Jazzie

Pitavši nedavno majku jel ikada željela pozirati za aktove kad je bila mlada, zgroženo mi je odgovorila da nije čudeći se mojoj ideji. Niti moja objašnjenja o zadržavanju trenutka u kojemu si zgodan (ljepota je u očima promatrača), zategnutog tijela i čuvanja fotki u nekoj kutiji da ih pod stare dane možeš gledati i nekako se diviti sam sebi, nisu ju uvjerila da je to nešto ok.

Pitam se jesam li malo poremećena, je li ovaj blog i čitanje o tuđim ševama i orgazmima utjecao na moje suočenje s vlastitom seksualnošću ili jednostavno rasplamsao moj egzibicionizam. Naime, već duže vrijeme razmišljam pozirati nekom fotografu naga, isključivo s ciljem stvaranja umjetničkih fotki za vlastitu kolekciju, a vidjevši reportažu o izložbi auto-aktova Mare Bratoš moja želja se samo pojačala.

Ne bih nešto što će se pokazivati uokolo (po časopisima ili izložbama – iako tko bi mene uopće negdje pokazivao), niti neke vulgarne fotografije na kojima je najbitniji objekt, a ne kompozicija i slične pizdarije o kojima fotografi mogu bulazniti satima (i sjena na mom nosu, kako bi rekla jedna moja poznanica/fotografkinja). Željela bih lijepe umjetničke fotke na kojima bi moje golo tijelo bilo savršeno uklopljeno u ambijent.

Ipak, još uvijek nemam dovoljno hrabrosti skinuti se pred tuđim objektivom. Još koja godina bloganja i možda se i oslobodim.