Jazzie

Neki je trgovac poslao sina da nauči Tajnu Sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Mladić je četrdeset dana hodao pustinjom dok nije stigao do lijepa dvorca, navrh neke planine. Tamo je živio Mudrac kojeg je tražio.

Umjesto da se nađe s tim svetim čovjekom, naš je junak ušao u dvoranu u kojoj je bilo vrlo živo; trgovci su ulazili i izlazili, ljudi razgovarali u kutovima, malen je orekestar svirao lagane melodije, a na bogatom su stolu bila najslasnije jela iz tog kraja. Mudrac je sa svima razgovarao, pa je mladić čekao dva sta dok ne bude primljen.

Mudrac je pozorno saslušao mladićev razlog posjeta, no reče mu da u tom času nema vremena objašnjavati mu Tajnu Sreće. Predložio je mladiću da prošeta palačom i vrati se za dva sata.
- Međutim, htio bih te nešto zamoliti - doda Mudrac, pružajući mladiću žličicu za čaj u koju kapne dvije kapi ulja. - Dok budeš hodao, nosi ovu žličicu tako da se ulje ne prolije.

Mladić se počeo uspinjati i spuštati stubama palače, stalno motreći na žličicu. Kada su dva sata istekla, pojavio se ponovo pred Mudracem.
- Onda? - upita Mudrac. - Jesi li vidio perzijeske sagove u mojoj blagovaonici? Jesi li vidio vrt kojeg je Majstor svih Vrtlara deset godina stvarao? Jese li primijetio predivne pergamente u mojoj biblioteci?

Mladić je posramljeno priznao da nije ništa vidio. Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja koje mu je Mudrac bio povjerio.

- No onda se vrati i upoznaj divote moga svijeta - reče Mudrac. - Ne možeš vjerovati nekome čiju kuću ne poznaješ.

Već smireniji, mladić je uzeo žličicu i ponovo prošetao palačom, ovaj put zagledajući u sve umjetničke radove koji su visli sa stropa i po zidovima. Vidio je vrtove, okolne planine, nježne cvjetove, finoću ukusa s kojom je svako umjetničko djelo bilo postavljeno na svoje mjesto. Kada se vratio Mudracu, podrobno mu je ispripovjedao sve što je vidio.

- Ali gdje su one dvije kapi ulja što sam ti ih povjerio? - zapitao je Mudrac.

Pogledavši u žličicu, mladić shvati da ih je prolio.
- To je jedini savjet koji ti mogu dati - reče Mudrac nad Mudracima.



(Paulo Coelho - Alkemičar)

Gledala sam jučer onu emisiju koju vodi Željka Ogresta - Piramida. Jedan od gostiju je bio onaj urednik Nacionala, čijeg se imena u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I rekao je jednu zanimljivu informaciju - u Hrvatskoj je do sada potrošeno 11.5 milijardi kuna na razminiranje!!! Ogromne pare, ogromne...

I kako bi se sada trebli osjećati roditelj onog djeteta koje je poginulo prije par dana. Tolike novce smo dali za razminiranje, a njihovo dijete je ipak stradalo. I to na području koje nije niti bilo označeno. Zar ne bi netko trebao snositi odgovornost za takvo nešto? Nije li netko kriv što nije provjerio sve livade i sva polja u područjima koja su bila zahvaćena ratom... Mislima da netko i je kriv za tragediju koja je pogodila te ljude, ali po starom dobrom običaju nitko neće snositi odgovornost.

A poginuo je prije par dana i jedan pirotehničar, dok je radio na razminiranju. Takvi ljudi zaslužuju samo divljenje. Jer tko svjesno može otići u minsko polje i tražiti zaostale mine. Grozan posao... I onda neki kažu da su plaće velike u tom zanimanju? Pa kolika bi plaća trebala biti da nadoknadi takav rizik? Za mene, puno, puno veća.

Primijetih da stalno pišem o nekim ozbiljnim temama pa eto, danas za promjenu nešto malo zabavnije. Kompanija Durex (mislim da svi znate što oni proizvode) je napravila veliko istraživanje 2004. godine u 41 zemlji svijeta, na uzorku od 350.000 ljudi, o sexu i svemu što ima veze sa sexom. Evo nekih meni najzanimljivijih podataka...

Prosječna osoba vodi ljubav (da ne kažem, sexa se) 103 puta godišnje - žene 106 puta, a muškarci 101. Uvriježeno je mišljenje da su muškarci ovisnici o sexu, a žene da mogu i bez njega, ili mi to njima samo mažemo oči? Ako želite pravog pastuha pojurit ćete u Francusku, koja je proglašena najseksi zemljom. Naime, prosječan Francuz vodi ljubav 137 puta godišnje.

Ako vam je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta, najbolji će vam biti Britanci. Naime, prosječna britanska predigra traje zavidnih 22.5 minute. Pa ko može tome odoliti?

Sviđa mi se onaj dio koji kaže, da prosječan Hrvat prvi puta vodi ljubav sa 17.6 godina. Meni se nekako činilo da je to kod nas ipak ranije, ali moram priznati da mi se ova brojka čini ok. Ako je i približno točna, mislim da nam seksualni odgoj, kako god se širio (roditelji, škola, mediji, crkva) nije tako ni loš kao što se priča. Iskreno, mislim da to nije prerano.

