Zbog cega su Japanci ludi za baseballom?
Baseball je za vecinu Hrvata dosadan sport. Iskreno, i u medjunarodnim razmjerima, poprilicno je minoran - igra se u Sjedinjenim Drzavama (gdje se odrzava tzv. Svjetska liga), par karipskih otocica-drzava, i na Dalekom Istoku. Iako globalno nepopularan, jako je tesko naci Japanca koji ga nikad nije igrao - u stvari, mozda je bolje kazati da su Japanci mozda i najveci fanovi ovog sporta.
Jedan od njih je i moj prijatelj Takahiro s kojim idem na baseball utakmice. Taka je jako navucen na ovo nabijanje loptice. U skoli je Taka redovito pricao o baseballu do granica iritantnosti, ali kao srednjoskolac, on je bio jedna od najvecih nada japanskog baseballa - s njegovim su se likom prodavale razglednice, najpoznatija sveucilista nudila su mu stipendije...
Jedna studija pokazala je da je basesball koncipiran od pravila koja jako odgovaraju japanskom mentalitetu.
Ovdje se zna sto tko radi i koje su mu zadace. Udaraci udaraju po loptici, hvataci hvataju. Ne moze jednostavnije.
U igri nose brojeve vezane za njihove zadace i svaki od njih ima posebnu ulogu. Igra je ,jednostavo, idealna za japansku ljubav prema grupama, organizaciji i raspodjeli posla.
Takodjer je vazna i uloga trenera koji je zaduzen za strategiju (jer u baseballu je za razliku od ostalih sportova strategija puno vaznija od snage) i Japanci takodjer vole pretpostavljati koji ce biti slijedeci potez protivnika.
Naravno ne treba zaboraviti ni socijalnu stranu koju omogucava ova igra. Utakmice znaju potrajati i vise sati, sto je idealna prilika za piti pivo sa prijateljima ili poslovnim partnerima, opusteno jesti i navijati za svoj tim i imati interakciju sa nepoznatim, a cesto i cijele obitelji uzivaju u prizoru. Nasilje na stadionima je nepoznanica i svi se samo zabavljaju. Baseball nudi sve ono sto Japanci vole, i zbog tga recimo nogomet, nikada nece imati ni priblizno slicnu popularnost baseballu.
Zbog cega Japanci strpljivo cekaju u redovima da bi jeli ramen ( tjesteninu) ?
Ramen ili kineska tjestenina u vrucoj juhi je jedno od najpopularnijih jela u Japanu. Ispred poznatijih zalogajnica redovito stoji nekoliko stolica za ljude koji cekaju na red da bi usli prostor gdje se jede, a cesto, redovi znaju biti i puno duzi.
Cesto jedem po restoranima, ali postoje neka mjesta, bez obzira koliko bih volio kusati njihova jela, vjerovatno nikada necu imati prilike. Cak i u mom susjedstvu za jedan steak house red zna biti i pedesetak metara, cak i duzi. I tko je godinama, svaki dan u svo vrijeme. Jednostavno mi se ne da potrositi toliko vremena cekajuci na jelo.
Naravno, ova navika nije rezervirana samo za ramen restorane, nego i za mjesta koja posluzuju i drugaciju hranu.
Jedan od razloga cekanja je da Japanci jedu brzo, a zdjelica sa tjesteninom ionako se pojede u prosjeku za 5 minuta. I to je vrijeme potpuno dovoljno da gost zadovoljan i puna trbuha napusti restoran. Uglavnom jako zaposleni Japanci ne mare potrositi nesto vise vremena na popularno jelo ili popularno mjesto.
Drugi je razlog i sto su Japanci jako trendy nacija, te ako je neki restoran bio prikazan na televiziji ili nekom magazinu, jednostavno zure tamo, formiraju red ( dijelom i strahujuci da ne probaju nesto dok je jos popularno) i obruzani strpljivoscu zen redovnika, cekaju na svoju porciju. Oni koji slucajno nisu primjetili reportazu na TV-u, vjerovatno ce im se prikljuciti na zacelju reda, jer, naravno ni oni ne zele ostati po strani.
Po jednom istrazivanju oko 45% ispitanika je voljna cekati oko 30 minuta u redu, a nesto vise od 30% i sat vremena.
Zasto Japanci jedu miso juhu za dorucak?
