Putevima čudnosti moje

utorak, 20.12.2005.

Zvjezdano nebo

S vremena na vrijeme volim prošetati gradskim ulicama, uvući se među ljude i promatrati ih. Svašta se pročita na nepoznatim licima i ne treba biti veliki ekspert i školovan čovjek da bi se na nečijem prepoznala radost i tuga, osama i nezadovoljstvo. Meni su ljudi prekrasne priče, svaka za sebe i sretna sam da je moja arhiva dovoljno prostrana da ih sve pohrani.

Ponedjeljak ... prohladan, okupan suncem, više nalik danu s kraja jeseni nego onome koji se bliži Božiću. Od snijega ni pisma ni slike, na predstojeće blagdane podsjećaju ukrasi u izlozima, odjeci petardi i vesela dječja vriska te već lagano izbezumljena lica domaćica u jurnjavi placom. Pomislim si: Čupava, jebeš sad kolače i sarmu, ima vremena za to. Odi si poslušat' kaj ti grad ima za reć'.
U sedamnaestici je bilo vruće za pošizit, vukla se po Savskoj ko gladna godina, gruntala sam koji me vrag tjerao u tramvaj kad imam noge i taman sam htjela đipnut van kod Kazališta, kad začuh pored sebe: „Teta, imate jednu kunu?“ Okrenem se i doslovce strovalim u par prekrasnih, tamno smeđih očiju koje su blistale na blijedom licu.
Po mojoj procjeni mogao je imati oko 6 godina, mršav, ispijen, u prevelikoj iznošenoj jakni, hlače podfrknutih nogavica svejedno su se vukle po podu tramvaja, cipele čiji je brojčanik već odavno odbrojao svoje. Ali oči su govorile drugo.
- Za šta će ti novci? – pitala sam ga i već kopala po torbi tražeći novčanik.
- Da si kupim nešto za jest' – odgovorio je maleni i dalje me grleći pogledom.
- A šta bi ti sada najradije pojeo?
- Ćevape – reče, onako mangupski i nasmije se.
- Koliko si skupio love?
A on nijemo otvori desnu ruku, na oznojenom dječjem dlanu su blistale kovanice od po kunu i 50 lipa.
- Dva'est kuna – reče nakon par trenutaka brojanja u sebi.
Nisam previše razmišljala, srce mi je uputilo impuls i ja ga, dižući se, pitam:
- A šta ti misliš o tome da te novce fino spremiš u džep a ja te vodim na ćevape, ha? – i pružim mu ruku.
Gledao me kao da sam pala s Marsa. Nije bilo straha u njegovim očima samo djetinja znatiželja.
- Može – odgovorio je, sklopio svoje prstiće oko mojih i mi smo, ne obazirući se na pokoji zlobni komentar onih istih koji su okrenuli glavu dok ih je molio kunu, izašli iz tramvaja.
Ne ispuštajući mu ruku, čučnula sam pored njega i zagledala mu se u oči:
- Kako se zoveš? – upitah.
- Alen – odgovori mi, a meni srce na tren poskoči i osmijeh zatitra na usnama.
I krenuli smo tako Alen i ja Frankopanskom, u lov na ćevape. Putem nije ispuštao moju ruku, svako malo pogledavajući prema meni, kao da se uvjerava da sam zbilja tu. A i ja sam stalno piljila u ta dva smeđa gumbića što su se caklila na njegovom licu. Kad smo došli u „Rubelj“ na početku Frankopanske, pitala sam ga koliko može pojesti.
- Sve – ispalio je u sekundi i ja mu,smijući se naručim veliku porciju.
- Hoćeš i luk? – pitam.
- Nemoj luk, onda će mi smrdit' iz usta dok pričam.
Tipu u pečenjari smo vjerovatno bili čudan par, plavuša sa očalima i šarenom oblekom i dijete ulice koje ne jede luk jer smrdi. Tko zna kaj si je lik zabrijal po glavi.
Naoružani ćevapima i hrpom salveta, krenuli smo ja i moj mali prijatelj po Ilici, preko Trga, Praškom do Kolodvora. On je pričao a ja sam slušala i tu i tamo postavila koje pitanje.
- Uskoro ću napunit' sedam godina. Mama je rekla da ću imat' rođendan kad bude Božić. Imam brata Sebastijana, sestru Martinu i mama kaže da ću dobit još jednog brata ako budem dobar. Živim na Kozari Boku i ne idem u školu jer mi ne daju tata i mama. A imaš ti muža?

