Dvadesetšesta nedjelja
69. Kako te podsjeća i uvjerava Bog u svetom krštenju, da je Kristova žrtva na križu djelotvorna za tebe?
Na način da je Krist je ustanovio ovo vanjsko pranje vodom i time obećao da sam njegovom krvlju i njegovim duhom sigurno opran od nečistoće moje duše, to jest od mojih grijeha , kao što sam vodom, koja odnosi nečistoću tijela izvana opran.
70. Što znači biti opran krvlju i duhom Kristovim?
Znači da je Bog po milosti oprostio moje grijehe poradi Kristove krvi, prolivene zbog nas u njegovoj žrtvi na križu. Nadalje, biti opran Kristovim Duhom znači da nas je Sveti Duh obnovio i odvojio da budemo Kristovi pripadnici , kako bismo sve više i više umirali grijehu, a živjeli svetim i neokaljanim životom.
71. Gdje je Krist obećao da smo krvlju i Duhom njegovim oprani tako sigurno kao vodom pri krštenju?
U ustanovljenju krštenja gdje je rekao: « Pođite dakle i činite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetog», Mt. 28, 19. i. «Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne vjeruje, osudit će se». Mk 16, 16. Ovo obećanje je ponovljeno kada Pismo naziva krštenje kupeljem novog rođenja i pranjem grijeha., Tit 3, 5; Dj 22, 16.
(Heidelberški katekizam)
Kršćani nisu jedinstveni po pitanju krštenja. Rimokatolička i pravoslavna crkva vjeruju da je krštenje sakrament po kojem se u čovjeku briše istočni (urođeni) grijeh i po kojem se prima posebna, spasonosna milost. O djelovanju sakramenata sukladno rimokatoličkom učenju govorili smo prošli puta (ex opere operato – samo po sebi djelotvorno). Reformirani, evangelici i drugi protestanti koji krštavaju djecu vjeruju da je krštenje znak saveza između Boga i čovjeka, uspoređujući ga sa znakom obrezanja u Starome zavjetu. Baptisti i drugi kršćani koji krštavaju odrasle vjeruju da krštenje mora slijediti nakon pokajanja, obraćenja i osobne odluke pojedinca. Jedni krštavaju polijevanjem, drugi škropljenjem, treći uranjanjem cijeloga tijela. Imamo i one zajednice koji odbacuju trinitarnu formulu krštenja tvrdeći da je potrebno krštavati samo u «Ime Gospodina Isusa Krista za oproštenje grijeha». Nama je najbitnije razumijeti što mi kao reformirani vjerujemo o krštenju.
Kako bi smo mogli razumjeti reformirano učenje o krštenju, potrebno je da znamo što rimokatolici vjeruju o krštenju. Često se puta smatra da, zbog toga što i mi kao rimokatolici krštavaju bebe, imamo isto učenje po tome pitanju kao i rimokatolici. Međutim to nije istina. Rimokatolici vjeruju kako se po krštenju oslobađamo od grijeha i kako smo nanovorođeni kao sinovi Božji. Po krštenju postajemo udovi Kristovi, pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja. Rimski katekizam kaže da je krštenje «sakrament preporođenja vodom i riječju». Krštenjem kršteni postaje novo stvorenje te dobiva potrebnu snagu Duha Svetoga (posvećujuću milost) koja ga opravdava i koja ga osposobljava da vjeruje u Boga i da se oduprije grijehu. Rimokatolička crkva smatra da je krštenje nužno za spasenje. Zbog toga u slučaju nužde može krstiti svaka osoba, čak i nekrštenja, ako postupa s nakanom crkve, i krsti ispravnom trinitarnom formulom uz uporabu vode.
Iako i reformirani krste malu djecu poput rimokatolika (o razlozima za krštenje djece više ćemo govoriti slijedeće nedjelje), učenje reformirano učenje o krštenju razlikuje se od rimokatoličkoga. Za razliku od rimokatolika reformirani ne vjeruju da je sakrament krštenja uvjet spasenja, ne vjeruju da se po krštenju čovjek nanovorađa i preporađa već da nas Bog po krštenju uvjerava kako se možemo pouzdati u spasonosnu žrtvu Kristovu na križu. Apostol Petar govori: «Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spasava sad i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista» (1 Pt 3, 21). Ovaj stih može zbuniti ukoliko se ne promatra u kontekstu cjelovitoga odlomka. Apostol Petar govori o krštenju kao slici odnosno prototipu onoga čime se spašavamo. Ono što krštenje označava, to nas spašava. A što krštenje označuje? Kao što su ljudi u vrijeme Noinog potopa ušli u korablju te se na taj način spasili od srdžbe Božje te ušli u novi život, tako i krsna voda govori o smrti Kristovoj zbog grešnika i po kojoj vjernici ulaze u novi život. Kristovo uskrsnuće omogućuje vjernicima sudjelovanje u novom životu. Dakle, vanjsko pranje vodom, odnosno forma krštenja ne spašava. Jedino Krist spašava svojom smrću i uskrsnućem. Ovo na jasan način potvrđuje apostol Pavao u Rim 6, 3 i 4: «Ili zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bi smo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.»
