U zadnjih tjedan dana dogodile su se dvije grozne situacije u kojima je jedna djevojčica hodajući u snu teško se ozljedila, a jedan dječak smrtno je stradao. Iskreno se nadam da će ove dvije tragedije uroditi barem nečim pozitivnim, odnosno da će se u Hrvatskoj početi poklanjati pažnja poremećajima spavanja, iako je žalosno da se to počinje događati tek nakon tragedija. Kako i sama već godinama bolujem od poremećaja spavanja, posebno sam osjetljiva na ovakve teme.
Negdje prije početka puberteta počele su moje epopeje pričanja te povremenog hodanja u snu. Gotovo svaku noć, kada utonem u san, pridižem se u krevetu i počinjem vikati nekakvim klingonskim jezikom. Hoće li se to dogoditi ili ne te koji će biti intenzitet i frekvencija mog pričanja u snu, ovisi o puno faktora, ali prvenstveno količini umora i stresa. A kada sam izuzetno iscrpljena, onda i hodam u snu. Sljedeće jutro se u principu ničega ne sjećam.
Kada se to počelo događati, nije me pretjerano brinulo, kao niti moje bliženje. Istina, svaku noć bi ih moje urlikanje probudilo, ali stvarnih problema niti opasnosti nije bilo. Sve dok jedne noći nisam ustala iz kreveta, uzela ključeve od stana, otključala stan te izašla na stubište i pozvala lift. U tom trenutku me deda ulovio i probudio, te otpratio nazad u moju sobu. Sljedeće jutro sam čvrsto odlučila poduzeti nešto jer sam se iskreno zabrinula što se sve moglo dogoditi. Naime, moj najveći strah je oduvijek bio da ću u snu skočiti s balkona. Zašto baš balkon, ne znam točno, možda zato što sam nekoliko put doživjela da su se ljudi bacali s moje zgrade.
Nakon posjeta doktorici otputila sam se s majkom u bolnicu u Klaićevoj gdje su mi obavili EEG. Kako su nalazi bili ok, naručili su me na cjelonoćno snimanje. Te noći, provedene u bolnici, također sam pričala, ali kako snimke nisu pokazivale nikakve nepravilne aktivnosti mog mozga, preporučili su mi odlazak u Centar za spavanje, koji se nalazio u bolnici Vrapče. Sada već zgrožena što moram ići u ludaru, odlučila sam stati na kraj tom svojem mjesečarenju. U Centru za spavanje su me pregledali te učinili novo snimanje glave i to nakon neprospavane noći. Niti ono nije dalo nikakve odgovore. Preporuka liječnika je bila uzimati manje doze tableta za smirenje prije spavanja, a kako je to moja majka odbila, poslao me psihologu jer nakon isključenog fizičkog uzroka, to je bila jedina mogućnost.
Završila sam kod jedne popularne zagrebačke psihologice, okružena djecom koju su roditelji premlaćivali, silovali i činili im svojekakve gadosti. Prvo sam porješavala različite testove (IQ, ličnosti i slične) koji su svi ispali OK, da bi nakon toga išla na razgovor s psihologicom. Naravno, ona je u maniri psihologa iz američkih filmova odmah potražila uzroke u mom djetinjstvu. Nakon naše prve, jedine i zadnje seanse mi je objasnila da hrvatsko zdravstvo nema novca baviti se ovakvim banalnim slučajevima te da mi može ponuditi jedan termin mjesečno, ali bi ipak bilo najbolje pričekati da izađem iz puberteta te da će to prestati samo od sebe.
Ja sam davno izašla iz puberteta, ali moje mjesečarenje nije prestalo. Ono mi je postalo potpuno normalno. Kada se po noći pridignem u krevetu i počnem glasno vikati, dragi zaurla nešto tipa „Daj šuti stara“ i onda nastavimo ćoriti.
Vjeruje se da oko 10% ljudi u svijetu boluje od poremećaja spavanja koji bi nazvali mjesečarenjem. U većini slučajeva to su kratki i bezopasni incidenti, ali u nekim situacijama mogu postati poprilično opasni, pa čak i kobni.