nedjelja, 25.11.2007.
O SVETOM KRŠTENJU
Dvadesetšesta nedjelja
69. Kako te podsjeća i uvjerava Bog u svetom krštenju, da je Kristova žrtva na križu djelotvorna za tebe?
Na način da je Krist je ustanovio ovo vanjsko pranje vodom i time obećao da sam njegovom krvlju i njegovim duhom sigurno opran od nečistoće moje duše, to jest od mojih grijeha , kao što sam vodom, koja odnosi nečistoću tijela izvana opran.
70. Što znači biti opran krvlju i duhom Kristovim?
Znači da je Bog po milosti oprostio moje grijehe poradi Kristove krvi, prolivene zbog nas u njegovoj žrtvi na križu. Nadalje, biti opran Kristovim Duhom znači da nas je Sveti Duh obnovio i odvojio da budemo Kristovi pripadnici , kako bismo sve više i više umirali grijehu, a živjeli svetim i neokaljanim životom.
71. Gdje je Krist obećao da smo krvlju i Duhom njegovim oprani tako sigurno kao vodom pri krštenju?
U ustanovljenju krštenja gdje je rekao: « Pođite dakle i činite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetog», Mt. 28, 19. i. «Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne vjeruje, osudit će se». Mk 16, 16. Ovo obećanje je ponovljeno kada Pismo naziva krštenje kupeljem novog rođenja i pranjem grijeha., Tit 3, 5; Dj 22, 16.
(Heidelberški katekizam)
Kršćani nisu jedinstveni po pitanju krštenja. Rimokatolička i pravoslavna crkva vjeruju da je krštenje sakrament po kojem se u čovjeku briše istočni (urođeni) grijeh i po kojem se prima posebna, spasonosna milost. O djelovanju sakramenata sukladno rimokatoličkom učenju govorili smo prošli puta (ex opere operato – samo po sebi djelotvorno). Reformirani, evangelici i drugi protestanti koji krštavaju djecu vjeruju da je krštenje znak saveza između Boga i čovjeka, uspoređujući ga sa znakom obrezanja u Starome zavjetu. Baptisti i drugi kršćani koji krštavaju odrasle vjeruju da krštenje mora slijediti nakon pokajanja, obraćenja i osobne odluke pojedinca. Jedni krštavaju polijevanjem, drugi škropljenjem, treći uranjanjem cijeloga tijela. Imamo i one zajednice koji odbacuju trinitarnu formulu krštenja tvrdeći da je potrebno krštavati samo u «Ime Gospodina Isusa Krista za oproštenje grijeha». Nama je najbitnije razumijeti što mi kao reformirani vjerujemo o krštenju.
Kako bi smo mogli razumjeti reformirano učenje o krštenju, potrebno je da znamo što rimokatolici vjeruju o krštenju. Često se puta smatra da, zbog toga što i mi kao rimokatolici krštavaju bebe, imamo isto učenje po tome pitanju kao i rimokatolici. Međutim to nije istina. Rimokatolici vjeruju kako se po krštenju oslobađamo od grijeha i kako smo nanovorođeni kao sinovi Božji. Po krštenju postajemo udovi Kristovi, pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja. Rimski katekizam kaže da je krštenje «sakrament preporođenja vodom i riječju». Krštenjem kršteni postaje novo stvorenje te dobiva potrebnu snagu Duha Svetoga (posvećujuću milost) koja ga opravdava i koja ga osposobljava da vjeruje u Boga i da se oduprije grijehu. Rimokatolička crkva smatra da je krštenje nužno za spasenje. Zbog toga u slučaju nužde može krstiti svaka osoba, čak i nekrštenja, ako postupa s nakanom crkve, i krsti ispravnom trinitarnom formulom uz uporabu vode.
Iako i reformirani krste malu djecu poput rimokatolika (o razlozima za krštenje djece više ćemo govoriti slijedeće nedjelje), učenje reformirano učenje o krštenju razlikuje se od rimokatoličkoga. Za razliku od rimokatolika reformirani ne vjeruju da je sakrament krštenja uvjet spasenja, ne vjeruju da se po krštenju čovjek nanovorađa i preporađa već da nas Bog po krštenju uvjerava kako se možemo pouzdati u spasonosnu žrtvu Kristovu na križu. Apostol Petar govori: «Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spasava sad i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista» (1 Pt 3, 21). Ovaj stih može zbuniti ukoliko se ne promatra u kontekstu cjelovitoga odlomka. Apostol Petar govori o krštenju kao slici odnosno prototipu onoga čime se spašavamo. Ono što krštenje označava, to nas spašava. A što krštenje označuje? Kao što su ljudi u vrijeme Noinog potopa ušli u korablju te se na taj način spasili od srdžbe Božje te ušli u novi život, tako i krsna voda govori o smrti Kristovoj zbog grešnika i po kojoj vjernici ulaze u novi život. Kristovo uskrsnuće omogućuje vjernicima sudjelovanje u novom životu. Dakle, vanjsko pranje vodom, odnosno forma krštenja ne spašava. Jedino Krist spašava svojom smrću i uskrsnućem. Ovo na jasan način potvrđuje apostol Pavao u Rim 6, 3 i 4: «Ili zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bi smo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.»
