Dvadesetpeta nedjelja
65. Pošto nas, dakle, jedino vjera čini zajedničarima
Krista i svih njegovih dobročinstava, otkuda dolazi takva vjera?
Od Duha Svetoga koji je stvara u našim srcima propovijedanjem svetoga evanđelja i potvrđuje je upotrebom svetih sakramenata.
66. Što su sakramenti?
Sakramenti su sveti, vidljivi znaci i pečati, koje je Bog zato odredio, da nam njihovom upotrebom što bolje objasni i potvrdi obećanja evanđelja; to jest da nam iz milosti poklanja oproštenje grijeha i vječni život poradi jedincate žrtve Kristove, ostvarene na križu.
67. Jesu li oboje, riječ i sakramenti, namijenjeni usmjerenju naše vjere ka žrtvi Isusa Krista na križu kao na jedinom temelju blaženstva?
Dakako, jer Duh Sveti nas po evanđelju uči a po svetim sakramentima uvjerava da sve naše blaženstvo stoji do jedine žrtve Kristove koju je za nas prinio na križu.
68. Koliko je sakramenata ustanovio Krist u Novome zavjetu?
Dva; sveto krštenje i Svetu večeru.
(Heidelberški katekizam)
Od 69 do 82 pitanja katekizam se bavi sakramentima. Sakramentima nazivamo posebne obrede crkve. Riječ sakrament latinskog je podrijetla kojom se prevodi grčka riječ mysterion (tajna) jer je povezana sa središnjom tajnom samoga evanđelja odnosno Kristom. Stoga se sakramenti nazivaju i svetim tajnama.
Pitanje sakramenata je veoma bitna tema u svim ranim protestantskim katekizmima i konfesijama jer su se upravo po ovome pitanju lomila koplja, ne samo između rimokatolika i protestanata već i između samih protestanata.
U prethodnom proučavanju jasno smo uvidjeli da je vjera ona koja nas čini zajedničarima s Kristom i koja nas opravdava. Po njoj dakle mi pristupamo Bogu. Reformatori su ovo načelo veoma snažno istaknuli načelom «Sola fides» (Samo vjera). Uz to se snažno vezuje i načelo «Sola Gratia» (samo milost) jer jedino milošću Božjom, rekli su reformatori, čovjek može biti spašen. Na povezanost vjere i milosti jasno ukazuje apostol Pavao u Efežanima poslanici 2, 8: «Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji». To da možemo vjerovati jest milost Božja, dakle niti vjerovanje ne dolazi od nas. Vjera je dar Božji. (Fil. 1, 29). O tomu govore i Kanoni sa Sinode u Dortrechtu, 3/4 poglavlju XIV točka: «Vjera je dakle dar Božji, ne po tome što se daje od Boga čovjekovoj slobodnoj volji, nego jer je sama uistinu podijeljena, nadahnuta i ulivena u čovjeka. I još, ne jer bi samo Bog dao moć da se vjeruje, i što bi se dalje očekivalo da se čovjekova volja s time suglasi ili na čin vjerovanja pristane i odobri ga, nego, jer i htjeti vjerovati i stvarno vjerovati u čovjeku čini Onaj, koji djeluje tako da čovjek nešto hoće i čini, i zato sve čini u svima.»
Naglasci reformatora bili su reakcija na učenje srednjovjekovne Crkve koje se ni danas nije bitno promijenilo unutar Rimokatoličke crkve da se čovjek spašava sredstvima milosti, to jest po sakramentima. Uz to je povezano pitanje valjano zaređenih svećenika (sveti red je također sakrament) bez kojega nema valjanih sakramenata pa je stoga svećenik nužni posrednik u posredovanju spasenja. Npr. po sakramentu krštenja čovjek zadobiva nanovorođenje i oproštenje grijeha. Nasuprot tomu reformatori su ispravno naglasili da se nanovorođenje zadobiva temeljem Riječi Božje. Apostol Petar naglašava: «Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga.» (1 Pt 1, 23). Reformatori su također istaknuli odgovornost pojedinca pred Bogom, te da je milost Božja ona koja dolazi po propovijedanju evanđelja. Propovijed dakle postaje središnji dio bogoslužja. Propovijedanje riječi Božje jest jedan od znakova raspoznavanja prave crkve. Ovdje nam se ističe važnost okupljanja oko Božje riječi odnosno na bogoslužje jer je ono redovito mjesto propovijedanja. Na žalost danas crkveno bogoslužje postaje sve nepopularnije pa ga se pokušava «poboljšati» različitim modernim i post modernim dodacima i oblicima kako bi ono bilo što privlačnije i što prihvatljivije. No ne smijemo smetnuti s uma da je Riječ Božja ona koja u nama po Duhu Svetomu rađa vjeru. Spasenje je usko vezano uz propovijedanje. Jer, kaže Pavao: «…kako će zazivati onoga koga nisu vjerovali' Kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika?...» (Rim 10, 14-15a)
No protestanti nisu odbacili važnost sakramenata ali su naglasili da su oni neodvojivi od Riječi Božje. Za reformatore je, kako smo naglasili, propovijedanje Riječi Božje znak prave crkve ali i valjano dijeljenje sakramenata.
