Jazzie

Sada kad su svi oni nabijeni-na-kurac iz prošlog posta, a koji ujedno potajno čitaju ovaj blog, pročitali dotični post, nasilno promijenili mišljenje i postali oduševljeni mojim novim životnim prostorom, nastavljamo u revijalnom tonu. Kako mi je ovih dana glavna briga kako svoj stari stan prodati za više novca nego što on stvarno vrijedi, logično bi bilo da i o tome koje slovo napišem.

Stan mi ovih dana izgleda kao prosječna apoteka jer ga svaki dan glancam kako bi se što više dojmio potencijalnim kupcima koji gotovo svakodnevno dolaze. Istina, dio njiih se najavi i nikada ne pojavi. Ovi drugi ako i dođu, gotovo redovito kasne - prosjek kašnjenja je veći od pola sata jer je valjda normalno da ja nemam u životu nimalo drugog posla, nego da samo njih čekam. Pola od tih koji ekšli dođu polako korača prostorijama i boji se zakoračiti u spavaću sobu da mi ne bi zaprljali parket - mislim, spremaju se iskeširati preko 100 k€, a ne žele pogledati izbliza svaku pukotinu zida. Neki su površni i bedasti ko noć jer se dive novouređenom hodniku u koji je skucano skromnih 100€ (nove pločice, pogletani i pofarbani zidovi te renoviran stari ormar - sve mojih ruku djelo), a ne shvaćaju da bi se dvije nerenovirane sobe mogle za vrlo malo para srediti da izgledaju mrak.

Biser 1.
On mi se javlja da je prije dva dana bio pogledati moj stan, ali da je kupio drugi u susjedstvu koji je ljepši, bolji, potpuno renoviran i jeftiniji. "Dobro gospodine", odgovaram ja, na što on puca pun rafal komentara: "Ali taj stan je puno bolji od vašeg, i jeftiniji je, vi stvarno tražite previše za vaš stan, ja to ne bih nikada kupio, ovaj stan je puno bolji..." Ajde u qrac, ti i tvoj stan (nisam mu to rekla, ofkors).

Biser 2.
"Dobar dan, zainteresirana sam za vaš stan. Koliko tražite za kvadrat?" Nakon mog odgovora: "Ali gospođo, to je stvrno previše. Nemam ja toliko novca." Ja: "Dobro, onda ga nećete kupiti. Doviđenja."

Biser 3.
Dolazi biserka i odmah objašnjava: "Ja za ove novce mogu kupiti novogradnju u kvartu". Mislim, koji si onda vrag uopće dolazila vidjeti stan star 40 godina????? "Al dobro, ak mi date kuhinju s aparatima, onda bi možda i uzela." Da, ja sam kupila kuhinju i sve ugradbene aparate, da bih je tebi džabe dala i istresla još par tisuća eura da sebi kupim sve novo.

Biser 4.
"Da, to je u redu cijena. A jel imate PVC stolariju?", pita on. Nakon odgovora da nemamo PVC, on zaključuje da je onda preskupo.

Biser 5.
Zove telefonom da bi on za 15 minuta došao pogledati stan. Ja mu odgovaram da moram na aerodrom, ali da može doći popodne jer će stara doći s posla. Ne, ali on bi došao sada i neka ga pričekam. "Gospodine, avion će mi pobjeći - stvarno moram na aerodrom, možete doći iza 17h kada vam paše." Ali neka ga pričekam samo 15tak minuta. Nakon pet minuta uvjeravanja da se stvarno žurim, on mi objašnjava da on ima gotovinu i da će kupiti odmah stan ako mu se svidi. Na moje konačno "Ne", on mi odgovara da onda neće kupiti moj stan i sklapa slušalicu.

U ovom trenutku imam dva ozbiljno zainteresirana kandidata. Nadam se da će jedni od tih upaliti jer ja stvarno više ne mogu. Osjećam se ugroženo poput životinje kada mu netko zadire u njegov prostor zato što mi je već 50tak ljudi prodefiliralo kroz stan. Oni to gledaju kao prazne zidove, a toliko je mog života tu ostalo. Kada netko dolazi pogledati stan, ja gotovo uvijek brišem van dok im moja stara sere kvake pokušavajći ih uvjeriti da je ovaj stan upravo idealan za njih. Katafuckingstrofa.

Prodajem ovih dana stan, i to koji nije moj. Vlasnici stana su gospođa majka i gospodin ujak. Ona je psihički labilna po pitanju te jazbine zato što joj je to roditeljski dom, a kako stvari stoje njihovu smrt bi možda mogla preboljeti za kojih 38 godina, a njega boli ona stvar za sve, osim za lovu koju će iz toga izvući. I tu Jazzie stupa na scenu jer ako ne stupi sljedećih 20-tak godina bi mogla spavati na klupi ili eventualno nekom prihvatilištu Crvenog križa. Jer naime, jedina stanovnica tog stana sam glavom i bradom/prstićima-tipkalicama - JA!