Reformirani čvrsto vjeruju da se čovjek spašava ne po sakramentima već samo i jedino Kristovom žrtvom na križu. Škropljenje krvlju Kristovom ima veću snagu od pranja tjelesne nečistoće vodom. Škropljenje krvlju Kristovom potvrđuje savez između Boga i nas kao njegova naroda. (Heb 12, 24; 1. Pt 1, 2). Izabrani odnosno predodređeni predznanjem Božjim poškropljeni su Kristovom krvlju. Oni su obilježeni njome poput domova izraelovih u Egiptu (Izl 12, 21- 27). Onima koji su bili obilježeni krvlju jaganjca smrt nije mogla nauditi. Oni koji su danas poškropljeni krvlju Kristovom ništa ih od Krista odvojiti ne može. No to ne znači da smo stoga bez odgovornosti pred Bogom. Onaj koji je zadobio spasenje Kristovim spasonosnim djelom na križu, taj se obnavlja Duhom Svetim, po njemu posvećuje te sve više umire grijehu i živi bogougodnim i besprijekornim životom. Apostol Pavao govori o onima koji neće naslijediti kraljevstvo nebesko. To su bludnici, preljubnici, idolopoklonici, pijanice, psovači, razbojnici… «Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.» (1 Kor 6, 11). Dakle, za vjernika je neposvećeni život, život grijeha stvar prošlosti. Vjernik živi novim životom. Krštenje je znak toga novoga života i kako kaže Calvin u svojim Institucijama, bez obzira kada smo kršteni, krvlju smo Kristovom oprani jednom za sva vremena. No, opravi krvlju Kristovom pokazuje vidljive i prepoznatljive znake života u Kristu. Onaj koji je ukopan u smrt Kristovu taj je uskrsnuo za novi Život. Taj novi život nije samo buduća, eshatološka stvarnost već se on mora očitovati u svakodnevnom kršćanskom životu. (Rim 6, 4. Apostol Pavao poziva vjernike da žive novim životom te da grijeh ne vlada u njima (Rim 6, 12-14). No da bi se to ostvarilo u vjernikovu životu, on mora iznova sebe posvećivati svakodnevno Gospodinu, odnosno prinositi sebe (Rim 6, 13). To je posvećenje. Dakle, svaki je kršteni vjernik pozvan živjeti svoje krštenje odnosno one stvarnosti koje krštenje predstavlja.
Ustanovljavajući krštenje, Krist daje obećanje da smo po njegovoj žrtvi, njegovom milosrđu spašeni. Apostol Pavao poručuje Titu: «tada nas – ne zbog pravednih djela, koja smo učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti.» (Tit, 3, 6). Spasenje dakle postaje naša stvarnost ponovnim rađanjem, odnosno obnovom koju čini u nama Duh Sveti a ne automatizmom sakramenta krštenja. Nanovorođenje Božje je djelo a ne djelo sakramenta. Samo krštenje nije izvor nanovorođenja kako uči rimokatolička teologija. Krštenje nas podsjeća na važnost novoga života u Kristu, preporođenja koje jedino Duh Sveti čini u nama. Apostol Pavao govori Ananiji: «…Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime» (Dj 22, 16). Temeljem ovoga stiha (kao i nekih drugih) oni koji zastupaju nužnost krštenja za spasenje i oproštenje grijeha nalaze argumente za svoje stavove. No, evidentno je da apostol Pavao ovdje govori o oproštenju grijeha u kontekstu zazivanja Kristova imena. Oni koji prizovu ime Gospodnje ti se spašavaju (Rim 10, 13). «A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga» (Iv 1, 12- 13).
Jasmin Milić, Tordinci, 25. studeni 2007.
subota, 24.11.2007.
O SVETIM SAKRAMENTIMA
Dvadesetpeta nedjelja
65. Pošto nas, dakle, jedino vjera čini zajedničarima
Krista i svih njegovih dobročinstava, otkuda dolazi takva vjera?
