Nakon što je sve sjelo na svoje mjesto (osim par izgubljenih komentara) i redovitog obilaska svojih najdražih blogova (lista na lijevoj strani) red je i da nešto načvrčkam. Svi su jedva dočekali da blog proradi i imaju toliko toga za reći, a ja još polako smišljam što da večeras napišem.
U mojoj svakodnevnoj misiji buljenja u TV (koji ozbiljno razmišljam da izbacim iz svoje sobe) gledala sam danas Sanju. Tema je bila - javna ili privatna škola? I svi su se tako divili waldorfskoj i drugim školama, individualnom pristupu, odličnim nastavnicima... A ove naše socijalne škole su kao sranje. Jedino se nitko nije sjetio reći da nemaju svi novca platiti te škole. Iako roditelji koji djecu šalju u te škole, kažu da cijene nisu takve kako se priča, od kud nekim roditeljima s prosječnom plaćom i par tisuća kuna mjesečno po djetetu za školarinu? Ja ne znam gdje ti ljudi žive. Par tisuća kuna - sitnica...
Iako sam uvijek govorila da neću ići s djecom na kvantitetu, nego kvalitetu - što znači da ne želim imati 5 djece koje će živjeti u neimaštini, nego 1-2 kojima ću moći priuštiti sve - nikada (osim ako se nešto grozno ne promijeni) neću djecu slati u takve škole. Jer činjenica je da one koštaju puno i da su tamo većinom bogataši. A i ne želim da moje dijete netko cijeni samo zato što mu mama ima para platiti elitnu školu. Mislim da će se djeca koja polaze takve škole jaaako iznenaditi kada izađu iz sjene roditelja (ako se to ikada dogodi) i otkriju da nije sve podređeno njima - kao što im se prezentira u takvim ustanovama.
Sjećam se svoje osnovne škole. Svi smo mi tada jako mali i ne znamo još koje su prave vrijednosti u životu. I prvi dan dvije cure, krasno obučene, kako mi objašnjavaju da one nose samo Benetton i slične firmice. Pazite, to je bilo 1989! I bila sam im zavidna - moja odjeća sa Trešnjevačkog placa nije im bila ni sluga.
Sjećam se primanja u pionire, kada sam ja bila jako ponosna na mamu, koja mi je kupila novu obleku. Imala sam tamno plavu "plisiranu" suknjicu i košulju sa velikom čipkanom kragnom - oboje iz Name. A kada sam došla na proslavu, iste one dvije, su bile u suknjama šivanim po mjeri kod vrhunskih krojačica njihovih majki i modernim bijelim bluzicama, bez one kičaste čipkice. I kožnim jaknama.
Mislim da svako dijete mora znati da ima i imućnijih ljudi koji si mogu priuštiti više, i da ne može uvijek dobiti sve što poželi. Ali, ne želim da se ikada moje dijete nađe u situaciji da se osjeća manje vrijednim zato što nema robicu iz Benettona - ili da budem više u sadašnjem vremenu, što nema Cavalli for Kids.
Treba li uopće reći da ja sada sjedim u Reply trapericama i Benettonovoj vesti? Neke traume iz djetinjstva nikada ne prebolimo!
Post je objavljen 25.11.2004. u 01:06 sati.