nedjelja, 15.06.2008.
Sv. Antun Padovanski
|
Bazilika sv. Antuna Bazilika s. Antuna najpoznatija je građevina u Padovi. Velebno svetište sv. Antuna Padovanskog, izraslo je iz malene kapele Svete Marije Majke Božje, građeno od 1232. do 1307. godine, a uređivano i ukrašavano tijekom stoljeća, sve do današnjih dana. Mješavina je romanike i gotike uz vidljive orijentalne utjecaje. Razgledavanje bazilike do sada je uobičajeno započinjalo s lijeve strane, od kapelice sv. Maksimilijana Kolbea pa prema svečevu grobu.. Ove ćemo godine razgledavanje početi s desne strane bazilike jer je tijelo svetog Antuna, nakon gotovo sedam stoljeća, premješteno 13. travnja ove godine u novi grob, u kapelicu svetoga Jakova nasuprot dosadašnjem grobu u Kapelici del'Arca, u kojoj su se svečevi zemni ostaci nalazili od 1350., i koja će uskoro biti restaurirana. Planira se da će radovi trajati oko godinu i pol. U unutrašnjosti bazilike nalaze se djela poznatih umjetnika iz razdoblja od 13. do 20. stoljeća, primjerice Tiziana i Giotta, kao i skulpture i brončani reljefi Donatella. S unutarnje strane pročelja ističe se velika freska Petra Anningonija (1985.) koja predstavlja Svetog Antuna na orahu u trenutku propovijedanja. Na prvom stupu slijeva nalazi se «Gospa s Djetićem» Stjepana iz Ferrare (1350.). U bazilici se nalazi više kapelica, od kojih su najpoznatije Svečeva kapela ili Kapelica del'Arca, u kojoj je grob sv. Antuna, Gospina kapelica, Kapelica blaženog Luke Belludija, Kapelica svetog Jakova u kojoj je privremeno smješten sarkofag s zemnim ostacima sv. Antuna, Kapelica Presvetog Sakramenta i više tzv. kružnih kapelica, među kojima je najpoznatija Kapelica relikvija. Prva kapelica s desne strane je kapelica Presvetog Sakramenta. Podignuta je 1457. godine u gotskim stilu za smještaj grobova Gattamelate i njegove obitelji. U njoj se nalaze sarkofazi Erazma Gattamalete i njegova sina Ivana Antuna, te skulpture Grgura d'Allegreta (1458.) 1651. godine preuređena je u kapelicu Presvetog Sakramenta. Bogata je suvremenim dekoracijama čiji je autor Ljudevit Pogliaghi (1927.-1936.) koji je želio uzveličati Euharistijsko otajstvo. U tu je svrhu prosuo mramor, broncu i umjetnička djela. Nasuprot oltaru, na pilastri, vidi se slika na platnu «Mučeništvo svete Agate» G. B. Tiepola (1736.). Kroz drugu kapelicu posvećenu Presvetom srcu, dolazi se do Kapela sv. Jakova u kojoj se od 13. travnja 2008. nalazi tijelo sv. Antuna. Novi sarkofag u koji je položeno isklesan je od finoga mramora s ornamentima i detaljima koji se nalaze u bazilici. Sama kapelica jedno je od remek-djela talijanskog trečenta (četrnaesto stoljeće). Podigao ju je, kao obiteljski kapelicu, Bonificije Lupi 1372. godine prema nacrtu Mlečanina Andriola de Santija. Freskama ju je oslikao Altichiero iz Verone, najveći talijanski slikar kasnoga trečenta. Na pozadini, koja je podijeljena na tri dijela, ističe se «Raspeće». Na krajnjim stranama istoga zida nalaze se dva groba obitelji koje su naručile kapelicu. U gornjim lunetama i na pokrajnim zidovima prikazane su epizode iz legende o svetom Jakovu, zaštitniku Španjolske. (Sveti Jakov je prvi apostol mučenik, pogubljen je 42. godine za vladavine Agripe I. Prema tradiciji, sahranjen je u španjolskoj pokrajini Galiciji, kamo je stigao naviještajući Evanđelje. Pustinjak Paio je 813. godine zamijetio svjetleće zvijezde na mjestu gdje je pronađeno tijelo bez glave s natpisom: „Ovdje leži Jakov, sin Zebedeja i Salome“. Na tome je mjestu