Upoznala sam te prije četiri godine – stranca - potpuno drugačijeg od drugih. Stariji od mene, ali dijete u dubini duše. Stvorili smo Orion tišinom; kriomice hraneći se afekcijom duše. Tragajući za auričnom riznicom – dohvatili nas. Spasio si „djevojčicu“ koja je tada imala dvadeset godina. Spasio od modrica, batina i psihičkog maltretiranja. Dok nitko drugi nije mario... nikog nije briga zašto te netko premlati na ulicama Zagreba zato što si obukla haljinu, zato što si pozdravila prijatelja s kojim si odrasla, zato što si uzela papir iz muške ruke, zato što si bila prije njega u vezi. Tisuću bezrazložnih ZATO. Sve to je razlog zašto si zaslužila pritisak neugašene cigarete na svom tijelu. Više nisam samo ŽENA – stvorena za šutnju, poniznost, od rođenja kurva. Sve mi koje smo jednom u životu bile „samo ŽENE“ za nekog, ponekad ne možemo objasniti same sebi zašto smo na kraju svega dopustile nekome da nas gazi kao nikom bitnog kukca. Možda smo zalutale sanjajući ljubavnu priču iz romana uz koje smo odrastale, a možda smo izgubile pojam o značaju vrijednosti našeg života. Drage žene, upišite svaki oblik nasilja i diskriminacije u živu nit vrtuljka vlastitog života. Znam, najčešće ćete čuti - „Nemoj o tome pričati. Zaboravi to.“ – ali nemojte zaboraviti! Sjetite se kada završite svoje školovanje, prilikom prvog zaposlenja, osjećaja prave ljubavi, rođenja djeteta. U trenucima kada je „samo ŽENA“ pobjedila i izgradila novu stepenicu sebe te svog života. Tebi, moj stranče ogromno hvala što si me oženio, čekao da u mojoj dvadeset i trećoj godini života završim fakultet kako bi me uhvatio za ruku da strpamo naše živote u kovčege spremne za daleki svijet.