Duh Sveti potvrđuje uporabom sakramenata našu vjeru. Na taj način sakramenti jesu sredstva spasenja ali ne sama po sebi kako su to tvrdili (i tvrde) rimokatolički teolozi (ex opere operato), već isključivom djelovanju Duha Svetoga kako to tumači Westminsterski duži katekizam u pitanju 161: Kako sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja? Katekizam odgovara: Sakramenti postaju učinkovita sredstva spasenja ne po nekoj moći koja bi se nalazila u njima samima nit po pobožnosti onoga koji ih udjeljuje već jedino i isključivo po djelovanju Duha Svetoga i po blagoslovu onoga koji ih je i ustanovio, Krista. Uloga sredstava milosti jest da osnažuju vjeru a ne da udjeljuju spasonosnu vjeru. Jer sakramenti ne spašavaju. Oni su znakovi spasenja, dakle vidljivi znaci one milosti koja djeluje u nama kao vjernicima.
Sakramenti su znaci po kojima nam Bog na što bolji način pojašnjava i potvrđuje vjeru koju po Pismu primamo. Calvin će u svojim Institucijama kršćanske religije reći: «(sakrament) je izvanjski znak kojim nam Gospodin pokazuje svoju dobru volju i svjedoči nam o njoj da bi nas podržao i učvrstio usprkos nesavršenosti naše vjere… Naša vjera je tako mala i slaba te ako nema podrške sa svih strana i nije na sve načine poduprijeta, iznenada se poljulja, uznemiri i posrće…». U navedenom djelu Calvin sakramente naziva ih stupovima vjere: «Kao što zgradu nose i podupiru temelji i svaki put kad se dodaju stupovi ona je sigurnija i čvršća, tako je naša vjera oslonjena i poduprijeta Božjom riječju kao temeljima, a kad se dodaju sakramenti oni služe kao stupovi, na koje se jače oslanja bolje se učvršćujući». Calvin također sakramente naziva ogledalom u kojem «možemo gledati bogatstva Božje milosti koja nam (Bog) poklanja.»
Na sličan način su i znaci u Starome zavjetu djelovali. Apostol Pavao govori o Abrahamu i o njegovoj vjeri koju je primio još dok je bio neobrezan (Rim 4, 9-10). «I primi znak – obrezanje – kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan tako da s neobrezanjem bude otac svih koji vjeruju, kako bi se i njima uračunala pravednost…» (Rim 4, 11).
Reformatori su sakramente sveli na dva. Srednjovjekovna crkva kao i danas rimokatolička i pravoslavna smatrala je da ima sedam sakramenata: krštenje, euharistija, krizma, ispovijed, brak, sveti red (svećenstvo) i bolesničko pomazanje. Reformatori su prihvatili za sakramente samo krštenje i Večeru Gospodnju. Naime sakramenti su po reformatorima morali zadovoljiti tri kriterija: 1) sam Krist ih je morao ustanoviti, 2) morao je zapovjediti svojim sljedbenicima da ih obdržavaju i 3) sakramenti su morali biti usko povezani s božanskom objavom u Kristu. Po shvaćanju dakle reformatora jedino su krštenje i Večera Gospodnja (ili Sveta Večera) zadovoljavali ove kriterije.
No reformacija nije odbacila druge obrede koje Rimokatolička crkva naziva sakramentima. Tako se i u protestantskim crkvama drži obred vjenčanja, rukopolaganje odnosno zaređenje službenika crkve. Konfirmacija je također prisutna u protestantskim crkvama ali ne u značenju koje ima krizma. Konfirmacija je javna ispovijest vjere a ne udjeljivanje pečata dara Duha Svetoga.
Riječ Božja i sakramenti, Božji su nam dar. Božja riječ, po Duhu Svetom rađa vjeru u našim srcima a sakramenti su vidljivi znaci Kristove milosti. O tomu ćemo nastaviti govoriti razmišljajući o krštenju i Večeri Gospodnjoj.
Jasmin Milić, Tordinci 11. studeni 2007.
Post je objavljen 24.11.2007. u 18:42 sati.