nastao Santiago de Compostela, svetište i meta stoljetnih hodočašća. Od 830. pape su promicale hodočašća na ovo mjesto.) Nasuprot kapeli sv. jakova nalazi se Svečeva kapela u kojoj je svečev grob. Pretpostavlja se da je arhitekt Svečeve kapele bio T. Lombardo, a na njoj su radili najveći renesansni venecijanski kipari. Uzduž zidova nalazi se devet mramornih reljefa koji prikazuju događaje iz života Svetog Antuna i njegova čudesa: «Redovničko oblačenje sv. Antuna» (A. Minello, 1512.), «Ljubomoran muž bodežom ranjava ženu» (G. Rubino i S. Cosini, 1529.), «Sv. Antun uskrisuje mladića» (D. Cattaneo i G. Campagna, 1577.), «Uskrisenje utopljene djevojke» (Jakov Sandovino, 1563.), «Sv. Antun uskrisuje utopljeno dijete» (A. Minello i J. Jansovino, 1534.), «Čudo lihvareva srca» (T. Lombardo, 1525.), «Čudo odsječene i iscijeljene noge» (T. Lombardo, 1525.), «Bačena čaša ostaje čitava» (G. Mosca i P. Stella, 1520.-1529.), «Novorođenče svjedoči majčinu neporočnost» (A. Lombardo, 1505.) U središtu se izdiže oltar-grob sv. Antuna koji je djelo Ticijana Aspettija s kraja 16. stoljeća, a na stranama ima dva velika srebrna svijećnjaka iz 17. stoljeća. Desno od Svečeve kapele nalazi se Gospina kapelica, preostali dio negdašnje crkve Svete Marije koju je padovanski biskup Jakov darovao sv. Antunu 1229. godine. Tu je sv. Antun slavio misu, ispovijedao i propovijedao. Na tom je mjestu želio biti i jest pokopan (na tom su se mjestu nalazili njegovi posmrtni ostaci do 1263. godine). Na zidovima se nalaze razne freske iz 13. i 14. stoljeće, koje danas nisu baš u dobrom stanju. U kapelici se nalazi i gotički kip francuskog umjetnika Rinaldina Puydarrieuxa s kipom presvete Djevice. Sa sjeverne strane Gospine kapelice ulazi se u Kapelicu blaženog Luke Belludija, prvog učenika sv. Antuna. U njoj se nalaze razne freske autora Just de' Menabuoija (1382.), te sarkofag koji služi kao oltar, a u kojem počivaju posmrtni ostaci blaženog Luke. U udubinama obside poredane u obliku polukruga, smještene su kružne kapelice. Izuzev središnje kapelice, sve su oslikane krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S desna na lijevo kapelice su poredane sljedećim redoslijedom: Kapelica blagoslova (nekada svete Katarine Aleksandrijske) – u njoj jedan svećenik prihvaća hodočasnike i dijeli blagoslove osobama ili nabožnim predmetima – na zidovima kapelice su fresko-slike Petra Annigonija; Američka kapelica – posvećena svetoj Ruži Limskoj – oslikana freskama Blaža Biagettija iz 1914.g; Njemačka kapelica – posvećena svetom Bonaficiju – freske Martina Feuersteina iz 1907.g.; Kapelica svetog Stjepana Prvomučenika – freske Ljudevita Seitza iz 1908.godien; U sredini polukruga nalazi se Kapelica relikvija (svetih moći), najveća od svih kapelica, a u njoj se čuvaju brojne povijesne dragocjenosti i zavjetni predmeti sa svetim moćima svetišta u umjetničkim relikvijarima. Podignuta je potkraj 17. stoljeća u baroknom stilu po nacrtu arhitekta i kipara Filipa Parodija. U tri su niše izložene desetine moćnika, kaleži, zavjetni predmeti, autografi svetaca i slično. Posebno valja obratiti pozornost na prvi lijes sv. Antuna, na njegovo redovničko odijelo i osobne predmete, te na relikvijar s neraspadnutim svečevim jezikom, vilicom i grkljanom. Poljska kapelica – posvećena svetom Stanislavu – freske Tadeja Popiela iz 1899. godine; Austro-ugarska kapelica (a moglo bi se reči i Hrvatska kapelica) – posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću – fresko