Jazzie

Kada mi se znalo dogoditi da iz bilo kojeg razloga ne pišem blog tjedan-dva, gotovo uvijek bih pronašla par mailova u svom blogerskom inboxu u kojima me ljudi pitaju jel sve ok. Jako mi je drago kada vidim da je netko primijetio da me nema. Nekako je normalno da je čovjeku drago kada vidi da je nekom stalo do njega i da se brine, pogotovo kada je ta osoba praktički stranac s kojim ga povezuje samo blog. Naravno, vjerujući da je sva ta briga iskrena. Iz tog razloga ako znam da me neće biti duže vrijeme na blogu, napišem to u postu, ne kao neku dramatičnu najavu, nego jednostavnu obavjest.

Istu stvar sam znala i sama napraviti – kad bih primijetila da nekoga nema, a nije prije toga dao neki hint da ga neće biti, poslala bih mail pitajući ga jel sve u redu. Nekoliko put sam naletjela na ljudsku nevjericu, kada su ljudi taj moj potez doživjeli kao neko uvlačenje u šupak te reagirali na malo nezgodan način, ali sto ljudi, sto ćudi. Puno puta blogerima je bilo drago da sam ih se sjetila.

Ipak, svako malo se dogodi da neki bloger prestane pisati, pauza se oduži i on se više nikada ne vrati na blog. Razmišljajući o tim nestalim blogerima, pitam se jel im se išta dogodilo. Naime, da me sutra zgazi auto, postoji velika vjerojatnost da vi to nikada ne bi saznali. Nekako sa strahom razmišljam što im se sve moglo dogoditi, nadajući se da je razlog nepisanja samo nedostatak vremena.

Jučer sam poslala mail Esperanzi, prvoj blogerici koja je ostavila komentar na mom blogu, prije gotovo dvije godine. U te dvije godine pisanja, puno se toga promijenilo, ali riječanka Esperanza je uvijek bila tu – samozatajna, s neredovitim pisanjem, ali je bila tu. Kako ne piše od 02. mjeseca, na nekoliko mojih vapaja u komentarima nije odgovorila, bilo je krajnje vrijeme za mail – ipak, odgovor je bio „failure notification“. Ako itko zna išta o Esperanzi, molim da mi javi!

Jedna od najpoznatijih nestalih blogerica je Cookie. Cura koja je bljesnula na blogu, oduševila i one najtvrđe te nakon „Nabrzinskog javljanja“ zauvijek nestala, ostala bi misterija broj jedan blog.hr-a da ju Rock nije uspio dignuti iz mrtvih te dovući na jednu kavicu. Barem znamo da je živa i zdrava, iako je potpuno nejasno kako u godini dana nije skupila vremena da nam barem napiše post u kojemu će reći „Bok“.

Hero je blogerica s kojom sam se odmah našla na istoj valnoj duljini te me jednostavno oduševila. Obožavala sam njezin rozi dizajn i redovito svraćala čitajući njezine dogodovštine. To je blogerica koju sam zavoljela na prvu loptu i iskreno mi je žao što je više nema. Naime, nakon zadnjeg posta, objavljenog 21.11. ona potpuno nestaje.

Njega sam čitala već neko vrijeme, kada je doživio eksploziju popularnosti (čini mi se da je Beštijica imala nekakve veze s tim). Calvinovi iskreni i jednostavni tekstovi začinjeni filozofskim promišljanjima bili su pravi mamac i svatko tko je pročitao barem jedan njegov post, vraćao se po još. Nakon blagdanske čestitke krajem prošle godine u kojoj javlja da nema previše vremena i on nestaje bez traga.

Sigurna sam da ovakvih blogera ima još, ali ovih nekoliko mi je palo na pamet u trenutku pisanja posta. Ukoliko se sjetite još nekoga tko je tako misteriozno nestao, javite u komentarima. Nadam se da su svi dobro te da će se javiti netko s nekom informacijom o njima.

Ovaj post bi mogao biti apdejtan.

Rocka brine odlazak Rosobiancoblacka i Deleted, žali za otišlim Promatračem i nada se da ista sudbina neće zadesiti našu Čistilište.

Ddadd javlja da je Deleted živa i OK, kao i Hero.

BigBlue žali za Blogistikom, za koju Ddaddić javlja da je isto OK. Meni se čini da svi nestali nekako imaju veze s njim... :)

Kažu da veličina nije važna, već samo tehnika. Ja im odgovaram da nek mi daju veličinu pa ću ja tehnicirati. A on ima sve – i veličinu i tehniku. Mislim da sam se zaljubila...