Seksualno najzadovoljnije nacije (bez puno glumljenja orgazma) su Makedonija, SiCG i Hrvatska. Dakle, i statistika potvrđuje da su (slavenski) balkanci pravi loveri.

Ono što me uopće nije iznenadilo je činjenica da su u muškom fokusu ponajviše ženske grudi, a ženama da su najseksi dio tijela oči. Neke stvari se nikada ne mijenjaju...

Najseksi ženskom osobom proglašena je Angelina Jolie, koja je začuđujuće, popularnija među ženama nego muškarcima. Moram priznati da je po mom ukusu više ona koju su Hrvati stavili na drugo mjesto, Catherine Zeta-Jones.

I za kraj, najseksi muška osoba je Brad Pitt, i to po glasovima iz čitavog svijeta i po glasovima Hrvata. Drugo mjesto prema nama, zauzima George Clooney. Moram priznati da je meni ovaj stariji, markantni, prosijedi Clooney puno više sexy od plavog baby-facea.

Možete pretpostaviti zašto sam stavila baš ovu slikicu!

Moj čitatelju, ne znam da li si čitao ikada Prousta? Ja sam ti malo bolesna na književnost pa obožavam pregledavati davno pročitane knjige (ova još u srednjoj školi) i tražiti neke male odlomke pune značenja. Tako sam ovih dana osjetila ponovno želju za pisanjem o prolaznosti vremena. Pretpostavljam da me na to potiče ovo odvratno vrijeme - hladno i sivo!



Je li ti se ovo ikada dogodilo? Mene redovito mirisi, okusi i neki sitni detalji vraćaju u sjećanje. Mislim da se rijetko događa da se prisjetimo nekih prošlih događaja tek tako. Uvijek tu mora biti ono nešto što nas potakne na sjećanje.

Ja ponekad uzmem slike s nekog svog putovanja i pregledavam ih, ali sjećanja koja one bude nikada nisu tako živahna. To su sjećanja u kojima sam ja tek promatrač onoga što je bilo. Ali kad osjetim okus davnog putovanja i miris koji se širio tim gradom, ili miris ručka koji sam pojela u tom gradu, odmah kao da se vraćam u prošlost - ja nisam samo promatrač svojih sjećanja, već ih ja ponovno proživljavam.

Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore...

Kako sam i editirala prije nekoliko minuta moj blog je uvršten na almost cool listu i na tome se zahvaljujem uredništvu. Za razliku od nekih kojima to ništa ne znači, meni je to svakako kompliment.

Također sam primijetila da je onaj spomenuti blog (prethodni post) uklonjen sa te iste liste. Ne znam da li je to uredništvo učinilo nakon mog posta ili to nema nikakve veze samnom, ali želim izraziti potpunu potporu tome. Mislim da netko tko poziva na agresivnost prema bilo kome ne zaslužuje priznanje drugih. Nekog tko najavljuje navijačku odmazdu ne bi se smjelo smatrati cool osobom.

Nakon svakavih negativnih postova koje sam mogla pročitati o uredništvu blog.hr - o čijoj istinitosti nemam pojma, u ovom slučaju uredništvo se ponijelo za svaku pohvalu - ne zato što je mene stavilo na tu listu, nego zato što je dotični blog maknulo.

Nadam se da je time ova priča završena, iako sam svjesna da ću svakave komentare dobiti.

EDIT: 26/11/2004 01:15
Vidim sad na www.blog.hr da sam se ipak prevarila! Hehehe... Bilo je stvarno prejednostavno!

Na dan pada Vukovara dosta se blogera osvrnulo na tragediju koja je zadesila taj grad. Ja sam, za razliku od njih, pisala o lošem odnosu nekih Hrvata prema Srbima, jer se ne može cijeli narod kriviti za ono što su napravili pojedinci. Iz toga mislim da se jasno može zaključiti kakav je moj stav o tom narodu. Ali ovaj puta ne mogu izdržati da ne progovorim o ovome.

Jučer sam lutala blogom i naišla na jedan, za mene, sramotni blog. Naime, taj bloger piše o odluci hrvatske vlade o zabrani ulaska u Hrvatsku košarkašu partizana (zbog tetovaže Draže Mihajlovića na ruci). To je poznata priča koju vjerujem da smo svi već čuli. Ali, za razliku od većine ljudi, ovaj bloger piše o kukavičluku Hrvata koji se boje tetovaže, velikanu Guroviću i još većem Mihajloviću, o tome kako će navijači u Beogradu imati svoj odgovor kada naši budu igrali tamo, kako jedva čeka taj dan...

Mislim da je potpuno jasno da se ja ne slažem s time, ali to ni nije bitno. Blog je osobni web dnevnik i svatko ima pravo pisati što želi (i naravno, misliti što želi). Isto tako, ne bi bilo u redu da se blog cenzurira - njegova glavna osobina je sloboda koja je nama, blogerima, ostavljena.

