ponedjeljak 21.08.2006. 23:06
Moje blogiranje
19.08.2004. u 18:54 kreiran je ovaj blog, što bi značilo da je prije dva dana proslavio svoj drugi rođendan. U međuvremenu sam napisala 345 postova na koje sam potrošila 88.755 riječi, a vi ste ostavili 17.320 komentara u gotovo 200.000 posjeta.
Egotriperski dio posta: Na Monitoru je izašla vijest o jednom mom postu koji je spomenut i u Sanjinom showu, jedan je post prenešen na stranicu hrvatske emigracije u Njemačkoj, objavila sam jedan putopis na Sprehi te nekoliko postova na Bestseleru, Pogodak me reklamirao pet dana na svojim stranicama, a najnovija stvar je da me Borja dodao u svoje linkovlje (upravo me to ugodno iznenadilo pa šteta ne spomenuti). Da ne trkeljam gluposti, prenosim post koji sam 03.07.2006. napisala za Bestseler jer on sadrži sve ono što o svom bloganju imam za reći. „Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pa koliko teško to može biti? Rođendansku tortu papat će samo oni koji mi kupe poklon! Kada sam se u kolovozu 2004. godine vraćala iz kozmetičkog salona, lica prepunog crvenih pikica, odjevena u neku oskudnu ljetnu kombinaciju, razmišljala sam kako ću samo biti lijepa kada se to crvenilo povuče. Naime, kozmetičarka mi je očistila lice (drugi i zadnji put u životu), izgledala sam kao da su me ose izbole, ali sama sam sebi biti totalno cool. Vrativši se doma, sjela sam za laptop i surfajući našla http://www.blog.hr/. Odmah sam se registrirala koristeći nick koji mi je dodijelio jedan portuglaski prijatelj i počela pisati nadajući se da ću postati nova Carrie Bradshaw. Pisala sam par dana same gluposti (iako se ni do danas nisam toga odrekla), ali me čudilo da mi nitko ne ostavlja komentare. Počela sam lagano čituckati druge, nešto prokomentirala i vidjela da sustav komentiranja funkcionira po onoj staroj – ruka ruku mije. Ostavljala sam komentare kod drugih, oni su ostavljali meni. I svi sretni. Pisala sam o svemu, oduvijek relativno kratko i sažeto, bez potrebe za dugotrajnim lamentiranjem ili pretjeranim objašnjavanjem svojih stavova, prije svega iskreno i bez želje za političkom korektnošću. Kažu da papir ne trpi baš sve, da nedostatak mimike i gestikulacije treba nadoknaditi pomnijim odabirom riječi, ali to nije bio moj stil. Ono što sam bila spremna reći na glas, u nekom trenutku našlo se napisano na mom blogu. Inspiracije je rijetko nedostajalo, vremena nešto češće. Broj komentatora se konstantno povećavao, sve dok nije dosegnuo kritičnu brojku 30 da bi se tu zadržao dulje vrijeme. To je bio najljepši period mog bloganja – bila sam izolirana od svih skandala i tračeva, pisala sam neopterećeno i potpuno anonimno, nikome nisam bila dužna objašnjenja. A onda sam napravila pogrešku koja me stajala tog osjećaja ugode. Otišla sam na jednu blogersku kavicu i po prvi put se nekom predstavila kao Jazzie. Upoznala sam puno divnih ljudi, ispijala kavice s njima osjećajući da ih poznam oduvijek. Broj posjetitelja, čitatelja i komentatora naglo je počeo rasti, dok nije dosegnuo neslućene razmjere kojima su se više zamarali drugi, nego ja. Ispremještali su me po listama sve dok jedne večeri moje ime nije zasjalo i na lijevoj strani naslovnice bloga-haer tj. na ozloglašenoj cool listi. A onda su se počele događati stvari koje su davale gorak okus bloganju. Neki od onih blogera s kojima sam još jučer ispijala kavice naokolo su počeli ostavljati ružne komentare o meni bez ikakvog direktnog razloga, drugi su počeli širiti tračeve, treći su odlučili presuditi mojoj anonimnosti odavši moje puno ime i prezime te dajući informacije gdje se na Internetu mogu pronaći moje slike. Jednostavno, kada čovjek uđe malo dublje u blogersku zajednicu, shvati da je sve prepuno podvala i klanova, odnosno da nije to neki idealizirani virtualni svijet gdje smo svi isti, već samo jedan podskup ovog našeg svijeta s istim zakonima. Pomalo naivno, tek onda sam shvatila da su i blogeri ljudi. Nikako mi se ne sviđa u kojem smjeru se blogerska zajednica, barem ona kojoj ja pripadam, razvija u ovom trenutku. Ne sviđaju mi se klanovi, niti razmišljanje poput borgovskih ćelija. Ne sviđa mi se što moraš nekoga znati, da bi mogao uspjeti. Ne sviđa mi se da samo oni najglasniji i najbezobrazniji dolaze do izražaja. Ali to je tako u svim sferama života (a svejedno živim). Gledajući unatrag, znam da sam uvijek bila krajnje iskrena, sviđalo se to nekome ili ne. Znam da nikome nisam svjesno nanijela zlo. Znam da nisam napisala niti jednu grubu riječ protiv ijednog blogera. Znam da nisam nikada povukla niti jednu „vezu“ da bih nekog pogurala na listama, niti stavljala na naslovnicu svoje „pulene“. Uživam u činjenici da neki meni strani ljudi vole čitati o mojoj svakodnevici, iz pera jedne potpune spisateljske amaterke bez talenta i ambicije da to mijenja. Blog je moj psihijatar. Blog je moj hobi. Volim ga i nisam ga se spremna odreći. Još. Kao niti divnih ljudi koje sam preko njega, što virtualno, što osobno upoznala. „Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pišući ovo proteklih 10tak minuta shvatila sam da je meni blog toliko osoban da se pravi motivi vjerojatno kriju negdje u mojoj podvijesti pa je tako i ovaj tekst jako daleko od onoga što sam željela da bude. Mogla bih proći kroz njega još par puta, malo ga prepraviti i nacifrati, možda neke dijelove ponovo napisati, ali to onda ne bih bila ja.  |