Reformirani čvrsto vjeruju da se čovjek spašava ne po sakramentima već samo i jedino Kristovom žrtvom na križu. Škropljenje krvlju Kristovom ima veću snagu od pranja tjelesne nečistoće vodom. Škropljenje krvlju Kristovom potvrđuje savez između Boga i nas kao njegova naroda. (Heb 12, 24; 1. Pt 1, 2). Izabrani odnosno predodređeni predznanjem Božjim poškropljeni su Kristovom krvlju. Oni su obilježeni njome poput domova izraelovih u Egiptu (Izl 12, 21- 27). Onima koji su bili obilježeni krvlju jaganjca smrt nije mogla nauditi. Oni koji su danas poškropljeni krvlju Kristovom ništa ih od Krista odvojiti ne može. No to ne znači da smo stoga bez odgovornosti pred Bogom. Onaj koji je zadobio spasenje Kristovim spasonosnim djelom na križu, taj se obnavlja Duhom Svetim, po njemu posvećuje te sve više umire grijehu i živi bogougodnim i besprijekornim životom. Apostol Pavao govori o onima koji neće naslijediti kraljevstvo nebesko. To su bludnici, preljubnici, idolopoklonici, pijanice, psovači, razbojnici… «Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.» (1 Kor 6, 11). Dakle, za vjernika je neposvećeni život, život grijeha stvar prošlosti. Vjernik živi novim životom. Krštenje je znak toga novoga života i kako kaže Calvin u svojim Institucijama, bez obzira kada smo kršteni, krvlju smo Kristovom oprani jednom za sva vremena. No, opravi krvlju Kristovom pokazuje vidljive i prepoznatljive znake života u Kristu. Onaj koji je ukopan u smrt Kristovu taj je uskrsnuo za novi Život. Taj novi život nije samo buduća, eshatološka stvarnost već se on mora očitovati u svakodnevnom kršćanskom životu. (Rim 6, 4. Apostol Pavao poziva vjernike da žive novim životom te da grijeh ne vlada u njima (Rim 6, 12-14). No da bi se to ostvarilo u vjernikovu životu, on mora iznova sebe posvećivati svakodnevno Gospodinu, odnosno prinositi sebe (Rim 6, 13). To je posvećenje. Dakle, svaki je kršteni vjernik pozvan živjeti svoje krštenje odnosno one stvarnosti koje krštenje predstavlja.
Ustanovljavajući krštenje, Krist daje obećanje da smo po njegovoj žrtvi, njegovom milosrđu spašeni. Apostol Pavao poručuje Titu: «tada nas – ne zbog pravednih djela, koja smo učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti.» (Tit, 3, 6). Spasenje dakle postaje naša stvarnost ponovnim rađanjem, odnosno obnovom koju čini u nama Duh Sveti a ne automatizmom sakramenta krštenja. Nanovorođenje Božje je djelo a ne djelo sakramenta. Samo krštenje nije izvor nanovorođenja kako uči rimokatolička teologija. Krštenje nas podsjeća na važnost novoga života u Kristu, preporođenja koje jedino Duh Sveti čini u nama. Apostol Pavao govori Ananiji: «…Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime» (Dj 22, 16). Temeljem ovoga stiha (kao i nekih drugih) oni koji zastupaju nužnost krštenja za spasenje i oproštenje grijeha nalaze argumente za svoje stavove. No, evidentno je da apostol Pavao ovdje govori o oproštenju grijeha u kontekstu zazivanja Kristova imena. Oni koji prizovu ime Gospodnje ti se spašavaju (Rim 10, 13). «A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga» (Iv 1, 12- 13).
Jasmin Milić, Tordinci, 25. studeni 2007.
Post je objavljen 25.11.2007. u 08:45 sati.