Otprilike kao miris kave u zapadnjackim stanovima, miris miso juhe uspunjava japanski dom svako jutro. To je miris koji oznacava pocetak dana i toplinu doma. Iako, ce mnogima koji citaju ovaj tekst biti tesko za shvatiti kako uopce jesti juhu u jutro, Japancima je to jednostavno najpozeljniji jutarnji miris.
Kao osnova japanske prehrane, zasigurno je riza. Riza, uz sve svo pogodnosti, kao kamen temerac japanske kuhinje, spada u sam vrh zitarica po kalorijskoj vrijednosti, ipak je - vrlo "dosadano" jelo. Gotovo da nema ni proteina ili soli. Jedan kasasti monotoni okus koji gotovo da prelazi u bezokusnost. Jednostavno je dosadno.
Sad naravno dolazi miso za spasiti dan.
Miso je radjen od soje, koja je prepuna proteina izvrsne kvalitete, pa je poeticni japanci zovu i "mesom iz polja."Kako je osnova za juhu miso krema, radjena od fermentirane soje, prirodno se stvaraju i razliciti enzimi koji daju okus, a dodatkom soli za ocuvanje, dobiva se pozeljna slanoca.
Rezultat je nesto sto nadopunjuje onu dosadnu rizu na najbolji nacin. Ovako nabijeni, sada vec ukusnim, kalorijama Japancima je idealan pocetak dana.
Kako su ukiyo-e slike postale popularne na zapadu?
Ukiyo-e, sto bi otprilike znacilo slike lebdeceg svijeta, ili manje poetski - slike koje su nastale presanjem brojnih dvoreza, zasigurno su jedan od ponosa japanske umjetnosti. Rijec je o mukotrpnoj pripremi razlicitih drvenih blokova, na kojima je urezan samo jedan dio koji ce nositi istu boju. Preciznim urezavanjem, i nakon toga kiruski preciznim presanjem boje na komad papira dobije se prekrasno umjetnicko djelo.
Hokusai, Hiroshige, Kuniyoshi samo su neki od drevnih umjetnika cija djela krase mnoge svjetske muzeje.
A njihova su djela stekla popularnost kao - otpad.
Nedavno je u Tokyu bila izlozba Van Gogha i u popratnom su materijalu, Japanci ponosno isticali kako su ukiyo-e inspirirale, ne samo ovog velikog umjetnika, nego i mnostvo njegovih suvremenika.
Za vrijeme Edo perioda, Europljane je vise zanimala japanska keramika - poput primjerice Arite i Kutanija. Kad je keramika dosla do Europe, narucitelji su primjetili da je pazljivo umatana u prekrasne drvoreze.
Japancima, kako god, ova tehnika nije predstavljala umjetnost, nego je bila nesto slicno - pop artu, proizvodila se u velikim kolicinama i bila je manje vise za jednodnevnu upotrebu - poput reklama ili slicica popularnih glumaca. Kad bi ovi izgubili na popularnosti, printevi bi se bacali i dolazili bi novi.
U Europi su ove slike postale popularnije od keramike koju su trebale zastiti, i ljudi su ih poceli kupovati u velikim kolicinama. U Van Goghovo vrijeme, samo je u Parizu bilo nekoliko prodavaonica koje su se bavile prodajom iskljucivo ukiyo-e, te tako na neposredan nacin,preko lokalne slikarske zajednice, unijeli i neke nove tokove u ono sto volimo nazivati Zapadnom umjetnoscu.
Havajka - japanski izum?
Za nedavnog posjeta Okinawi iznenadilo me koliko ducana prodaje Havajke ili Aloha kosulje. Prva je pomisao bila - suptropsko otocje u Tihom oceanu sa jakim americkim utjecajem. To je mozda samo dio istine.
Isto tako, za posjeta Hawaii-ma, primjetio sam da jedine osobe koje su na sebi imali ove sarene kosulje, osim lokalnih glazbenika tradicionalnog izricaja, su bili japanski turisti.
Razlog ove vrste "ljubavi", vjerovatno lezi u tome sto je Havajke, koje je isfurao Elvis, predsjednik Truman ili Montgomery Cliff, kreirao japanski imigrant na Hawaii-ma Miyamoto Kooichiro. Ovaj je krojac tridesetih godina proslog stoljeca na Hawaii-ma imao ducan za kimona koji se zvao Musashiya. 1933. godine, jedan je zapadnjak usao ducan, i kako su mu se svidjeli sareni, razlicitim uzorcima prosarani teksili, zatrazio je da mu se od takvog materijala skroji kosulja.