Stvar je vrlo logična - moram prodati trosobni stan na poželjnoj zagrebačkoj lokaciji po što višoj cijeni i kupiti dvosobni u nekoj vukojebini po što nižoj. Da se ispravim - stvar je vrlo logična meni, ali kako stvari stoje nikome drugome.

Obožavam ovih dana pitanja maminih i tatnih sinova, tajkuna i sličnih ratnih profitera te onih koji će svoj vlastiti dom moći kupiti otprilike nikada jer im je životna perspektiva rast plaće s 2.500,00 kuna na 3.500,00 - svi se redom čude da kako to da ću ja iz sred naše metropole ići živjeti u vukojebinu 20-tak km udaljenu od grada. Još ih više čudi kako to da ću svoj potpuno kvadratno neiskorišten stan zamijeniti stančićem u kojemu nemam spavaću sobu za svoju potencijalnu djecu, koja će tu potencijalnu spavaću sobu trebati za potencijalnih 10 godina. Najviše se čude kako to da nemam sad tu nekih 20.000-30.000€ viška da odmah kupim 5-6 kvadrata veći stan u nekom zagrebačkom "dobrostojećem" naselju, a ne bogu iza nogu. I svoje čuđenje svi s veseljem iskazuju nabijajući mi ga na nos.

Da, da, ja sam glupa kvočka koja ne shvaća da je praktičnije i jeftinije živjeti bliže gradu jer su svi sadržaji, uključujući i radno mjesto bliži i dostupniji. Ne shvaćam valjda niti da se ovećeg, lijepog stana okruženog zelenilom, na dobroj i mirnoj lokaciji, odričem zbog male prčvarnice u koju mi neće stati čak niti kolekcija cipela, a kamoli heklanih stolnjaka i starinjskih posteljina. Toliko sam glupa da ne kužim niti da će mi većina dobrih prijatelja biti udaljena 20tak minuta vožnje, a kvartovska birtija će mi biti predaleko da bih mogla svaki dan u njoj ispijati kavicu sjedeći na šanku i zafrkavajući se s konobarom.

Da, glupa sam ko noć, ništa od toga ne shvaćam i sve bih vas lijepo molila da mi to sve još koji put kažete. Zato vas sve i imam oko sebe - da mi olakšate ove divne trenutke u životu. Imam vas da mi kao jednoj 23-godišnjakinji bez prave obitelji, s napola napisanim diplomskim i bez ugovora na neodređeno, pomognete preživjeti ove odvratno teške trenutke tako što mi nabijate na nos sve ono što ja već i sama znam.

Nabijem vas sve na-kurac!

Neosporna je činjenica da jedan dio stanovništa RH sluša folk muziku. Definirati što je to (turbo) folk je gotovo nemoguće – naziv dolazi od njemačke riječi volk što znači narod, pa bi možda hrvatski naziv za folk glazbu bila narodna glazba. Ali kako slavonske tamburaše ili dalmatinske klape, koji jesu narodna glazba (ili više fensi – etno) ne nazivamo folk glazbom, jasno je da su pojmovi izmiksani, odnosno da prava definicija ne postoji. Ipak, danas kada kažemo folk ili turbo folk u prinicipu mislimo na izvođače iz Srbije (ili BiH), koji izvode specifičnu vrstu muzike koju ja ne bih znala riječima opisati...

Činjenica da navedena glazba kod nas ima puno poklonika smeta/vrijeđa dio stanovništa – neke se zgražaju nad kvalitetom dane muzike, a drugima smeta isključivo podrijetlo (iako to rjeđe priznaju). Kako je kvaliteta glazbe (kao i bilo koje druge vrste umjetnosti) nemjerljiva veličina, ja bih to prije nazvala neslaganjem u ukusima. Što se tiče nacionalne osnove, činjenica da neku pjesmu (bilo koje vrste) pjeva Haris Džinović, Mate Bulić ili Lepa Brena, meni ne znači ništa – odnosno, zbog nacionalnosti pjevača pjesma mi se neće manje ili više svidjeti. Ipak, tragovi rata na ovim krajevima postoje, i starije generacije teško podnose činjenicu da mladi u trenucima euforije dižu ruke u zrak, razbijaju čaše i cupkaju u istočnim ritmovima.

