuta dogodilo se čudo te su malo podebljali ton tako da smo sada mogli decentno slušati Oliverov koncert – ono kao doma kad peglate pa si pustite malo u pozadini neki CD. Nije bilo one zaglušujuće glazbe koja ti prodire u sve pore tijela, onog basa čije vibracije osjećaš i koji te tjera na muving, one gluhoće koja te prati par sati nakon koncerta. Sve u svemu, nakon sat vremena izrazitog naprezanja slušnih organa odustala sam i krenula prema doma.
U globalu, jako mi se svidjelo u Varaždinu – grad je prekrasan, ideja Špancirfesta odlična. Veliki minus organizatorima na lošem završnom koncertu uz nadu da se takve stvari više neće ponoviti.