Od Duha Svetoga koji je stvara u našim srcima propovijedanjem svetoga evanđelja i potvrđuje je upotrebom svetih sakramenata.
66. Što su sakramenti?
Sakramenti su sveti, vidljivi znaci i pečati, koje je Bog zato odredio, da nam njihovom upotrebom što bolje objasni i potvrdi obećanja evanđelja; to jest da nam iz milosti poklanja oproštenje grijeha i vječni život poradi jedincate žrtve Kristove, ostvarene na križu.
67. Jesu li oboje, riječ i sakramenti, namijenjeni usmjerenju naše vjere ka žrtvi Isusa Krista na križu kao na jedinom temelju blaženstva?
Dakako, jer Duh Sveti nas po evanđelju uči a po svetim sakramentima uvjerava da sve naše blaženstvo stoji do jedine žrtve Kristove koju je za nas prinio na križu.
68. Koliko je sakramenata ustanovio Krist u Novome zavjetu?
Dva; sveto krštenje i Svetu večeru.
(Heidelberški katekizam)
Od 69 do 82 pitanja katekizam se bavi sakramentima. Sakramentima nazivamo posebne obrede crkve. Riječ sakrament latinskog je podrijetla kojom se prevodi grčka riječ mysterion (tajna) jer je povezana sa središnjom tajnom samoga evanđelja odnosno Kristom. Stoga se sakramenti nazivaju i svetim tajnama.
Pitanje sakramenata je veoma bitna tema u svim ranim protestantskim katekizmima i konfesijama jer su se upravo po ovome pitanju lomila koplja, ne samo između rimokatolika i protestanata već i između samih protestanata.
U prethodnom proučavanju jasno smo uvidjeli da je vjera ona koja nas čini zajedničarima s Kristom i koja nas opravdava. Po njoj dakle mi pristupamo Bogu. Reformatori su ovo načelo veoma snažno istaknuli načelom «Sola fides» (Samo vjera). Uz to se snažno vezuje i načelo «Sola Gratia» (samo milost) jer jedino milošću Božjom, rekli su reformatori, čovjek može biti spašen. Na povezanost vjere i milosti jasno ukazuje apostol Pavao u Efežanima poslanici 2, 8: «Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji». To da možemo vjerovati jest milost Božja, dakle niti vjerovanje ne dolazi od nas. Vjera je dar Božji. (Fil. 1, 29). O tomu govore i Kanoni sa Sinode u Dortrechtu, 3/4 poglavlju XIV točka: «Vjera je dakle dar Božji, ne po tome što se daje od Boga čovjekovoj slobodnoj volji, nego jer je sama uistinu podijeljena, nadahnuta i ulivena u čovjeka. I još, ne jer bi samo Bog dao moć da se vjeruje, i što bi se dalje očekivalo da se čovjekova volja s time suglasi ili na čin vjerovanja pristane i odobri ga, nego, jer i htjeti vjerovati i stvarno vjerovati u čovjeku čini Onaj, koji djeluje tako da čovjek nešto hoće i čini, i zato sve čini u svima.»
Naglasci reformatora bili su reakcija na učenje srednjovjekovne Crkve koje se ni danas nije bitno promijenilo unutar Rimokatoličke crkve da se čovjek spašava sredstvima milosti, to jest po sakramentima. Uz to je povezano pitanje valjano zaređenih svećenika (sveti red je također sakrament) bez kojega nema valjanih sakramenata pa je stoga svećenik nužni posrednik u posredovanju spasenja. Npr. po sakramentu krštenja čovjek zadobiva nanovorođenje i oproštenje grijeha. Nasuprot tomu reformatori su ispravno naglasili da se nanovorođenje zadobiva temeljem Riječi Božje. Apostol Petar naglašava: «Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga.» (1 Pt 1, 23). Reformatori su također istaknuli odgovornost pojedinca pred Bogom, te da je milost Božja ona koja dolazi po propovijedanju evanđelja. Propovijed dakle postaje središnji dio bogoslužja. Propovijedanje riječi Božje jest jedan od znakova raspoznavanja prave crkve. Ovdje nam se ističe važnost okupljanja oko Božje riječi odnosno na bogoslužje jer je ono redovito mjesto propovijedanja. Na žalost danas crkveno bogoslužje postaje sve nepopularnije pa ga se pokušava «poboljšati» različitim modernim i post modernim dodacima i oblicima kako bi ono bilo što privlačnije i što prihvatljivije. No ne smijemo smetnuti s uma da je Riječ Božja ona koja u nama po Duhu Svetomu rađa vjeru. Spasenje je usko vezano uz propovijedanje. Jer, kaže Pavao: «…kako će zazivati onoga koga nisu vjerovali' Kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika?...» (Rim 10, 14-15a)
No protestanti nisu odbacili važnost sakramenata ali su naglasili da su oni neodvojivi od Riječi Božje. Za reformatore je, kako smo naglasili, propovijedanje Riječi Božje znak prave crkve ali i valjano dijeljenje sakramenata.