Prva je Aloha kosulja rstvorena od tradicionalne japanske yukate. Legenda je rodjena.
* Za kreiranje se isto tako cesto navodi kineski krojac Ellery Chun, ali je njegova kosulja, isto od yukate, iskrojena nekoliko godina nakon one Miyamoto Kooichira, tocnije 1936. godine
Zbog cega se kaze da je japanski jezik ono sto Japance cini Japancima?
Malo o celebralnoj fiziologiji - ljudski je mozak podjeljen u dvije polutke, lijevu i desnu. Desnom stranom mozga se uglavnom sluzimo za razlicita raspoznavanja u sto spadaju i prepoznavanja razlicitih uzoraka. Lijava strana pak nadzire jezike i logicno razmisljanje.
Zbog nekog twista, Japanci lijevu polutku "koriste" intezivnije nego pripadnici drugih etnickih skupina. Dokazano je da Japanci informacije o kreketanju i cvrcanju razlicitih insekata, kao uostalom i zvukove glazbala, procesuiraju lijevom stranom mozga, dok primjerice zapadnjaci, za sve nelingvisticke forme koriste iskljucivo desnu stranu mozga.
Ukratko, Japanci zvukove interpretiraju kao rijeci kroz razlicite onomatopeje. Cvrcak na cvoru crne smrce ne proizvodi neku buku na plazi nego japancima govori rinrin.
Zanimljivo je da ljudima japanskog podrijetla, koji ne govore japanski jezik, mozak se ponasa isto kao i kod zapadnjaka: zvuk crvrcka je informacija koja se procesuira u desnoj polutki.
Zbog cega je sumo japanski nacionalni sport?
Veliki broj ljudi identificira sumo sa japanskim nacionalnim sportom. Velikani ove vjestine, yokozuna-e, naravno, moraju biti iznimno snazni u svakom pogledu - fizicki, psihicki i moralno. Ako nesto od ovog nedostaje, nije dobro.
U poslijednje vrijeme sa "uvozom" sumo boraca iz razlicitih misticnih predjela meglovite Rusije, Bugarske i jos nekih zemalja - mnogi se isto tako pitaju, je li sumo zaista vrijedan naziva "nacionalnog sporta," najvise zbog manjkavosti psihickih i moralnih vrlina "novokomponiranih" sampiona, koji od kvaliteta za sumo prvaka imaju samo snagu, odnosno bolesno su debeli. Koketiranje sa dogama i druge "nepodopsine" koje su uvezene iz Rusije i okruzenja nisu tema ovog posta....
Istina je da japanska vlada nikad nije ustolicila sumo na pijedestal nacionalnog sporta. Atribut "nacionalni" priskrbljen je 1909. godine kad je prva dvorana za ovaj sport bila izgradjena i pompozno je nazvana Kokugikan, sto bi otprilike znacilo "zgrada za nacionalni sport."
Japancima, skromnim kakvi jesu, u vecini slucajeva bilo bi izimno neugodno neku zgradu ili bilo sto nazvati ovako grandioznim imenom, a zasluge za krstitku idu bivsem prvaku ozeki, Ootohiri Kookichiju koji je na otvorenju zgrade kazao da je "Sumo japanski nacionalni sport."
Inicijalna iskra, izrecena mozda u trenutacnom zanosu, zapalila je sve koji su na bilo koji nacin vezani uz sumo.
Od tada sumo se naziva japanskim nacionalnim sportom, iako, originalno nije nista vise od imena zgrade.
Sorry na nepisanju :(
Dobio sam vise poruka o neaktivnosti na blogu, i razlog tomu je bio vlastiti hedonizam - bio sam na razlicitim putovanjima ( naravno, internet veza je radila , ali sam bio prelijen), i obilazeci restorane, muzeje i hotele - jednostavno sam bio prekomodan :D
Drugi je razlog kaj sam zaboravio koje mi je korisnicko ime i password, kao i account koji sam prijavio ( za ovaj dio, krivicu svaljujem na barove i slicna mjesta).
Sad cu pokusati nadoknaditi izgubljeno!