Ja ne miješam umjetnost (dobru ili lošu) s nacionalnošću i ranama prošlosti. Činjenica da neki nikada neće moći slušati Balaševićevu pjesmu da im iznad glave ne visi balončić u kojemu piše „Srbin!“, ne bi ih trebala poticati da drugima brane slušati ono što vole i žele.

Nedavno su u nekoj HRT-ovoj emisiji razgovarali s hrvatskim glazbenim zvijedama i zvjezdicama, na temu turbo folka. I dok su rijetki govorili da neka ljudi slušaju što žele, većina ih je iskazivala oštro zgražanje nad ukusom dijela hrvatske javnosti jer oni prodaju tako malo CD-a, a stvaraju visoko kvalitetnu glazbu, dok njhove prekodrinske kolege uživaju opću popularnost. Samo jedno mogu reći – jadno! Jadno je da se jedan hrvatski glazbenik buni što prodaje malo CD-a – čovječe, napravi album po ukusu javnosti pa ćeš prodavati dosta! Zašto se Toni Cetinski ili Gibonni ne bune? Ne možeš ljude tjerati da im se svidi tvoja glazba ma koliko ona bila kvalitetna na tvojoj vlastitoj skali kvalitete.

Općenito ne volim izdrkavanja lokalnih moćnika, a posebice u ovakvim stvarima. Ostavljam svakome na pravo i izbor da sluša ono što želi. Ovo je slobodna država (ili se barem takvom deklarira) i borba protiv održavanja koncerta folk izvođača iz BiH potpuno je besmislena. Jer budimo iskreni, da je koncert trebao održati Mate GoriGoraGoriBorovina Bulić, navedni hvidraš bio bi vjerojatno u prvom redu do stage-a, a koncert bi se nazivao zabavnim. Dakle, nije problem u folku, nego u nacionalnosti. Ionako nam se politika ugurala u sve sfere života, ali možda joj ovdje stvarno nije mjesto.

Rane prošlosti neće još dugo zacijeliti, to je sigurno. I takvi mogu birati što će i koga će slušati. Ali ugnjetavati druge zbog vlastitih ideala, upravo je ono protiv čega ste se borili. A sada ste vi postali ugnjetavači.

Kako nemam vremena niti pokenjati se u cjelosti, onda najbolje da vam u par točkica kažem što se događa u mom životu, odnosno onome što je od njega ostalo.

1. Kako mi se radni dan produžio na 13h, osim toga stižem taman otuširati se i spavati. Stara me tješi da ću tako morati još samo 40tak godina. Ja se tješim da će ona drukčije pjevati za par dana kada mi sjedne plaća pa kad shvati da je njeno balavo dijete zaradilo više od majčinske visosti.

2. Zagazila sam jutros mačku autom. Reći ćete - sirota mačka! Sirota Jazzie, koja ni kriva ni dužna mora voziti auto na špur.

3. Frendica mi je objasnila da moja teza da je partnerova vjeroispovijest irelevantna, ne drži vodu, iz jednostavnog razloga što je moj životni pratitelj muškarac, bijelac, Hrvat, katolik. Tek tada sam shvatila da sam upecala trenutno vrlo poželjnu ribu.

4. Glupa babuskara mi je kao konj izletila sa sporedne i u zadnji tren sam uspjela izbjeći sudar. Time je potvrđeno da moje skupe gume dobro drže cestu, da ABS tucka ko veliki, a paljenje četiri žmigavca pri naglom kočenju ekšli radi.

5. Kako sam kao pravo žensko uskraćena za mogućnost pišanje stojećki, u obzir dolaze samo sjedeće i polučučnjevite varijante. A kako moja company ne štedi na svojim radnicima, tako su mi dostupni oni papiri koji se stave na zahodsku dasku da se mogu ko čovjek sjesti. E sad je pitanje - kako se stavlja taj papir, odnosno što ide naprijed, a što otraga? Naime, kako god ja to okrenula smoči mi se komad papir koji visi prema dolje u školjku. I kamo poslije s tim papirom? Jel se to može bacati u zahod ili je bolje u onu malu kanticu, inicijalno namjenjenu za uloške? U nedoumici sam... seljo-beljo rekla bi moja majka... I jel vi u slučaju onih ugradbenih kotlića poštujete ono pravilo velikog/malog gumba kao pravi ekološki osvješteni građani ili kao ja uvijek stišćete onaj veći?

6. Citirali mi jedan komentar u zadnjoj Blogosferi u Metrou. Osim spominjanja mog izbora mistera bloga u Sanji, to je najveći doseg moje blogokarijere. Osim možda činjenice da toliki ljudi ove moje izbljuvke dolaze čitati. A hebiga, nisam ja tu neki fensi-šmeni Roko-rolić da se o meni piše u PC chipu...