Iako je već par blogova pisalo o tim postovima i stavovima o tom četničkom vojvodi, ja ne želim uopće to reći. I sad je pitanje, zašto onda ja uopće pišem ovaj post? E, pa zato što se navedeni blog nalazi na almost cool listi. Na kojoj listi će se neki blog nalaziti određuje uredništvo blog.hr i u tome su naravno, potpuno slobodni. Ali, ja moram onda izraziti svoju iskrenu razočaranost uredništvom što se jedan takav blog nalazi na toj listi. Meni niti jedna osoba koja veliča pristašu fašizma nije niti malo cool. Stavivši taj blog na navedenu listu indirektno se implicira da uredništvo smatra taj blog i cijeli njegov sadržaj skoro cool, a to mene iskreno čudi.

I da napomenem, nije problem što se u ovom slučaju radi o hrvatskom blogu, a srpskom blogeru. Moja bi reakcija bila ista da netko slično tako piše o Anti Paveliću, Adolfu Hitleru ili bilo kome drugome takve sorte - jer su oni u mojim očima, ali i u očima povijesti, isti!

Dakle, da ne bi bilo nekakvih nejasnoća, meni nije sporan sadržaj tog bloga, nego stav uredništva blog.hr. Ja ne želim razglabati o spomeniku Mili Budaku ili Juri Francetiću, o tetovaži na ramenu nekog sportaša, o ustaškim uniformama na komemoraciji u Bleiburgu, o dugim bradama... Meni brine činjenica da je službeno mišljenje blog.hr da se netko s takvim stavovima nalazi na almost cool listi. Takve osobe, okolina bi trebala osuđivati, a ne stavljati na nekakve takve liste popularnih, i na taj način podržavati.

Oduvijek sam smatrala da bi mi bila čast da se nađem na toj listi. To bi značilo da me netko i čita, te da netko smatra da ove moje bljezgarije i imaju smisla. Ali ako su takvi blogovi cool, onda je želim biti "un-cool".

Ovaj post sam proslijedila uredništvu bloga i lijepo bih molila da se očituju o njemu (može na mail: jazzie_1982@hotmail.com).

Nadam se da bar netko shvaća što sam željela reći.

EDIT:
Upravo sam shvatila da sam i ja od danas na almost cool listi. Hvala uredništvu na tome. Nažalost moja sreća se nalazi u sjeni zbog gore navedenih razloga!

Nakon što je sve sjelo na svoje mjesto (osim par izgubljenih komentara) i redovitog obilaska svojih najdražih blogova (lista na lijevoj strani) red je i da nešto načvrčkam. Svi su jedva dočekali da blog proradi i imaju toliko toga za reći, a ja još polako smišljam što da večeras napišem.

U mojoj svakodnevnoj misiji buljenja u TV (koji ozbiljno razmišljam da izbacim iz svoje sobe) gledala sam danas Sanju. Tema je bila - javna ili privatna škola? I svi su se tako divili waldorfskoj i drugim školama, individualnom pristupu, odličnim nastavnicima... A ove naše socijalne škole su kao sranje. Jedino se nitko nije sjetio reći da nemaju svi novca platiti te škole. Iako roditelji koji djecu šalju u te škole, kažu da cijene nisu takve kako se priča, od kud nekim roditeljima s prosječnom plaćom i par tisuća kuna mjesečno po djetetu za školarinu? Ja ne znam gdje ti ljudi žive. Par tisuća kuna - sitnica...

Iako sam uvijek govorila da neću ići s djecom na kvantitetu, nego kvalitetu - što znači da ne želim imati 5 djece koje će živjeti u neimaštini, nego 1-2 kojima ću moći priuštiti sve - nikada (osim ako se nešto grozno ne promijeni) neću djecu slati u takve škole. Jer činjenica je da one koštaju puno i da su tamo većinom bogataši. A i ne želim da moje dijete netko cijeni samo zato što mu mama ima para platiti elitnu školu. Mislim da će se djeca koja polaze takve škole jaaako iznenaditi kada izađu iz sjene roditelja (ako se to ikada dogodi) i otkriju da nije sve podređeno njima - kao što im se prezentira u takvim ustanovama.

Sjećam se svoje osnovne škole. Svi smo mi tada jako mali i ne znamo još koje su prave vrijednosti u životu. I prvi dan dvije cure, krasno obučene, kako mi objašnjavaju da one nose samo Benetton i slične firmice. Pazite, to je bilo 1989! I bila sam im zavidna - moja odjeća sa Trešnjevačkog placa nije im bila ni sluga.

Sjećam se primanja u pionire, kada sam ja bila jako ponosna na mamu, koja mi je kupila novu obleku. Imala sam tamno plavu "plisiranu" suknjicu i košulju sa velikom čipkanom kragnom - oboje iz Name. A kada sam došla na proslavu, iste one dvije, su bile u suknjama šivanim po mjeri kod vrhunskih krojačica njihovih majki i modernim bijelim bluzicama, bez one kičaste čipkice. I kožnim jaknama.

Mislim da svako dijete mora znati da ima i imućnijih ljudi koji si mogu priuštiti više, i da ne može uvijek dobiti sve što poželi. Ali, ne želim da se ikada moje dijete nađe u situaciji da se osjeća manje vrijednim zato što nema robicu iz Benettona - ili da budem više u sadašnjem vremenu, što nema Cavalli for Kids.