- Nemam – odgovaram uz osmijeh.
- A dečka? – ne predaje se pametnica mala.
- Imam.
- A djece?
- Nemam – odgovorim kratko.
Podigao je pogled prema meni i zaronio u moju dušu. Činilo se da će nešto reći ali se predomislio a ja ga nisam htjela zapitkivati.
I ćevapi i lepinja su bili već odavno pojedeni a on mi je kroz gutljaje Kole pričao o svom životu na cesti. Da ljudi sad najviše daju al niko ne da više od pet kuna, da su najbolji oni koji ne izgledaju bogato a najmanje daju „one stare žene sa puno šminke i što imaju bunde“. Kako mu je najgore kad pada kiša i puše vjetar jer se smrzne i mora rukavom brisati nos a to ga žulja. Da nije nikad bio na moru ali zato ljeti s prijateljem i bratom ide na neku šodericu i onda tamo guraju kamionske gume po blatu i skaču po vodi. Da je samo jednom jeo sladoled al' mogao bi svaki dan jer mu je jako fin. Ne boji se mraka ali ne voli biti sam jer onda stalno nešto šuška, negdje tamo. Zna brojati, ne zna pisati ali zna neka slova i zna napisati svoje ime. Nema curu al' sigurno će je imati, samo još malo da poraste.
Nogu pred nogu, lagano, našli smo se pred Branimir centrom.
- Idem ti ja sad kući – reče mi Alen.
- Pa kako ćeš do tamo sam? – pitala sam, ne razmišljajući da tko zna već koliko dugo on sam egzistira na cesti.
- Imam prijatelja na Autobusnom kolodvoru (rekao mi je i njegovo ime ali sam ga zaboravila), on tamo prosi. Svaki dan se vraćamo skupa.
Na brzinu sam, bojeći se da će nestati dok trepnem, izvukla nešto love iz džepa i strpala u njegov, napomenuvši mu da pazi da ga ne izgubi.
- Jel te mogu nešto pitat'? - ozbiljno će Alen.
Moj osmijeh mu je davao dozvolu za sva pitanja ovog svijeta.
- Jel te mogu poljubit'? – sramežljivo se osmijehnuo.
Čučnula sam pored njega a on je svojim toplim ručicama primio moje lice i utisnuo mi pusu između obraza i kuta usana. Brzo se okrenuo, promrmljao kratko „Bok“ i otrčao Branimirovom, držeći se za desni džep.
Ne znam ni sama koliko dugo sam stajala na cesti, opčinjena jednostavnošću i magijom u isto vrijeme. Pred očima mi je titrao njegov osmijeh i oči boje tople čokolade, koju on nikada nije kušao. Odrastao čovjek i dijete u isto vrijeme.
Pred takvima kao što je on, ne skrivaš ništa, a i ne želiš, ne možeš. Jer Alen je dijete u čijim očima bukti život, grije te taj žar i kad ne gledaš u njih. Ta vatra čini te živim i znaš da možeš sve.
Neki ljudi cijelog života traže svoju zvijezdu, skačući iz galaksije u galaksiju, putuju svemirom prebirući od jedne do druge, tražeći svijetliju, blještaviju ... Božićnu zvijezdu.
Ovog Božića pronašla sam dvije ... u Alenovim očima ...

ponedjeljak, 19.12.2005.