Svatko od nas ima neki object of desire – neki svršavaju na nove cipele, drugi na veliku plasmu, treći na mlade pičke, četvrti na brze aute, dok ja maštam o velikom hladnjaku. I iako nit znam kuhati, niti se trudim naučiti, već par godina (otkad su se pojavili u našim dućanima) sanjam jedan reprezentativan primjerak american style frižidera u svojoj kuhinji. Kako je ovih dana seoba u tijeku, a stari frigorífico odavno je odslužio svoje, nametnula se ideja za kupnjom novoga. Odlučila sam žrtvovati zadnje novce i kupiti si taj odavno željeni object of desire.

Danas sam ga gledala i divila mu se. Dirala prstima njegova vrata, pokušavajući ostaviti packe na površini na kojoj one ne ostaju. Mjerila sam ga u svim smjerovima otkrivši da će moja prostrana kuhinja s njim postati puno manje prostrana. Maštala sam kako za vrijeme ljetnih vrućina (iako ovih dana nije potrebna mašta za to) sjedim na svojoj terasi i drmam wiskey s ledom, koji mi je izbacio ugrađeni ledomat. Jedino što ja uopće ne pijem viski. Razmišljala sam i o ispijanju vode koju mi je on ohladio, ali ne u boci poput sadašnjeg sirotana. Pala mi je na pamet i ugodna večerica s društvom uz dobru klopu (tko će ju skuhati?) i cugu koju vadim iz tzv. mini bara, koji mi omogućuje laki pristup pijači, bez otvaranja njegovih velikih vrata.

Oduševila me tehnologija nemiješanja mirisa jer naprosto mrzim kada ostavim otvorenu čokoladu u frižideru, a već sutra ona ima miris po kobasici. Svidjela mi se i njegova karakteristika nestvaranja bespotrebnog leda, nedostatak koje me trenutno prisiljava na redovito topljenje zamrzivača. Svidjele su mi se njegove staklene police i sitni dodaci u unutrašnjosti za koje uopće ne znam čemu služe.

And they lived happily ever after...

U zadnje vrijeme, karte su se počele slagati. Sve dolazi na svoje mjesto, a moj život, organiziran u sekundu, funkcionira kao mehanizam švicarskog sata (ne Swatcha, nego recimo IWC-a).

Ovaj tjedan ja sam prodala stan, postigavši cijenu koju sam tražila. Novi kupci su ga kaparili i sad čekam kojih mjesec i pol da izguraju tu cijelu proceduru oko kredita. Da, stan je otišao na kredu, a ne za keš jer to nije bio jedan od mojih uvjeta - naime, ajmo iskreno, koliko ljudi danas ima milijun kuna u "čarapi"?

Ovaj tjedan ja sam i kaparila svoj novi stan (u vukojebini, molim lijepo) i trenutno sam u fazi osmišljavanja interijera. Pokušavajući kompenzirati velike želje i nedostatak love, pokušavam tri litre ugurati u bocu od litre. Object of desire mi je onaj veliki dvostrani kombinirani frižider (american style) s hladnom vodom, ledomatom i mini-barom. Oduvijek sam bila skromna.

Ovih dana je i moje studiranje na skoro pa zadnjoj točki. Na diplomskom se radi punom parom, a ubrzo će ovo prestati biti blog jedne studentice. Osim toga, rintma po crnac, a to me čini sretnom - radoholičarka.

Na moj natječaj za izradu novog dizajna ovog bloga, javila se jedna osoba. Reći ćete "samo", ali to stvarno nije tako. Naime, radi o pravom html-guruu, koji je napravio masu odličnih dizajnića kojima se redovito divite, tako sam se potpuno prepustila u njegove ruke.

Od danas, pa sljedeća tri dana (jel tri?) moj blog reklamira se na tražilici www.pogodak.hr. Nekim čudom je i moj blog upao u Borjinu listu blogera koji su dio ove ljetne akcije povećavanje čitanosti hrvatskih blogova. U svakom slučaju, laska. Moj blog je predstavljen opisom koji je kombinacija Strokeovog i Rockovog (aka Marvinovog) opisa, izabranih na nedavnom natječaju.

Duboko se ispričavam našoj Trill što sam napisala post, a obećala sam da neću. A svima ostalima koji i u ove ljetne dane vise pred kompjuterom obećajem neki smisleniji post u skoroj budućnosti.

