Putevima čudnosti moje

ponedjeljak, 19.12.2005.

Tijesna koža

Sa 32 godine na grbi, poprilično sam ponosna na svoj život. Jest' da je trebalo vremena da bi se došlo do takve faze ali eto, u konačnici (da se fino izrazim) je tako. Naravno, bila bih sebična kada bih rekla da sam do te spoznaje došla sasvim sama, mo'š mislit! Trebalo je ljudi i ljudi proći kroz moje kazalište, poslušati sve te priče, sudjelovati u svim predstavama, bilo kao glumac, koreograf, scenograf, redatelj ili samo kao publika. S plaćenom kartom, naravno. Kroz ljubav najbolje učim, pa ću bez previše razmišljanja reći da mi je ljubav bila i još uvijek je, najbolji mentor. I onaj kojeg jedino priznajem i pristajem slušati.
Sad mi kroz glavu prolaze sve one nepodopštine u djetinjstvu, napravljene zbog para nečijih plavih očiju. Ili one odluke koje i nisu baš tako daleko iza mene a opet su napravljene zbog nekoga. A taj netko je dio mene, znači da sam to ja. Zbog masu odluka, moja je čupava glava bila toliko puta zbunjena. Jesam li ispravno odlučila ili ne? Je li odluka dobra ili nije? Ma šta je u stvari ispravno a šta ne, krivo ili pravo? Ima li u ljubavi krivih odluka? Naravno da nema. Samo treba vremena za shvatit. U stvari, ja sam već znala ali sam se bojala to reći, sebi.
Istinu nam ne govore drugi, govorimo je sami sebi. A to je najbolnije.
No postoji razlika. Kad priznamo u sebi i skinemo košulju krivnje obučenu zbog neke odluke, onda zaboli kratko i ožiljka nema. No kada nam u facu to skreše netko drugi, e onda dragi mazohisti, boliiii do kocena i to još na duge staze, a ožiljak je ko moj, nakon opreacije slijepog crijeva. Popriličan. A prošlo je otad vode ispod mosta ...
Svako od nas je utreniran za ožiljke, neki ih imaju manje, netko više. Oni koji još tome i pridaju veću pažnju, uhhuuuuu ...
Bila sam jedna od onih kandidata „Brže, jače, bolnije – Miss Ožiljka“ i to duševnog.
Sklona da situacije neriješene u samoj sebi pomećem pod tepih, gvale jada i nezadovoljstva da gutam s guštom, a one ljude koji bi mi i pokušali nacrtati rješenje a kamoli me piknuti u ljutu ranu, zgazim egom, ko crve.
Ali eto, sva sreća da je moj mentor – ljubav bila i dobar medicinar pa je sve to zaliječila, glava je razumjela, srce je osjećalo. Pa su i ožiljci otišli. Osim onog od crvuljka, naravno.
Jer da nije ljubavi, ne tako davno bih se opet podigla na zadnje noge i udarila egom. Ne bih slušala srce koje je vrištalo već bih zaglušila od vlastite kuknjave. Ne bih slobodno pustila suze, bez srama, nego bih ih na suho progutala i dodala bonus za kasnije.
Ne bih rekla „Hvala“ ...
Ali kad istina rođena u ljubavi oplete po mojoj nutrini, rastegne me do boli, do biti mene same, rasturi mi ionako krivo složen dio puzzli, doda one koje sam pospremila ispod tepiha, ispuše prašinu s njih onako muški ... Kako drugačije da je primim osim sa zahvalnošću jer mogu to tako osjetiti. Jer mogu voljeti svoju kožu sa 32 ožiljka. Jer mogu voljeti istinu onakvu kakva je. Jer je moja ... istina moje ljubavi ...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv