Prodajem ovih dana stan, i to koji nije moj. Vlasnici stana su gospođa majka i gospodin ujak. Ona je psihički labilna po pitanju te jazbine zato što joj je to roditeljski dom, a kako stvari stoje njihovu smrt bi možda mogla preboljeti za kojih 38 godina, a njega boli ona stvar za sve, osim za lovu koju će iz toga izvući. I tu Jazzie stupa na scenu jer ako ne stupi sljedećih 20-tak godina bi mogla spavati na klupi ili eventualno nekom prihvatilištu Crvenog križa. Jer naime, jedina stanovnica tog stana sam glavom i bradom/prstićima-tipkalicama - JA!
Stvar je vrlo logična - moram prodati trosobni stan na poželjnoj zagrebačkoj lokaciji po što višoj cijeni i kupiti dvosobni u nekoj vukojebini po što nižoj. Da se ispravim - stvar je vrlo logična meni, ali kako stvari stoje nikome drugome.
Obožavam ovih dana pitanja maminih i tatnih sinova, tajkuna i sličnih ratnih profitera te onih koji će svoj vlastiti dom moći kupiti otprilike nikada jer im je životna perspektiva rast plaće s 2.500,00 kuna na 3.500,00 - svi se redom čude da kako to da ću ja iz sred naše metropole ići živjeti u vukojebinu 20-tak km udaljenu od grada. Još ih više čudi kako to da ću svoj potpuno kvadratno neiskorišten stan zamijeniti stančićem u kojemu nemam spavaću sobu za svoju potencijalnu djecu, koja će tu potencijalnu spavaću sobu trebati za potencijalnih 10 godina. Najviše se čude kako to da nemam sad tu nekih 20.000-30.000€ viška da odmah kupim 5-6 kvadrata veći stan u nekom zagrebačkom "dobrostojećem" naselju, a ne bogu iza nogu. I svoje čuđenje svi s veseljem iskazuju nabijajući mi ga na nos.
Da, da, ja sam glupa kvočka koja ne shvaća da je praktičnije i jeftinije živjeti bliže gradu jer su svi sadržaji, uključujući i radno mjesto bliži i dostupniji. Ne shvaćam valjda niti da se ovećeg, lijepog stana okruženog zelenilom, na dobroj i mirnoj lokaciji, odričem zbog male prčvarnice u koju mi neće stati čak niti kolekcija cipela, a kamoli heklanih stolnjaka i starinjskih posteljina. Toliko sam glupa da ne kužim niti da će mi većina dobrih prijatelja biti udaljena 20tak minuta vožnje, a kvartovska birtija će mi biti predaleko da bih mogla svaki dan u njoj ispijati kavicu sjedeći na šanku i zafrkavajući se s konobarom.
Da, glupa sam ko noć, ništa od toga ne shvaćam i sve bih vas lijepo molila da mi to sve još koji put kažete. Zato vas sve i imam oko sebe - da mi olakšate ove divne trenutke u životu. Imam vas da mi kao jednoj 23-godišnjakinji bez prave obitelji, s napola napisanim diplomskim i bez ugovora na neodređeno, pomognete preživjeti ove odvratno teške trenutke tako što mi nabijate na nos sve ono što ja već i sama znam.
Nabijem vas sve na-kurac!
Post je objavljen 13.06.2006. u 00:26 sati.