Tijesna koža

Sa 32 godine na grbi, poprilično sam ponosna na svoj život. Jest' da je trebalo vremena da bi se došlo do takve faze ali eto, u konačnici (da se fino izrazim) je tako. Naravno, bila bih sebična kada bih rekla da sam do te spoznaje došla sasvim sama, mo'š mislit! Trebalo je ljudi i ljudi proći kroz moje kazalište, poslušati sve te priče, sudjelovati u svim predstavama, bilo kao glumac, koreograf, scenograf, redatelj ili samo kao publika. S plaćenom kartom, naravno. Kroz ljubav najbolje učim, pa ću bez previše razmišljanja reći da mi je ljubav bila i još uvijek je, najbolji mentor. I onaj kojeg jedino priznajem i pristajem slušati.
Sad mi kroz glavu prolaze sve one nepodopštine u djetinjstvu, napravljene zbog para nečijih plavih očiju. Ili one odluke koje i nisu baš tako daleko iza mene a opet su napravljene zbog nekoga. A taj netko je dio mene, znači da sam to ja. Zbog masu odluka, moja je čupava glava bila toliko puta zbunjena. Jesam li ispravno odlučila ili ne? Je li odluka dobra ili nije? Ma šta je u stvari ispravno a šta ne, krivo ili pravo? Ima li u ljubavi krivih odluka? Naravno da nema. Samo treba vremena za shvatit. U stvari, ja sam već znala ali sam se bojala to reći, sebi.
Istinu nam ne govore drugi, govorimo je sami sebi. A to je najbolnije.
No postoji razlika. Kad priznamo u sebi i skinemo košulju krivnje obučenu zbog neke odluke, onda zaboli kratko i ožiljka nema. No kada nam u facu to skreše netko drugi, e onda dragi mazohisti, boliiii do kocena i to još na duge staze, a ožiljak je ko moj, nakon opreacije slijepog crijeva. Popriličan. A prošlo je otad vode ispod mosta ...
Svako od nas je utreniran za ožiljke, neki ih imaju manje, netko više. Oni koji još tome i pridaju veću pažnju, uhhuuuuu ...
Bila sam jedna od onih kandidata „Brže, jače, bolnije – Miss Ožiljka“ i to duševnog.
Sklona da situacije neriješene u samoj sebi pomećem pod tepih, gvale jada i nezadovoljstva da gutam s guštom, a one ljude koji bi mi i pokušali nacrtati rješenje a kamoli me piknuti u ljutu ranu, zgazim egom, ko crve.
Ali eto, sva sreća da je moj mentor – ljubav bila i dobar medicinar pa je sve to zaliječila, glava je razumjela, srce je osjećalo. Pa su i ožiljci otišli. Osim onog od crvuljka, naravno.
Jer da nije ljubavi, ne tako davno bih se opet podigla na zadnje noge i udarila egom. Ne bih slušala srce koje je vrištalo već bih zaglušila od vlastite kuknjave. Ne bih slobodno pustila suze, bez srama, nego bih ih na suho progutala i dodala bonus za kasnije.
Ne bih rekla „Hvala“ ...
Ali kad istina rođena u ljubavi oplete po mojoj nutrini, rastegne me do boli, do biti mene same, rasturi mi ionako krivo složen dio puzzli, doda one koje sam pospremila ispod tepiha, ispuše prašinu s njih onako muški ... Kako drugačije da je primim osim sa zahvalnošću jer mogu to tako osjetiti. Jer mogu voljeti svoju kožu sa 32 ožiljka. Jer mogu voljeti istinu onakvu kakva je. Jer je moja ... istina moje ljubavi ...

