Svojoj obitelji


I kad kažem volim vas,
ja vas volim.
I kad ništa ne kažem,
ja vas volim.
I kad se ljutim,
ja vas volim.
Bio sam
ili u bukama mnoštva,
ja vas volim.
I na vrhu osvojene planine kad sam.
I u dnu ponora kad me ima.
I kad mi je teško.
I kad pucam od zadovoljstva.
I kad ne znam ništa.,
znam da vas volim.
I kad mi se čini da sve znam,
znam da vas volim.
I kad trčim poput djeteta.
I kad šepam kao pravi starac.
I kad ni kune nemam u džepu.
I kad mirovinu primim.
Volim vas.
I dok sanjam u samoći.
I dok vas čekam u radosti.
I dok u ritmovima dolazite meni.
I dok odlazite u hitnji.
I dok govorite.
I dok šutite.
I dok zovete.
I dok spavate.
Svaki tren je ljubav.
Ma kako god okrenemo nebo.
Ma kako god izvrnemo zemlju.
Unatoč gorčini korijenja
i suhoći sunca.

Osim ljubavi, sve drugo je varka.

Pjesme II. (Krajobrazi), Zadar, 2007.

Prozor i nebo. I brežuljak jedan
Ledina slijepa u oknu smućenu.
Bezglasna trava, usamljen i žedan
doziva kamen kišicu slućenu.

Šipak već žuti. Nema zemlja žulja.
Uporni pužak o samoći piše.
A sanjao sam da je povijest mulja
cesta kojom ću koračat zbog kiše.

S istinom tihom sve zebnje sam krio.
Gladan stvarnije i mrzi i voli.
U krugu suše bez nade sam bio.
Žarna samoća k'o grumen me boli.

Zatišje znano: podvala se rađa!
Ploviti zdušno! Bez šiljka mi lađa.

Sabrani soneti

Bez pudera sva lica su proljetna.
Pupaju snovi na smokvinoj grani.
Pišu se, pišu zvjerstva već stoljetna.
Pobuna drhti mog glasa u slani.

Olistan trčat', ali bez bodljike?
U vrtu rosan snivati bez zida?
Ruglo ću biti i jutro bez slike,
rogove netko bacat će bez stida.

Ne mogu ljudi postati bogovi.
Neroni svijetom i danas lutaju.
Ostaju ljudi varljivi slogovi.
Nemirnim morem mašte mi plutaju.

Nebranjen ja sam i na svom kamenu,
sa sjetom dana i na svom ramenu.

Sabrani soneti