Treba li uopće reći da ja sada sjedim u Reply trapericama i Benettonovoj vesti? Neke traume iz djetinjstva nikada ne prebolimo!

---------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------
Mali princ prođe cijelu pustinju i naiđe na samo
jedan cvijet. Cvijet sa tri latice, nikakav cvijet...
- Bok - pozdravi ga mali princ.
- Bok - reče cvijet.
- Gdje su ljudi? - uljudno će mali princ.
Cvijet je jednog dana vidio kravanu kako prolazi:
- Ljudi? Mislim da ih ima šestero ili sedmero.
Primijetio sam ih već prije nekoliko godina.
Ali nikad ne znaš kad ćeš ih sresti. Prenosi ih
vjetar. Nemaju korijenja, što im jako smeta.
- Zbogom - reče mali princ.
- Zbogom - otpozdravi cvijet.
--------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------

Jučer je bila godišnjica pada Vukovara. Lutala sam po ovom našem blog i čitala razna mišljenja o tim groznim događajima i moram priznati da svi govore o mržnji, nemogućnosti oprosta, žrtvi ljudi... E pa moje mišljenje je, primijetila sam, ipak drukčije od većine onoga što sam uspjela pročitati. Ja ne želim umanjivati tragediju koja se tamo dogodila ili patnju kroz koju su ti ljudi prošli, ali najgore što se može napraviti je pojednostavljivati stvar do beskonačnosti.

Naravno da je nemoguće da će silovana djevojka oprostiti silovatelju, ali ne treba ona zato mrziti sve ljude srpske narodnosti. Pa nije neko dijete od 10 godina u Srbiji krivo, što je neki monstrum silovao tu djevojku, a veže ih jedino nešto toliko umjetno kao narodnost.

Naravno da ljudi koji su izgubili svoje domove nikada neće moći zaboraviti svoje prve susjede koji su im zabili nož u leđa, ali oni moraju znati da postoje i dobri srpski susjedi, i da to što je netko srbin ne znači automatski da je četnik.

Naravno da ljudi koji su izgubili svoje voljene u ovom našem odvratnom ratu nikada neće na njih zaboraviti, i uvijek će u njima tinjati želja za osvetom (pa ipak smo ljudi). Ali treba znati da je krivac onaj tko je počinio to ubojstvo, onaj koji ga je podržao glasom ili šutnjom, a ne cijeli narod.

Kao što sam rekla, znam da je moje mišljenje drukčije od mišljenja većine u Hrvatskoj, ali ja ne mogu mrziti jedan narod zato što su pojedinci iz tog naroda činili zlo.

Uvijek se sjećam jedne Balaševićeve rečenice, a s tim ću i završiti za večeras - Nemoj mrziti cijeli narod, mrzi pojedince, pa do kud stigneš...

Danas (ups, jučer) ima rođendan jedan 76godišnjak - Mickey Mouse. Naime, 18.11.1928.godine prvi puta se pojavio u filmu "Steamboat Willie" i od tada je ulovio srca mnoge djece, ali i odraslih. Autor je naravno legendarni Walt Disney. Pa Mickey, sretan ti roćkas, i poživio ti nama još bar 76 godina.

Danas su najavili u MUPu inicijativu za vraćanjem JMBGa na osobne iskaznice, odnosno promjenu važećeg zakona koji je branio njegovu uporabu. Moram priznati da to 100% odobravam jer prevelikih razloga za njegovo ukidanje i nije bilo. Računarska struka je od početka bila protiv ukidanja jer to uvelike otežava indentifikaciju u većim sustavima (bazama podataka), ali znamo da se kod nas struku nikada ne sluša.

Usput da naglasim da se JMBG sastoji od 13 znamenki, od kojih je prvih 12 vezano uz datum rođenja, općinu, spol i "redni broj" osobe (čini mi se tako nekako), a 13. znamenka je tzv. kontrolna. Iako se u EU trenutno radi na uvođenju jedinstvenog broja za indentifikaciju osoba, naš JMBG postoji već godina i poprilično je dobro služio svrsi. Glavna mu je mana, sa stručne strane, ono izuzimanje prve znamenke godine - umjesto 1975 ide 975.

Gledala sam na televiziji prije par dana reportažu o novom pravilu, zakonu ili čemu god, uvedenom u nekom mjestu u Hrvatskoj (nažalost zaboravila sam gdje točno). Naime, zbog nekakvih problema s kućnim ljubimcima, koje iskreno nisam pretjerano shvatila, donijeli su odluku da ljudi u stanu smiju imati jednog kućnog ljubimca (psa ili mačku), a u kući do tri ljubimca. To je nečuveno!!! Da vam država ili grad određuje koliko kućnih ljubimaca možete imati. A ovo je kao slobodna država.

A kada već govorim o kućnim ljubimcima, danas sam vozeći se po gradu, vidjela reklamu na jednom autu - ustanova za alternativno izliječenje životinja (tako nekako se zvala). Hm, glupo mi je govoriti o nečemu o čemu ništa ne znam, ali moram priznati da djeluje malo banalno.

Ma nije, zezam se ja! Obećala sam Suzette da ću joj pokazati slikicu raja na zemlji u kojem sam i ja bila. Pa evo ga...