Prinčipesa

Kažu da ne postoje ... kao ni prinčevi, bajke, jednorozi, vile i vještice ... i patuljci ... Ni u bajke više nitko ne vjeruje ...
Svi smo mi bili djeca ...jednom ...davno ...Većina je odrasla i postali su ozbiljni i namršteni, svjesni važnosti ... a ni sami ne znaju što je važno ... Prioriteti, dominacija, prevlast, borba ... vječni vrtlog u nepoznato, beskrajna spirala bez početka i kraja.
Ima nas koji nikada nećemo odrasti, ne zato što ne znamo nego zato što nećemo, odbijamo to. Nije da nam nitko nije pokazao kako, nego svi furaju isti film, šprancu koja se ponavlja ... a nama se ta igrica baš i ne sviđa. Zato ostajemo djeca do kraja. Ili možda do početka. Tko zna što je kraj ili početak. Hmmm ... djecu to ionako previše ne zanima.
Princeze s početka priče postoje, zbilja postoje. Ja je poznajem a i ona mene. No, ona o meni ne može govoriti, još ne. Malena je. Ali ja o njoj mogu ... i želim.
Radosni trenutak svjesnosti njezinog postojanja i da ju pod srcem nosi, njezina mama je nesebično podijelila sa mnom. Njezina mama ... moja prijateljica ... prekrasna žena, duhom i izgledom. Žena koja me na prvi pogled osvojila svojim osmijehom, iskricama u očima koje su frcale na sve što su pogledale. Žena koja mi je svojim zagrljajem dobrodošlice u život unijela mnoštvo razumijevanja, topline i odgovore na pitanja koja su me često saplitala. U njoj sam otkrila dio sebe i dio nje u sebi. Prepuna humora, životne radosti a iznad svega, majčinske ljubavi.
Ne zaboravljam ni Velikog tatu, u stvari dječaka, koji se ponekad trudi biti silno ozbiljan. Tko mu pogleda u oči, ali onako, istinski, duboko, bez pretjeranog mudrovanja, ostati će zapanjen djetinjom razigranošću koja bukti iz njih. Dajte mu žarulju, napravit će light show, dajte mu ptičje pero napraviti će krila, dajte mu mali čip napraviti će svemirski brod. Dajte mu ljubav i osmijeh, dobiti ćete prekrasnog i odanog prijatelja. Čovjek koji razumije riječ: Hvala; onaj koji cijeni male stvari koje život znače. I koji to isto zna uzvratiti. Ljubavlju.
Njihovo (a i naše) malo čudo čekali smo s nestrpljenjem. „Naše“ jer ima nas dosta koji se radujemo zajedno s njima.
Neki od vas se sigurno pitaju zašto su to dvoje ljudi tako posebni. Kao da je rođenje djeteta neka posebna stvar, dijete više ili manje ...
E pa ... je, posebna je i velika stvar. Jer zbog njih i princeze, ja se mogu ovako osjećati i na tome sam im beskrajno zahvalna.
Zbog one noći kad je rođena, zbog onog momenta kad sam je prvi puta primila u naručje i dotaknula male, svilene i mekane prstiće.
Vrijeme je stalo ... a ja sam zanijemila od zahvalnosti jer mogu dotaknuti to malo savršenstvo, novi život nastao od beskrajne ljubavi, razumijevanja i pažnje dva prekrasna bića.
Malena i savršena ... nježna i stvorena od ljubavi. I za ljubav. Jer, prinčipesa će voljeti i biti voljena. Drugačije ni ne može biti.
I sve ostalo je nebitno kad možeš uživati u tome, osjetiti što je u stvari, bit svega. Kad možeš pogledati tu malu štrucu zamotanu u brdo ružičastih dekica i poželjeti biti njezin štit, veliki zid između nje i svega što bi je moglo ma i malo mrko pogledati.
U ovoj džungli od života, koju neću nazvati i svojom, naši mladunci su prepušteni drugima.
Drugim iskustvima, tuđim ponavljanjima, osobnim neuspjesima i svojoj sreći. Možemo li nešto učiniti za njih? Naravno!!! Možemo ih voljeti i biti im zahvalni što su tu, pružiti im djetinjstvo ne ponavljajući greške nas i naših roditelja, pokazati im da ima vrijednijih stvari od novca, skupih automobila, mobitela i ostalih sitnica koje znaju tako lažno zabljesnuti.
Možemo im pokazati kako trava raste, kako nastaje kiša, zašto pada snijeg, kako nastaje osmijeh, kako nacrtati sreću, obrisati suzu, zašto se ljudi vole, odakle dolazi ljubav.
Možemo im objasniti život, ali ... prvo ga trebamo objasniti sami sebi. Od nas sve počinje, od nas koji ćemo jednom, pod svojim srcem nositi jedno malo čudo i od nas koji svoja mala čuda već imamo.
Griješim li ako kažem da je sve manje zahvalnosti među ljudima? Sve se prihvaća olako, kao „pa, podrazumijeva se“, „to tako mora biti“. Koliko je zahvalnosti za jutarnje buđenje, ukusan obrok i topli krevet? Koliko je zahvalnosti za nečiji osmijeh, pruženu ruku i pozdrav u prolazu? Koliko je zahvalnosti za ljubav?

Budimo zahvalni sebi jer već sada smo mala čuda od kojih će opet nastati nova ... budimo zahvalni što možemo voljeti ali si to i dopustimo ... budimo zahvalni što smo djeca ... ali si to dopustimo biti... Budimo zahvalni na onome što imamo i što možemo dati ... jedni drugima ... Sami sebi.

Hvala mojim divnim prijateljima što su napravili ovo malo čudo ...

I tebi, prinčipesa ...

nedjelja, 18.12.2005.

