pjemasloz

Hrvatska te mladost
i hrvatska te sirotinja
iskovaše.
A preko granice
po kruh
žurimo.
Velika zemljo moja!

Neka sam tužan
u pustinji.
Svojim krikom
navješćujem
oazu.

Na zidu slike vise i ne govore ništa.
U doba zdravlja bjehu govorljive. Tek vise.
Ti si daleko i med miriše iz ulišta
u kutu misli oštre.Nikako ne da mi se

piti, jesti, primiti nježnosti tuđe žene.
Glasna si pjesma krvna u živcu i na usni.
Mrkla u mojoj sobi svjetla nade hijene.
Objed na stolu hladni.Il' umri ili kusni.

I galame trenuci u muku mračne boli.
Svjetovi izvrnuti. Bode čempres uzglavlje.
Na ljubav, k'o na ranu, staviti treba soli
i čut ćeš zvonkost hoda dok još je snažno zdravlje.

Jači li sam od tuge i od duge samoće,
opet će vrtli cvasti sred duboke hladnoće.

Lovran, 1993.

Sabrani soneti

Bez obzira na to što bi svako objavljivanje predgovora ili pogovora
u nekoj knjizi moralo-po naravi namjene-imati svoje mjesto i svoje opravdanje, bilo
da se radi o značajnosti spisa, zbirke, izbora, sabranog djela itd., ili pak o nužnosti
da se komentarom dadu objašnjenja ili nadopuna onoga što je dotični autor rekao
ili što nije rekao, u slučaju ove zbirke stihova, ovaj kratki osvrt ima svoju svrhu i
svoje pokriće. Već i zbog teškoća s kojima se susreće mladi pjesnik u provinciji.
Zbog mnogih uzaludnih napora, skrhanih ambicija i sažeženih iluzija. Jer, nije isto
službovati (i živjeti) a k tome i pisati u Zagrebu, ili, tavoriti i umjetnički djelovati u
Stankovcima. Nije isto: biti u vrtlogu književnih zbivanja, na dohvatu redakcija,
zbirališta, veza, dogovora, kružoka i sličnih pomagala i odskočnica, i-biti u naručju
"seoske idile", gdje je, istina, doživljajni svijet bogatiji, neposredniji i izvorniji, ali
pjesme sročene u osami kulturne polupustinje, prepuštene tekama i ladici, pogotovo
ako se radi o čovjeku bez laktova i toliko korisnog svojstva-ustrajne nasrtljivosti.

Ivan Vidović, treba otvoreno reći, pjesnik je kome ne cvjetaju ruže. Tih i skroman,
udaljen od vreve, on u tišini kleše svoje stankovačke strofe, u magli pali svoj mali
fenjer nade u sutra-neizvjesne književne berbe. Srećom, Vidović je (još uvijek) mlad
pjesnik i pred njim je, nadajmo se, podugačka staza. Ali njemu je potrebno uzletište,
što će reči potkrijepa tj. suradnja u časopisima, kontakti, mogućnost objavljivanja
ciklusa i zbirki. A do toga, nažalost, ne dolazi se lako.

Nesumnjivo darovit i formiran pjesnik, Ivan Vidović samuje u sjenci nedaleke Tinove
vrgoračke kule, i pojavljuje se rijetko. Ja ga znam iz privremeno izlazećih
"Susreta" gdje je objavio nekoliko pjesama, zatim iz zajedničke zbirke
sedmorice ("Osamljeni svirač") u kojoj je
istupio s deset pjesama. Njegovi stihovi tada, kao i u ovoj zbirci, puni su tihe
ozbiljnosti i djeluju poput muzičke simfonije koja izaziva reski užitak sanjarenja
protkanog odzvucima krute i krvave jave.

Ima u toj poeziji krezubih misli, namrštene sjete, ali i neke-pokatkad naivne-iskonske
snage i grča i protesta protiv lanaca, zidova i suza što se liju širom svijeta:

Ja svaćam ljepotu potajne vjere
i križna strahovanja crnih kruna
jer ćutim i odanost svoje mjere
i tihi doziv unutarnjih buna.

Prolazim sam ispod noćnih arkada,
razbacujem mrsko lišće lovora,
reže me srp tuđih jeremijada,
zatrpanih, davnih, suznih govora.

Zanesen crvenom maštom lomače,
što besmisleno bljuje vidik svima,
u tijestu zemlje, u naručju drače,
uzlijećem, ranjen se vraćam tlima.

Crnino vječna moje danje stope!
Stravo beskrajna tragičnih uzleta!
Ići ću smjerno i kada se sklope
obzori snage i soneti ljeta.

(Vjera s imenom)

Pojava Vidovićeve knjige u našoj Maloj biblioteci "Susreta"
predstavlja manji izbor pjesničkog blaga iz samotničke škrinje putnika koji zamišljeno
korača grbavom putanjom istine i otkrovenja, Zbirka je poduhvat zrnca hrabrosti i
zanosa iza kojega stoji-golih deset prsta ruku.
Ipak, ona je tu,I nešto znači.I zasigurno nečemu služi.Dobrohotni čitatelju, primi je s
povjerenjem i potraži u tim stamnjenim zrcalima djelić vlastite duše.

Umag, 1974. Ivo Balentović

Okvirna sunca sve nade nam prže.
Vodoskok krvi crvene i lude.
Uzaludno konj nebesima rže.
Ljudi se znojni u maštama bude.

Kotači vrte, vrte se i vrte,
netko je slab još, netko snažan, zao.
Šaku mi zemlje, daj mi šaku škrte,
letove sve sam, sve sam izbrazdao.

Sadit ću sunca i sunca i sunca,
sunca bez sedla, ulara i kruga,
nek trava raste, raste, a ne bunca.
Sve što je malo, ustane iz luga.

Okvirna sunca. Trk urnebesima.
Zaludu ržu konji nebesima.
(1976.)

Sabrani soneti