Kućica se nalazi na sjeveru europe, ovo je slikano usred ljeta (12.07.2004) kada temperature nisu bile kao tu nego oko 10tak stupnjeva, tako da sada vjerojatno i ima snijega. Kuća je cijela drvena (koliba), okružena divnim jezerom. U kućici ima i sauna za 6 ljudi, nakon koje se može ubaciti u kupelj ispred kuće za kojih 10tak ljudi ili kao ja, u mrzlo jezero. Ispred je i velika ljuljačka, mjesto za logorsku vatricu, ona ležaljka od špage razvučena između dva stupa, veliki dok (onako visoki) ne za čamce, nego za ležanje "iznad" jezera i gledanje zvijezda (ili čega god), mali dok za čamčić, stepenice za ulazak u vodu... U jezeru ima i otočić pun zečeva (koji imaju čak i svoju kućicu) - na slici skroz desno, ali se vidi samo početak otoka.

U blizini ima samo jedna kuća. To su vlasnici cijelog tog posjeda, koji žive u toj velikoj kući, a ovo iznajmljuju za odmor. Ali nisu jako blizu, tako da se uopće ne vide i ne čuju. Sve se to nalazi na selu, i dolazi se makadamskim putem. Od glavne ceste je udaljeno koji 15tak minuta vožnje.

Uglavnom savršeno...



Ispričavam se zbog sporog učitavanja, ali morala sam uzeti neku veličinu da se nešto i vidi.

Ja ću zadnjih par dana poluditi sa prometom u ovom gradu. Ne smetaju mi gužve, ne smetaju mi spori vozači, ali mi opako smetaju nekulturni vozači. Pa gdje je nestala ta vozačka kultura, ako je ikada i postojala.

Sjećam se jednog trenutka iz auto-škole - jedna od rijetkih situacija koja mi se usjekla u pamćenje. Vozila sam se po gradu i naišla na frajera koji se okretao na sred ceste. I ja sam propisno dala žmigavac, pogledala mrtvi kut, prešaltala u nižu i zaobišla ga. Bila sam uvjerena da sam sve napravila ispravno. Ali, instruktor se nije baš složio s tim - rekao je da je najgori vozač nekulturni vozač, da me sram može biti što nisam čovjeka pustila da se okrene do kraja, da svi misle tako što polože vozački da su jako pametni, a nitko ne zna da bez prometne kulture nema ispravne vožnje, da mogu voziti tehnički perfektno, ali ako nisam čovjek to ništa ne znači. I znate bio je u pravu. Znam kako se ja osjećam kada me nitko neće propustit, iako nekada nemate šanse da se ubacite u promet osim tako. Uglavnom, više nikada nisam ponovila tu pogrešku iz auto škole.

Ali zato, u zadnjih par dana susrećem u Zagrebu samo takve, nekulturne vozače. Prije par dana htjela sam sa Savske skrenuti na Zeleni val i nisam se na vrijeme odvojila za desno skretanje - zapravo u tome me onemogućio taj divni vozač koji se kao divljak dovezao po žutoj (tramvajskoj). I kako smo stajali na semaforu, lijepo sam mu trubnula i pitala ga da li me može pustiti ispred sebe, da ne zadržavam promet u traci za ravno, a on mi je bezobrazno odmahnuo da ne. Koji kreten možeš biti da ne pustiš nekoga ko te lijepo zamolio, ko se ne ubacuje zato što je prije toga pretekao kolonu dok si ti čekao, nego igrom slučaja, i tko je btw zbunjena ženskica od 22 godine??? Pa kakav to muškarac može biti? Papak, kažem vam ja.

Kako se ja često krećem po strogom centru grada, znam da ima nekoliko raskršća bez semafora, koja čovjek ne može proći ako ga netko s pravom prednosti ne propusti. I iako nas uče da u tim situacijama bi svatko trebao propustiti jedan auto, moram priznati da mi se dogodi da prođe i 20tak auti i da me nitko ne propusti. Ja sam upoznata s onim da se treba malo i pogurati, ali ako ne ide, jednostavno ne ide. Posebna kategorija su u tome žene - naime, nikada nisam doživjela da me jedna baba propustila. Muški, fala Bogu, kada vide mladu žensku uvijek popuste. Osim onog kretena iz prethodnog odlomka :)

Možemo pričati i o onim posebnim slučajevima kada trube jer čovjek stane da bi propustio pješake preko zebre - i to na semafora kada je pješacima isto zeleno! E pa to su mi pacijenti svoje vrste. Oni su se valjda rodili za volanom i ne znaju kako je to biti pješak.

I vrijeme je da završim. Za kraj dvije babe koje su me danas posebno iznervirale. Tražim ja parking po gradu i naiđem na frajera koji izlazi van. Ja lijepo upalim žmigavac da se kuži da ciljam na njegovo mjesto i čekam da čovjek izađe. I taman kad je on izašao, ja čekam da me auti prođu da si mogu luk uzeti, ženska ode ispred mene i hop - upali mi se u mjesto. Hm, i što sada napraviti? Znam da moj dragi takvima ne popušta, ako je muško odmah bi se i potukao ako treba, a žensku opako izvrijeđa, ali mislim si - neću se svađati s babom, imam vremena, budem našla drugo mjesto. I par sati poslije, druga koza mi opet skoro napravi isto - ovaj put sam na vrijeme reagirala, uletila sam prije nje i pod cijenu da se zaleti u mene, a na njezino negodovanje sam otvorila prozor i počastila ju izabranim riječnikom. Bila sam toliko iznervirana da, da mi je nešto odgovorila, išla bi ju tuć. Pa nisam ja budala, koja će se klanjati drugima.