Prijateljica

... ili Kraljica Majka kako je od milja zovemo. Krasna žena, majka troje djece, iznimno duhovna osoba, otvorena za sve, kreativna, intelektualno pofutrana, beskrajno zabavna, nasmijana i hrabra do kocena.
Prije pet minuta smo klafrale na žici. Razmišljala sam o njoj, nazvala je usred mojih misli. Veli, osjetim te do svog kućnog praga. A tako je i sa mnom. Osjetim je ko dobru vibru, misao za dan. Razmišljam o vremenu koje je proteklo od našeg upoznavanja, nije tako dugo. A opet, šta znači vrijeme kad su takve stvari u pitanju? Ili ne znači?
Važniji mi je kvalitet nego kvantitet u ovom slučaju.
U jednom momentu sam joj rekla: -Fali mi žensko društvo, stara moja...
I sad naslonjena pred ekranom razmišljam o ženama u svojem životu. Neke su već odavno udane i majke, neke uspješne poduzetnice, neke vječite studentice, mali broj se raštrkao po svijetu u lovu na avanture kojekakve vrste. S nekima se čujem često, s drugima rijetko. U stvari, točno onoliko koliko treba.
Istina, neke izbjegavam, doziram u prihvatljivim količinama. Jel' to fer od mene? Nemam grižnju savjesti zbog toga. Vječite studentice na svakom druženju iznova komentiraju da još nije kasno da se primim faxa jer vele, šteta je da s tim svojim potencijalom u glavi nisi do sada ništa napravila. Mame i kućanice već nakon drugog gutljaja kave, odmahuju glavom i kunu se majkom da bi za mene najbolje bilo da se udam i rodim klinca jer eto, one me vide savršenom za tu ulogu. Avanturistice mi svako malo pošalju mail iz nekog kutka majčice Zemlje, onako u stilu, nek ti bude žao što nisi s nama... A ima i onih koje kategorički tvrde da još nije kasno da otvorim svoju firmu i jebem mater svima koji se kuže u ekonomiju.
Ndda... Kada svakom od tih Afežeja iznesem svoje poglede na život, naravno štujući njihov izbor i njihove živote, natrčim na zid negiranja i nerazumijevanja, još k tomu podebljan njihovim iskustvima. Ili neiskustvima, možda?
Na kraju, jedina koja uživa u kavi sam ja a one se velikodušno prihvate kopanja i potkopavanja mojih stavova, pokušaja ubjeđivanja u suprotno i sve završava na tome: Nadam se da ćeš razmisliti o tome šta smo ti rekle. Ma mislim ja na to šta ste vi izvrtile ali odavno već. I svaki put dođem na isto. Svaka čast vašim fakultetima, putovanjima, avanturama, bračnim postulatima i djeci. Ne bih ja to, barem ne na takav način, ne na vaš način. A moje gledište stvari ionako ne uvažavate, pa čemu onda trošiti riječi.
A s Njom je tako lako ... Zna slušati, prije svega. A zna i reći, ali tako da čak i ako nam se mišljenja razilaze, sve ovce budu čitave a vuci siti. Sad će neko reći, je da, ziher ti paše zato jer tjera vodu na tvoj mlin. Ma nije. Volim kritiku na svoj račun ali argumentiranu, čistu. Zbilja se trudim stajati iza svojih riječi i djela, koliko god to neki puta bilo zbilja teško. I dovedem se u situacije da nekad pomislim: Jebi ga, tak mi je i trebalo. Al' ne mrem potiv sebe. Takva sam i gotovo!
A Ona me kuži, posluša kaj imam za reći, izvuče iz mene hrabrost kad je izgubim, nasmije me i kada zacvilim, zašpota i kad zaserem... ali poštiva moju bit. Da sam drugačija ni ona ne bi bila takva prema meni.
Najjednostavnije ... hvala Ti V.

Uvod ...

