Neosporna je činjenica da jedan dio stanovništa RH sluša folk muziku. Definirati što je to (turbo) folk je gotovo nemoguće – naziv dolazi od njemačke riječi volk što znači narod, pa bi možda hrvatski naziv za folk glazbu bila narodna glazba. Ali kako slavonske tamburaše ili dalmatinske klape, koji jesu narodna glazba (ili više fensi – etno) ne nazivamo folk glazbom, jasno je da su pojmovi izmiksani, odnosno da prava definicija ne postoji. Ipak, danas kada kažemo folk ili turbo folk u prinicipu mislimo na izvođače iz Srbije (ili BiH), koji izvode specifičnu vrstu muzike koju ja ne bih znala riječima opisati...
Činjenica da navedena glazba kod nas ima puno poklonika smeta/vrijeđa dio stanovništa – neke se zgražaju nad kvalitetom dane muzike, a drugima smeta isključivo podrijetlo (iako to rjeđe priznaju). Kako je kvaliteta glazbe (kao i bilo koje druge vrste umjetnosti) nemjerljiva veličina, ja bih to prije nazvala neslaganjem u ukusima. Što se tiče nacionalne osnove, činjenica da neku pjesmu (bilo koje vrste) pjeva Haris Džinović, Mate Bulić ili Lepa Brena, meni ne znači ništa – odnosno, zbog nacionalnosti pjevača pjesma mi se neće manje ili više svidjeti. Ipak, tragovi rata na ovim krajevima postoje, i starije generacije teško podnose činjenicu da mladi u trenucima euforije dižu ruke u zrak, razbijaju čaše i cupkaju u istočnim ritmovima.
Ja ne miješam umjetnost (dobru ili lošu) s nacionalnošću i ranama prošlosti. Činjenica da neki nikada neće moći slušati Balaševićevu pjesmu da im iznad glave ne visi balončić u kojemu piše „Srbin!“, ne bi ih trebala poticati da drugima brane slušati ono što vole i žele.
Nedavno su u nekoj HRT-ovoj emisiji razgovarali s hrvatskim glazbenim zvijedama i zvjezdicama, na temu turbo folka. I dok su rijetki govorili da neka ljudi slušaju što žele, većina ih je iskazivala oštro zgražanje nad ukusom dijela hrvatske javnosti jer oni prodaju tako malo CD-a, a stvaraju visoko kvalitetnu glazbu, dok njhove prekodrinske kolege uživaju opću popularnost. Samo jedno mogu reći – jadno! Jadno je da se jedan hrvatski glazbenik buni što prodaje malo CD-a – čovječe, napravi album po ukusu javnosti pa ćeš prodavati dosta! Zašto se Toni Cetinski ili Gibonni ne bune? Ne možeš ljude tjerati da im se svidi tvoja glazba ma koliko ona bila kvalitetna na tvojoj vlastitoj skali kvalitete.