Zaključak - kulture ljudi, kulture!

Nekada mi dođe da zgrabim pištolj i ubijem sve budale na ovome svijetu!!!

Jedino što bi onda ja u zatvoru završila i upropastila si čitavu budućnost pa onda to nikada ne napravim. Razum prevlada afekt. Ali stvarno mi dođe...

Da li vam se nekada čini da život prolazi pored vas? Sjedim pred kompom i razmišljam što mi se sve događalo ove večeri, ovog ljeta, ove godine. I nekako mi se čini kao da se to sve nije dogodilo meni, već sam ja samo promatrač koji gleda nečiji tuđi život. Netko proživljava ovaj moj život, a ja samo stojim, gledam i nemam baš nikakav utjecaj na njega.

Jeste li ikada razmišljali kako život prolazi, a sjećanja blijede? Ljudi s kojima sam nekada djelila sve i bili su neizostavni dio moga života, jednostavno sada žive nekim drugim životom u kojemu mene nema. Sjećam se kako sam s nekim ljudima 8 godina svoga djetinjstva proživjela, s kojima sam rasla i odrastala, svađala se i mirila, i mislila da znam sve o njima, a sada se nekih imena niti ne mogu sjetiti. Sjećam se ljudi iz srednjoškolskih dana s kojima sam prožvljavala prve ljubavi, prva ispijanja kava, prvu cigaretu, a sada se s par njih čujem tri puta u godini, a ostale kao da je zameo vjetar. Ali ne samo da se ne viđam s njima, nego je i onaj osjećaj bliskosti nestao, više kao da ih ni ne poznajem.

Hh, možda je i Martinje pridonjelo ovom mom postu :) Sretan imendan svim Martinama i Martinima! A ja odoh u krpe.

Sramota me priznati, ali ja gledam Big Brother. Ne po cijele dane, već samo one dnevne emisije, i to ne baš svaki dan. I da, znam sve likove kako se zovu i više-manje njihove životne priče. Ne znam što sada da kažem u svoju obranu, ali zabavlja me gledati tuđe živote i kako se ponašaju u nenadanim situacijama. Tada zamišljam kako bi meni bilo na takvom nekakvom mjestu. Osjećam se kao nekakav legalni voajer, ali ja bar to otvoreno priznam. Mnogi se zgražaju na sam spomen reality showa, dok ga potajno doma gledaju.

Tako sad dok sam razmišljala što načvrčkati na blogu danas, "veliki buraz" se vrtio na televiziji i primijetila sam jednu čudnovatu stvar. Naime, RTL i T-com su omogućili i posebne telefonske brojeve za svakog stanara, na kojima se vrti njihova biografija. Činjenica je da takvo nešto ponajviše privlači mlađu publiku i da te brojeve zvrckaju najviše djeca. A minuta "razgovora" (slušanja biografije) na tom broju košta 6.82 kune/min. Dobro se pročitali - minuta je skoro 7 kuna (0.90 centi)!!! Pa to je tipična T-pljačka.

I što se sada događa? Djeca su masovno zaluđena tim showom i dok su roditelji na poslu zovu te brojeve. Sada malo matematike: ako dijete mjesečno odtelefonira 4 minute s tim brojem, roditelj s plaćom 4.800 kuna mjesečno, radi puni jedan sat da bi platio taj razgovor! Jedan sat rada za 4 minute slušanja biografije nekog, do prije 50 dana, anonimusa.

I zaboravih, PDV je uračunat.

Gledam večeras RTL i emisiju "Eksploziv". Vodi ona zgodna Tatjana Jurić. Emisija je često dobra sa zanimljivim temama. Tako su večeras imali reportažu iz Francuske. Neki frajer je u Parizu otvorio restoran pod imenom "Bila jednom jedna Jugoslavija", ili tako nekako uglavnom.

Priča tip (čini mi se da je iz Srbije, ali nisam sigurna) da je bilo nemoguće otvoriti restoran samo sa jednom kuhinjom jer su kulture svih 6 zemalja izmiješane. I to je točno... Kao što vani svi hrvatski restorani imaju ćevape. Pa čini mi se onda ovo puno poštenije. I tako u tom resotranu služe jela iz cijele bivše Juge. Restoran je totalni hit - stalno je pun i obavezno treba unaprijed rezervirati stol.

Imaju i bend koji svira glazbu iz ovih krajeva, i još ih hvale da znaju sve živo. Svirali su "Velu luku", "Ederlezi" i još neke pjesmice.