Kreativnost je u svima nama ... i moć pisanja,također. No pitanje je samo koliko smo se spremni prepustiti. Šta nas koči da sjednemo ispred bijele plahte papira i pretočimo misli koje nas golicaju? Strah? Pa, polazim uvijek prvo od sebe jer o tuđim iskustvima baš i nisam kompetentna pričati. Nemam ja baš straha od pisanja. Kažu da papir sve trpi.Trpi, trpi...znam po sebi. Imam ja tih malih papirića svuda oko sebe,skupljam ko hrčak sve ceduljke, blokiće, istrgnute stranice i čega sve još ne. Znači,strah nula.
Manjak vremena? Ma jok!!! Uvijek imam barem pol sata navečer za utefterit koju misao, čisto onako da mi ne pobjegne.
Jel kreativnost možda u pitanju? Pa eto, neću se sama hvaliti, ljudi oko mene kažu da me ugodno za čitati. Fala još jednom J. Ma nije problem sastavit rimu, ili naći temu, pa oplest neku usporedbu, umočit u trenutak i umotati u percepciju istoga.
Kaj je onda?
Voljni moment... eto moje bolesti iliti kočnice. Nisam lijena za pisat nego umjesto da krenem odmah čim me misao opali po sivim ćelijama, ja to razvlačim po glavi od nemila do Predraga, dodajem i oduzimam, cifram i navlačim. Treba sjest odmah i krenut.
Pjesma il' recitacija? J Koga briga, mene najmanje, nešto će ispast iz svega ovoga...
Pitao me prije par mjeseci jedan prijatelj: - Stara, jel' tebi bitno da se drugima dopadne tvoje pisanje, il' te onako frka,zbog komentara?
Mislim da sam mu poprilično površno odgovorila da me ne zanima jel drugima po ćejfu ili nije ali eto, sustigla me ta misao baš jutros, pa da vidimo...
Poštujem tuđe, naročito razmišljanja, viđenja na stvari i poglede na svijet. Da nije tako, malo sutra bih ja naučila toliko toga, upoznala toliko ljudi i nauživala se razgovora. Dok čovjek ne postavi neke stvari u svom životu, puno više obraća pažnju na to tko će šta reći i kako će tko reagirati. Nisam ni ja baš bila imuna na to, moram priznati. Jebeno je bit svezan takvim načinom razmišljanja, moraš se prilagođavati, poštivati masu nekih regula i pravila i na kraju ispadne i da ono što si imao za reći nije tvoje i dobro kao takvo jer se kosi sa većinom a većina je uvijek u pravu i onda...a u kurac, ono, svaka čast svima ali ja bih nešto svoje pa makar i ne bilo priznato od drugih. Hrpu tekstova i nisam objavila jer se nisam usudila. A štoooo?!! Hvala Bogu na blogu, raja komentira, iznose svoje stavove, ima tu svega, čovjek nauči hrpu dobrih stvari.Ima i onih koji misle da su Bogom dani jer ih nick čuva od javnosti pa drve i blate po drugima dajući si za pravo da jebu mater svima koji pišu ono što se njima ne sviđa. I tako, blogeri koji pišu o ljubavi ispadaju presladunjavi i dosadni, blogeri koji pišu o sexu odjednom su manijaci i bolesnici, oni koji govore o životu i pišu svoje priče su dijelom krivo shvaćeni. I ja sam jednom tako istrčala i osudila mišljenje čovjeka kojeg niti ne poznajem, ne poštivajući ljudsko pravo da jednu situaciju dvoje ljudi može doživjeti na dva različita načina. A kamoli više ljudi. Jednostavno sam pustila da emocije upravljaju trenutkom, digla sam se to jutro valjda na lijevu nogu (najlakše je naći ispriku) i skočila čovjeku na blog. Skočila i razbila se. Lik je bio koncizan i jasan, bez previše lamentiranja i kozmetike je porušio moje,ionako klimave temelje u komentaru na njegovo pisanje. Sva sreća da mi je ošlo iz dupeta u glavu vrlo brzo pa se nisam zaletjela još jednom. Naravno,uslijedila je isprika s moje strane, prihvat iste s druge, danas se često čujemo i volimo se, kako on veli, upustit u prijateljsko pripetavanje J. Jebi ga,čovjek uči dok je živ.
U stvari, dok sam počinjala ovaj tekst, imala sam na umu neki drugi tijek slova, no izgleda da je ovako trebalo biti. Neću se ispričavati zbog načina pisanja ako tu i tamo opalim koju narodnu jer ni u živo ne koristim dekorativnu kozmetiku, pa šta će mi ovdje. A na felere ionako nitko ne gleda pa ću ih zanemariti.
Biću samo ja ....

	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?