Duh Sveti potvrđuje uporabom sakramenata našu vjeru. Na taj način sakramenti jesu sredstva spasenja ali ne sama po sebi kako su to tvrdili (i tvrde) rimokatolički teolozi (ex opere operato), već isključivom djelovanju Duha Svetoga kako to tumači Westminsterski duži katekizam u pitanju 161: Kako sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja? Katekizam odgovara: Sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja ne po nekoj moći koja bi se nalazila u njima samima nit po pobožnosti onoga koji ih udjeljuje već jedino i isključivo po djelovanju Duha Svetoga i po blagoslovu onoga koji ih je i ustanovio, Krista. Uloga sredstava milosti jest da osnažuju vjeru a ne da udjeljuju spasonosnu vjeru. Jer sakramenti ne spašavaju. Oni su znakovi spasenja, dakle vidljivi znaci one milosti koja djeluje u nama kao vjernicima.
Sakramenti su znaci po kojima nam Bog na što bolji način pojašnjava i potvrđuje vjeru koju po Pismu primamo. Calvin će u svojim Institucijama kršćanske religije reći: «(sakrament) je izvanjski znak kojim nam Gospodin pokazuje svoju dobru volju i svjedoči nam o njoj da bi nas podržao i učvrstio usprkos nesavršenosti naše vjere… Naša vjera je tako mala i slaba te ako nema podrške sa svih strana i nije na sve načine poduprijeta, iznenada se poljulja, uznemiri i posrće…». U navedenom djelu Calvin sakramente naziva ih stupovima vjere: «Kao što zgradu nose i podupiru temelji i svaki put kad se dodaju stupovi ona je sigurnija i čvršća, tako je naša vjera oslonjena i poduprijeta Božjom riječju kao temeljima, a kad se dodaju sakramenti oni služe kao stupovi, na koje se jače oslanja bolje se učvršćujući». Calvin također sakramente naziva ogledalom u kojem «možemo gledati bogatstva Božje milosti koja nam (Bog) poklanja.»
Na sličan način su i znaci u Starome zavjetu djelovali. Apostol Pavao govori o Abrahamu i o njegovoj vjeri koju je primio još dok je bio neobrezan (Rim 4, 9-10). «I primi znak – obrezanje – kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan tako da s neobrezanjem bude otac svih koji vjeruju, kako bi se i njima uračunala pravednost…» (Rim 4, 11).
Reformatori su sakramente sveli na dva. Srednjovjekovna crkva kao i danas rimokatolička i pravoslavna smatrala je da ima sedam sakramenata: krštenje, euharistija, krizma, ispovijed, brak, sveti red (svećenstvo) i bolesničko pomazanje. Reformatori su prihvatili za sakramente samo krštenje i Večeru Gospodnju. Naime sakramenti su po reformatorima morali zadovoljiti tri kriterija: 1) sam Krist ih je morao ustanoviti, 2) morao je zapovjediti svojim sljedbenicima da ih obdržavaju i 3) sakramenti su morali biti usko povezani s božanskom objavom u Kristu. Po shvaćanju dakle reformatora jedino su krštenje i Večera Gospodnja (ili Sveta Večera) zadovoljavali ove kriterije.
No reformacija nije odbacila druge obrede koje Rimokatolička crkva naziva sakramentima. Tako se i u protestantskim crkvama drži obred vjenčanja, rukopolaganje odnosno zaređenje službenika crkve. Konfirmacija je također prisutna u protestantskim crkvama ali ne u značenju koje ima krizma. Konfirmacija je javna ispovijest vjere a ne udjeljivanje pečata dara Duha Svetoga.
Riječ Božja i sakramenti, Božji su nam dar. Božja riječ, po Duhu Svetom rađa vjeru u našim srcima a sakramenti su vidljivi znaci Kristove milosti. O tomu ćemo nastaviti govoriti razmišljajući o krštenju i Večeri Gospodnjoj.
Jasmin Milić, Tordinci 11. studeni 2007.