Uglavnom reportaža je u meni totalno probudila neku jugo-nostalgiju. Nije bilo nikakvih loših konotacija, nikakvog rata, nikakve prošlosti, već samo ljudi iz ovih prostora i francuzi koji se vesele i uživaju u gurmanskim delicijama. I sve bi bilo dobro da kada je reportaža završila, Jurićka nije prokomentirala: "Ajd' dobro". Pa mislim šta joj je to trebalo? Ja da sam joj urednik pozvala bi ju na red. Nije njezino da u jednoj takvoj emisiji daje nekakve homofobične ispade. Mislim, trebali ste joj čuti intonaciju, onako posprdnu. Manekenkica se vrti po telki i hoda s nogometašem Dinama, i sad misli da je boga za jaja ulovila (to se tako kaže, op.a.).

I usput, samo da primijetim. Vidjela sam danas u večernjaku oglas za reality show - žele u kući u Makedoniji okupiti ljude sa ovih prostora, točnije 12 ljudi - po 2 iz svake od 6 država. Bila bi tu dva Slovenca, Hrvata, Bosanca (Hercegovca), Srbina, Makedonca i dva s Kosova!!! Pa od kad je Kosovo država ex-yu? Ja sam očigledno tu lekciju geografije prespavala!

Pisala sam prije par tjedana o svom stavu o homoseksualnosti točnije 19/10/04. Svi koji su to pročitali znaju da sam open-minded prema gay ljudima - iako sam hetero, meni je to ok. Ali sam sada prvi put pročitala poprilično detaljan opis seksa između dva muškarca i ostala pomalu u šoku. Kada kažem šok ne mislim ništa negativno, nego čisto... Pa, ne znam što mislim. Možda me uplašila činjenica da tipovi iz priče imaju ženu i djecu, pa sam se počela nekako poistovjećivati s time. Uglavnom, zbog te priče sam sretna da mi dragi osjeća odbojnost prema homićima.

Odite na gayboy i pročitajte današnju priču "Prijatelj". I zanimali bi me i vaši komentari, pa ako vam se da napišite mi nešto.

Baš sam naletila na neki fora imejl o Helloweenu i skužila da su valjda svi blogeri pisali o tome, osim mene.

Slika vrijedi tisuću riječi.





P.S. Ovo sad nadodajem na postojeći post: Pa ja ne mogu vjerovati koji sam ja baksuz. Naime, na naslovnici bloga su spomenuli i mene! I to još za Sisvete, a ja uopće nisam skužila do danas. I baš sam se poveselila - "ja na naslovnici". A kad ono u cijeloj listi ljudi koje su spomenuli, jedino link na moj blog nije dobar! Mislim, nije to toliko niti bitno, ali osjećala sam se baš dobro što sam tamo dospjela. Kad ono sranje...

Ovih dana se puno priča o Severininoj tužbi protiv portala Index. Vjerujem da veći i vrapci na grani pjevaju o tome da Index nije objavio Severinin porno film niti je distribuirao snimku, već samo 5 screenshotova i obavijest o postojanju te snimke.

Čitam u Story-ju (mama ga kupuje :)) 25 činjenica o toj parnici. Pa evo nekih najboljih:

Nakon što su indexovci svoju kopiju filma vratili Sevi, ona izjavljuje: "Zahvaljujem Indexu što ne sudjeluje u uništavanju tuđih života i tuđe privatnosti. Još jednom se pokazalo da je ljudska zločestoća, glupost i zavist beskonačna." Ipak, ona ih danas tuži.

Severina tvrdi da se radi o autorskom djelu. Ona je navodno koautorica, zajedno sa Milanom Lučićem. Zakon autorsko djelo definira kao "originalnu intelektualnu tvorevinu iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter". Kako bi se to dokazalo, u tužbi se tvrdi da su koautori "samostalno birali pozicije pred kamerama, kao i izgled kadra, te da su sami postavili kameru kako bi snimila točno određen dio prostorije".

Index u svoju obranu tvrdi: "Iz onog što je viđeno uopće nije razvidno što je originalno, a još manje inetelektualno. Sve što se imalo prilike vidjeti kreće se u domenu sasvim klasičnog i već milijun puta viđenog seksa". Da bi to dokazali zatražili su vještačenje seksologa koji bi trebao dati stručno mišljenje ima li u Severininim seksualnim umijećima umjetničkog doprinosa.

Severina od Indexa potražuje 75.000 kuna.

Kao što piše u lijevom stupcu, Index je moj homepage. Moj najdraži i jedini portal kojeg svakodnevno čitam i po nekoliko puta. Redovito je update-an, informacije su vrlo pouzdane, a često je i prvi koji otkrije neke vijesti, te ga često citiraju u raznim drugim medijima. Baš zato mislim, ukoliko Index izgubi ovaj spor (što mislim da je glupo, ali kod nas je sve moguće), da bi trebalo pokrenuti akciju kojom bi se skupilo traženih 75.000. To bi bila mala akcija u kojoj bi svi mi koji Index svakodnevno besplatno(!) čitamo, donirali neku manju svotu. Obzirom na popularnost tog portala, mislim da tražena suma ne bi bila nikakav problem. Ja ću prva uplatiti 10 kuna (to je meni neznatan iznos, a trebalo bi samo 7500 takvih ljudi).

Sutra se dižem u 7h. I zato sam odlučila večeras ostati doma i ići ranije spavati. Ali, primijetila sam da sam postala ovisna o blogu, tako da sam cijelu večer provela čitajući tuđe blogove. Ima stvarno zanimljivih stvari, a slučajnim odabirom sam zaključila da je tema dana izbori u SADu. Naime, svi pišu samo o tome. I zato ja sad nemam kaj pisati jer imam feeling da je sve već rečeno.

