Kažu da ne postoje ... kao ni prinčevi, bajke, jednorozi, vile i vještice ... i patuljci ... Ni u bajke više nitko ne vjeruje ...
Svi smo mi bili djeca ...jednom ...davno ...Većina je odrasla i postali su ozbiljni i namršteni, svjesni važnosti ... a ni sami ne znaju što je važno ... Prioriteti, dominacija, prevlast, borba ... vječni vrtlog u nepoznato, beskrajna spirala bez početka i kraja.
Ima nas koji nikada nećemo odrasti, ne zato što ne znamo nego zato što nećemo, odbijamo to. Nije da nam nitko nije pokazao kako, nego svi furaju isti film, šprancu koja se ponavlja ... a nama se ta igrica baš i ne sviđa. Zato ostajemo djeca do kraja. Ili možda do početka. Tko zna što je kraj ili početak. Hmmm ... djecu to ionako previše ne zanima.
Princeze s početka priče postoje, zbilja postoje. Ja je poznajem a i ona mene. No, ona o meni ne može govoriti, još ne. Malena je. Ali ja o njoj mogu ... i želim.
Radosni trenutak svjesnosti njezinog postojanja i da ju pod srcem nosi, njezina mama je nesebično podijelila sa mnom. Njezina mama ... moja prijateljica ... prekrasna žena, duhom i izgledom. Žena koja me na prvi pogled osvojila svojim osmijehom, iskricama u očima koje su frcale na sve što su pogledale. Žena koja mi je svojim zagrljajem dobrodošlice u život unijela mnoštvo razumijevanja, topline i odgovore na pitanja koja su me često saplitala. U njoj sam otkrila dio sebe i dio nje u sebi. Prepuna humora, životne radosti a iznad svega, majčinske ljubavi.
Ne zaboravljam ni Velikog tatu, u stvari dječaka, koji se ponekad trudi biti silno ozbiljan. Tko mu pogleda u oči, ali onako, istinski, duboko, bez pretjeranog mudrovanja, ostati će zapanjen djetinjom razigranošću koja bukti iz njih. Dajte mu žarulju, napravit će light show, dajte mu ptičje pero napraviti će krila, dajte mu mali čip napraviti će svemirski brod. Dajte mu ljubav i osmijeh, dobiti ćete prekrasnog i odanog prijatelja. Čovjek koji razumije riječ: Hvala; onaj koji cijeni male stvari koje život znače. I koji to isto zna uzvratiti. Ljubavlju.
Njihovo (a i naše) malo čudo čekali smo s nestrpljenjem. „Naše“ jer ima nas dosta koji se radujemo zajedno s njima.
Neki od vas se sigurno pitaju zašto su to dvoje ljudi tako posebni. Kao da je rođenje djeteta neka posebna stvar, dijete više ili manje ...
E pa ... je, posebna je i velika stvar. Jer zbog njih i princeze, ja se mogu ovako osjećati i na tome sam im beskrajno zahvalna.
Zbog one noći kad je rođena, zbog onog momenta kad sam je prvi puta primila u naručje i dotaknula male, svilene i mekane prstiće.
Vrijeme je stalo ... a ja sam zanijemila od zahvalnosti jer mogu dotaknuti to malo savršenstvo, novi život nastao od beskrajne ljubavi, razumijevanja i pažnje dva prekrasna bića.
Malena i savršena ... nježna i stvorena od ljubavi. I za ljubav. Jer, prinčipesa će voljeti i biti voljena. Drugačije ni ne može biti.
I sve ostalo je nebitno kad možeš uživati u tome, osjetiti što je u stvari, bit svega. Kad možeš pogledati tu malu štrucu zamotanu u brdo ružičastih dekica i poželjeti biti njezin štit, veliki zid između nje i svega što bi je moglo ma i malo mrko pogledati.
U ovoj džungli od života, koju neću nazvati i svojom, naši mladunci su prepušteni drugima.
Drugim iskustvima, tuđim ponavljanjima, osobnim neuspjesima i svojoj sreći. Možemo li nešto učiniti za njih? Naravno!!! Možemo ih voljeti i biti im zahvalni što su tu, pružiti im djetinjstvo ne ponavljajući greške nas i naših roditelja, pokazati im da ima vrijednijih stvari od novca, skupih automobila, mobitela i ostalih sitnica koje znaju tako lažno zabljesnuti.
Možemo im pokazati kako trava raste, kako nastaje kiša, zašto pada snijeg, kako nastaje osmijeh, kako nacrtati sreću, obrisati suzu, zašto se ljudi vole, odakle dolazi ljubav.
Možemo im objasniti život, ali ... prvo ga trebamo objasniti sami sebi. Od nas sve počinje, od nas koji ćemo jednom, pod svojim srcem nositi jedno malo čudo i od nas koji svoja mala čuda već imamo.
Griješim li ako kažem da je sve manje zahvalnosti među ljudima? Sve se prihvaća olako, kao „pa, podrazumijeva se“, „to tako mora biti“. Koliko je zahvalnosti za jutarnje buđenje, ukusan obrok i topli krevet? Koliko je zahvalnosti za nečiji osmijeh, pruženu ruku i pozdrav u prolazu? Koliko je zahvalnosti za ljubav?
Budimo zahvalni sebi jer već sada smo mala čuda od kojih će opet nastati nova ... budimo zahvalni što možemo voljeti ali si to i dopustimo ... budimo zahvalni što smo djeca ... ali si to dopustimo biti... Budimo zahvalni na onome što imamo i što možemo dati ... jedni drugima ... Sami sebi.
Hvala mojim divnim prijateljima što su napravili ovo malo čudo ...
I tebi, prinčipesa ...
Post je objavljen 19.12.2005. u 12:42 sati.