Kada mi se znalo dogoditi da iz bilo kojeg razloga ne pišem blog tjedan-dva, gotovo uvijek bih pronašla par mailova u svom blogerskom inboxu u kojima me ljudi pitaju jel sve ok. Jako mi je drago kada vidim da je netko primijetio da me nema. Nekako je normalno da je čovjeku drago kada vidi da je nekom stalo do njega i da se brine, pogotovo kada je ta osoba praktički stranac s kojim ga povezuje samo blog. Naravno, vjerujući da je sva ta briga iskrena. Iz tog razloga ako znam da me neće biti duže vrijeme na blogu, napišem to u postu, ne kao neku dramatičnu najavu, nego jednostavnu obavjest.
Istu stvar sam znala i sama napraviti – kad bih primijetila da nekoga nema, a nije prije toga dao neki hint da ga neće biti, poslala bih mail pitajući ga jel sve u redu. Nekoliko put sam naletjela na ljudsku nevjericu, kada su ljudi taj moj potez doživjeli kao neko uvlačenje u šupak te reagirali na malo nezgodan način, ali sto ljudi, sto ćudi. Puno puta blogerima je bilo drago da sam ih se sjetila.
Ipak, svako malo se dogodi da neki bloger prestane pisati, pauza se oduži i on se više nikada ne vrati na blog. Razmišljajući o tim nestalim blogerima, pitam se jel im se išta dogodilo. Naime, da me sutra zgazi auto, postoji velika vjerojatnost da vi to nikada ne bi saznali. Nekako sa strahom razmišljam što im se sve moglo dogoditi, nadajući se da je razlog nepisanja samo nedostatak vremena.
Jučer sam poslala mail Esperanzi, prvoj blogerici koja je ostavila komentar na mom blogu, prije gotovo dvije godine. U te dvije godine pisanja, puno se toga promijenilo, ali riječanka Esperanza je uvijek bila tu – samozatajna, s neredovitim pisanjem, ali je bila tu. Kako ne piše od 02. mjeseca, na nekoliko mojih vapaja u komentarima nije odgovorila, bilo je krajnje vrijeme za mail – ipak, odgovor je bio „failure notification“. Ako itko zna išta o Esperanzi, molim da mi javi!
Jedna od najpoznatijih nestalih blogerica je Cookie. Cura koja je bljesnula na blogu, oduševila i one najtvrđe te nakon „Nabrzinskog javljanja“ zauvijek nestala, ostala bi misterija broj jedan blog.hr-a da ju Rock nije uspio dignuti iz mrtvih te dovući na jednu kavicu. Barem znamo da je živa i zdrava, iako je potpuno nejasno kako u godini dana nije skupila vremena da nam barem napiše post u kojemu će reći „Bok“.
Hero je blogerica s kojom sam se odmah našla na istoj valnoj duljini te me jednostavno oduševila. Obožavala sam njezin rozi dizajn i redovito svraćala čitajući njezine dogodovštine. To je blogerica koju sam zavoljela na prvu loptu i iskreno mi je žao što je više nema. Naime, nakon zadnjeg posta, objavljenog 21.11. ona potpuno nestaje.
Njega sam čitala već neko vrijeme, kada je doživio eksploziju popularnosti (čini mi se da je Beštijica imala nekakve veze s tim). Calvinovi iskreni i jednostavni tekstovi začinjeni filozofskim promišljanjima bili su pravi mamac i svatko tko je pročitao barem jedan njegov post, vraćao se po još. Nakon blagdanske čestitke krajem prošle godine u kojoj javlja da nema previše vremena i on nestaje bez traga.
Sigurna sam da ovakvih blogera ima još, ali ovih nekoliko mi je palo na pamet u trenutku pisanja posta. Ukoliko se sjetite još nekoga tko je tako misteriozno nestao, javite u komentarima. Nadam se da su svi dobro te da će se javiti netko s nekom informacijom o njima.
Ovaj post bi mogao biti apdejtan.