Dakle, laku noć! Slatki snovi svim 10.000 blogovcima.

P.S. I još ako netko zna gdje je nestao gayish?

Ma ja ovo uopće ne kužim. 01.11. i svi odjednom moraju ići na groblje. Zašto bi ja išla na groblje onda kad netko drugi kaže da moram ići? Neki se crkvenjak sjetio da bi 01/11 mogli proglasiti kao dan na koji se sjećamo svojih pokojnih i sad svi moramo trčati na groblje baš taj dan. Koja je to ljudska glupost. Ljudi kojima je stalo do svojih mrtvih idu na groblje redovito ili kada osjete potrebu za time, a ne treba im netko drugi "narediti" kada da idu.

Većina mojih poznatih cijelu godinu ne odu niti jednom na groblje, ali na Sisvete svi obuku svoja "najbolja odijela" i obiteljski posjećuju groblje. Kako li su samo svi licemjerni! Sjećamo se mrtvih samo zato što ih se i svi oko nas sjećaju, a ne zbog sebe.

Ja na groblje odlazim oko 6 puta godišnje, kada god osjetim potrebu za time ili sam jednostavno u blizini. Tada zapalim koju svijeću, očistim grob i prisjetim se svojih najmilijih. Ali danas nisam išla. Istina sva groblja su danas prekrasna (koliko to mogu biti) - sve je očišćeno, puno cvijeća i onih šarenih lampiona. Ali ne mogu se oteti dojmu da to sve nije stvarno jer ostalih 364 dana u godini, mnogi grobovi zjape prazni i tužni.

Recite da sam anti-protivna, ali jednostavno ja to tako doživljavam.

Spremaju se izbori u SADu i mnogi željno iščekuju rezultate. Ali neću ja o tome pisati. Drugi put možda. Nisam mogla spavati jedne noći pa sam gledala neki dokumetarac. U principu na HRTu, "odabrao: Đelo Hadžiselimović" garantira dobru emisiju. I tako sam se ja odmah razveselila na temu: 10 najboljih svjetskih odredišta. I moram priznati da je emisija super napravljena. Ali kada sam ja to stavila na papir shvatila sam da nešto opako ne štima. E pa ovo je njihova lista:


Jel primjećujete što ne štima s ovim popisom??? Čak 5 od 10 destinacije je američkih! Sad mi netko tvrdi da jedan kontinet otkriven u 15.stoljeću ima 5/10???? Pa mislim, stvarno...

Ja definitvno nisam protiv amerikanizacije. Nemam ništa protiv amerikanaca, oduvijek sam tamo željela otići pa možda i živjeti. Ali što je previše je previše. U ovo listu me nitko ne može uvjeriti. Kada je emisija započinjala, Niagarini slapovi su mi se činili ok na 10 mjestu. Stvarno su krasan prirodni fenomen. Nakon toga Coloseum u Rimu, Taj Mahal. Uslijedio je London, koji iako je prekrasan nisam sigurna da se baš uklapao u ovo listu, ali da sam znala što slijedi, rekla bi da je Londonu i mjesto na 7.mjestu. Nacionalni park Everglades se našao na 6.mjestu, i totalno razočaranje. Recite da sam neuka, ali nikada prije nisam čula za to mjesto, bar ne u kontekstu najljepših svjetskih destinacija. Uglavnom to je nekakvo močvarno područje, kao naš Kopački rit. Da vam potvrdim da sam stvarno gledala - zapravo nije močvara, nego rijeka koja se jaaako sporo kreće. Uglavnom po čemu je to bolja destinacija od Grčkih otoka ili antičkih ruševina u Grčkoj, ljepota Francuskih vinskih cesta (pokrajine Champagne) i još puno toga lijepog, nemam pojma.

Onda je krenuo gornji dio ljestvice. Očekivala sam čuda... A ono, totalni bullshit. JFK svemirski centar i gledanje uzlijetanja rakete. Zanimljivo definitivno, ali 5.mjesto na svijetu? No chance. Nakon toga Hawaii - krasno mjesto i definitivno bi htjela otići, ali koliko se razlikuje od npr. Dominikanske republike ili Balija ne znam. Slijedi totalni šok Las Vegas. E pa iskreno, nikada nisam željela tamo otići - sto ljudi, sto ćudi. Grand Canyon, krasno mjesto, ali 2. na svijetu? I na kraju, ajde bar nešto meni po volji, egipatske piramide. Evo s prvim mjestom se apsolutno slažem. Čudo drevne arhitekture i još uvijek velikiti misterij.

I što da sad zaključim? Da amerikanci znaju samo svoje veličati i da su zbog te emisije u mojim očima dosta pali. Općenito mi se gade ljudi (i u Hrvatskoj) koji veličaju samo svoje, a ništa drugo ne priznaju. Podsjetilo me to na onu našu - Hrvatska obala je najljepša. Ma dajte... Jeste li bili igdje drugdje? Meni je naša obala najljepša samo zato što je naša i što sam tu doma. Ali objektivno... pa ne znam baš.