Moja baka je govorila da za svakog postoji ona druga polovica. Živi primjer nam je bio jedan rođak, krezub kao Thompson dok je još Čavoglave pjevao, smješan i čudan, ali dobar u duši, i njegova ženica od svojih 40 kg, koja je opet svoja priča. Baka je uvijek govorila da ako je rođak Giovanni pronašao ženu, svatko može.
Promatrajući parove oko sebe vidim da su se ljudi svakako uparili, ima i onih koji si pašu kao minus i plus (ko amer i rus), a i onih koji su sušte suprotnosti, a upravo to ih i drži zajedno. Načini na koje se ljudi danas spajaju, također variraju. I dok ih je prije određivalo često geografsko područje, današnje veze nastaju čudnim putevima.
Jako dobra prijateljica ima dečka u Francuskoj, kojeg je upoznala zadnjeg dana svoga posjeta toj zemlji. Recimo samo, da se radilo o meni, teško da bih se odlučila par mjeseci nakon posjetiti tipa kojeg poznajem u stvarnosti jedan dan. Ipak, imala je žena muda, znala je da se radi o nečemu što ima potencijala i odlučila je riskirati.
Mnoge veze danas nastaju posredstvom interneta – ICQ, Iskrica, razni forumi pa čak i blog sve su češći „spajači“ među ljudima. Opet konzerva ja, osjećam veliku dozu opreza prema ovakvim modernim metodama jer nikad ne znaš tko je s druge strane žice, iako su iskustva redom dobra.
Klasični načini pronalaženja ljubavi svima su nam poznati – različiti izlasci, preko frendova, na nekakvim aktivnostima poput tečajeva stranih jezika, na poslu (ima li firma gdje se ne jebaju?) i slični. Načina je čitavo mnoštvo. A ipak, postoje oni kojima nikako da upali.
Imam prijatelje i prijateljice, koji su po mom skromnom mišljenju naprosto divni, a svejedno ostaju sami. Često ti ljudi nemaju čak niti nekakve potencijalne partnere, a kamoli neke veze pa čak i kratkotrajne. Ne radi se o ljudima „s greškom“ ili čudacima, ne radi se o kompliciranim i zajebanim osobama poput mene same, nego naprosto fleksibilnim, sklonim kompromisu, zanimljivim, divnim i obrazovanim ljudima, punim različitih interesa, koji ostaju sami iz meni potpuno nepoznatih razloga.
Oduvijek su mi bile odbojne one filmske metode kada netko odluči naći muža ili ženu, baci se u aktivnu potragu i poput hobotnice širi svoje papke grabeći sve što mu se nađe na putu. Nekako vjerujem da ljubav (prava ili manje prava) dođe sama od sebe, kad ju čovjek uopće niti ne traži.
Moja baka je bila pametna žena i nadam se da je i ovaj put bila u pravu. Mislim da svakome kad tad zakuca onaj pravi/ona prava na vrata, vjerojatno kad se najmanje nada. Kako stvari stoje, Jazzie is back on the market, pa bako daj da te sad vidimo.
EDIT:
Tekst je prenesen na
www.writesomething.net, iako ja nemam pojma što je to, ali valjda znači da se nekom svidio.
