Na zidu slike vise i ne govore ništa.
U doba zdravlja bjehu govorljive. Tek vise.
Ti si daleko i med miriše iz ulišta
u kutu misli oštre.Nikako ne da mi se
piti, jesti, primiti nježnosti tuđe žene.
Glasna si pjesma krvna u živcu i na usni.
Mrkla u mojoj sobi svjetla nade hijene.
Objed na stolu hladni.Il' umri ili kusni.
I galame trenuci u muku mračne boli.
Svjetovi izvrnuti. Bode čempres uzglavlje.
Na ljubav, k'o na ranu, staviti treba soli
i čut ćeš zvonkost hoda dok još je snažno zdravlje.
Jači li sam od tuge i od duge samoće,
opet će vrtli cvasti sred duboke hladnoće.
Lovran, 1993.
Sabrani soneti
Post je objavljen 15.01.2014. u 17:00 sati.