Neću pametovati o problemu upisnih kvota na fakultete ove godine iz jednostavnog razloga što mnoge bole komentari osoba poput mene, čiji se roditelji nisu borili u ratu. U ovoj državi, ako te nije direktno dotaknuo rat, ne smiješ niti imati mišljenje o njemu. Posebno me šokira što mi žele natjerati osjećaj krivnje što nikada nisam niti imala oca pa nisam imala "svog predstavnika" u ratu. Djeca nikad nisu kriva - iz koje god perspektive gledali.

U zadnjih tjedan dana dogodile su se dvije grozne situacije u kojima je jedna djevojčica hodajući u snu teško se ozljedila, a jedan dječak smrtno je stradao. Iskreno se nadam da će ove dvije tragedije uroditi barem nečim pozitivnim, odnosno da će se u Hrvatskoj početi poklanjati pažnja poremećajima spavanja, iako je žalosno da se to počinje događati tek nakon tragedija. Kako i sama već godinama bolujem od poremećaja spavanja, posebno sam osjetljiva na ovakve teme.

Negdje prije početka puberteta počele su moje epopeje pričanja te povremenog hodanja u snu. Gotovo svaku noć, kada utonem u san, pridižem se u krevetu i počinjem vikati nekakvim klingonskim jezikom. Hoće li se to dogoditi ili ne te koji će biti intenzitet i frekvencija mog pričanja u snu, ovisi o puno faktora, ali prvenstveno količini umora i stresa. A kada sam izuzetno iscrpljena, onda i hodam u snu. Sljedeće jutro se u principu ničega ne sjećam.

Kada se to počelo događati, nije me pretjerano brinulo, kao niti moje bliženje. Istina, svaku noć bi ih moje urlikanje probudilo, ali stvarnih problema niti opasnosti nije bilo. Sve dok jedne noći nisam ustala iz kreveta, uzela ključeve od stana, otključala stan te izašla na stubište i pozvala lift. U tom trenutku me deda ulovio i probudio, te otpratio nazad u moju sobu. Sljedeće jutro sam čvrsto odlučila poduzeti nešto jer sam se iskreno zabrinula što se sve moglo dogoditi. Naime, moj najveći strah je oduvijek bio da ću u snu skočiti s balkona. Zašto baš balkon, ne znam točno, možda zato što sam nekoliko put doživjela da su se ljudi bacali s moje zgrade.

Nakon posjeta doktorici otputila sam se s majkom u bolnicu u Klaićevoj gdje su mi obavili EEG. Kako su nalazi bili ok, naručili su me na cjelonoćno snimanje. Te noći, provedene u bolnici, također sam pričala, ali kako snimke nisu pokazivale nikakve nepravilne aktivnosti mog mozga, preporučili su mi odlazak u Centar za spavanje, koji se nalazio u bolnici Vrapče. Sada već zgrožena što moram ići u ludaru, odlučila sam stati na kraj tom svojem mjesečarenju. U Centru za spavanje su me pregledali te učinili novo snimanje glave i to nakon neprospavane noći. Niti ono nije dalo nikakve odgovore. Preporuka liječnika je bila uzimati manje doze tableta za smirenje prije spavanja, a kako je to moja majka odbila, poslao me psihologu jer nakon isključenog fizičkog uzroka, to je bila jedina mogućnost.

Završila sam kod jedne popularne zagrebačke psihologice, okružena djecom koju su roditelji premlaćivali, silovali i činili im svojekakve gadosti. Prvo sam porješavala različite testove (IQ, ličnosti i slične) koji su svi ispali OK, da bi nakon toga išla na razgovor s psihologicom. Naravno, ona je u maniri psihologa iz američkih filmova odmah potražila uzroke u mom djetinjstvu. Nakon naše prve, jedine i zadnje seanse mi je objasnila da hrvatsko zdravstvo nema novca baviti se ovakvim banalnim slučajevima te da mi može ponuditi jedan termin mjesečno, ali bi ipak bilo najbolje pričekati da izađem iz puberteta te da će to prestati samo od sebe.

Ja sam davno izašla iz puberteta, ali moje mjesečarenje nije prestalo. Ono mi je postalo potpuno normalno. Kada se po noći pridignem u krevetu i počnem glasno vikati, dragi zaurla nešto tipa „Daj šuti stara“ i onda nastavimo ćoriti.

Vjeruje se da oko 10% ljudi u svijetu boluje od poremećaja spavanja koji bi nazvali mjesečarenjem. U većini slučajeva to su kratki i bezopasni incidenti, ali u nekim situacijama mogu postati poprilično opasni, pa čak i kobni.
Bonus track: U boxu s desne strane nalaze se linkovi na moje tekstove pisane za Bestseler pa tko voli... (a nekima je box i na dnu ove stranice - otvara se natječaj na novi super cool dizajn ovog bloga)