slike Gerarda Fugela (1905.) Obratite pozornost na hrvatske grbove na oltaru! Kapelica svetog Josipa – s uljanim freskama Ermolaoa Paolettija iz 1896. godine. Prezbiterij i Glavni oltar ograđeni su elegantnom balustradom koju krase četiri brončana kipa Ticijana Aspettija. Glavnim oltarom dominiraju djela Donatella koja zajedno čine najznamenitije umjetničko djelo bazilike. Suvremen raspored skulptura na oltaru i oko njega djelo je Kamila Boita (1895.), kojemu pripada i nacrt sadašnjeg uređenja glavnog oltara. Nad svime dominira «Propelo» (1446.) pod kojim se pruža «lik Gospe». Sa strane se nalazi šest kipova: svetog Franje, svete Justine, svetog Ljudevita Anžuvinskog, svetog Antuna, Daniiela i Prosdocima (prvog padovanskog biskupa). Ostala brončana djela predstavljaju čudesa svetog Antuna, simbole Evanđelista, anđele koji pjevaju i sviraju, te «Mrtvi krist» koji se nalazi između dva tužna anđela. Na poleđini oltara uz «Isusovo polaganje u grob» s lijeve se strane izdiže brončani «Svijećnjak», djelo Andrije Briosca (1515.) koji se po svojim dimenzijama i umjetničkoj izvedbi smatra najljepšim svijećnjakom na svijetu. U pokrajne zidove prezbiterija umetnuto je dvanaest pločica s događajima iz Staroga zavjeta (B. Bellano 1588. i A. Briosco 1507.), a na lukovima gdje se ulazi u prezbiterij oslikani su franjevački sveci. Na kraju valja pogledati prvi oltar u lijevoj lađi koji je posvećen Sv. Maksimilijanu Kolbeu, mučeniku koncentracijskog logora u Auschwitzu i jednom od osnivača “Vojske Bezgrješne”. Oltarna slika, djelo Petra Annigonija (1981.) predstavlja žrtvu poljskog franjevca. S južne strane bazilike nalazi se franjevački samostan. Dijeli se na razne zgrade koje karakterizira pet prostranih trijemova i klaustra: Raja, Magnolije, Novicijata, Generala i Muzeja. S vanjske strane bazilike valja obratiti pozornost na brončana ulazna vrata, djelo C. Boita (1895.); a nad njima se u luneti nalazi kopija djela A. Mantegne (1452.), čiji se original čuva u samostanu. Kip svetog Antuna iznad lunete, također je kopija djela francuskog autora Rinaldina. Prostor pred bazilikom nekada je služio kao groblje, o čemu svjedoče i neke preostale grobne ploče. Danas tim prostorom dominira kip vojskovođe Gattamelate, prva konjanička skulptura nakon antike koja slobodno stoji u prostoru, najveće djelo slavnog talijanskog kipara Donatella (Donato di Niccolo di Betto Bardi, 1386. do 1466.) i prvo djelo te vrste u renesansi. Kratak životopis sv. Antuna Sv. Antun Padovanski rođen je u Lisabonu 1195. godine kao prvorođenac bogate i moćne plemićke obitelji. Na krštenju je dobio ime Ferninand, a roditelji su ga usmjerili na školovanje i priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Međutim, Ferninad u petnaestoj godini napušta roditeljsku palaču i odlazi u samostan sv. Vinka na rubu grada, a potom u Coimbru, tada prijestolnicu portugalskog kraljevstva, gdje je u 25. godini zaređen za svećenika. Potom uzima ime Antun i odlazi u Maroko, no obolijeva od malarije i pokušava se vratiti u domovinu. Međutim, brod tjeran nepovoljnim vjetrom dolazi na obale Sicilije, a Antun se uputi u Asiz gdje o Duhovima 1221. upoznaje i Franju, osnivača Male braće. I dok je sveti Franjo propovijedao i pticama, kod sv. Antuna spominje se ne manje poetska propovijed ribama. Dogodilo se to u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je sv. Antun kao misionar došao u grad, kolovođe podignu zid šutnje i crkve su ostale prazne. Sv. Antun tada otiđe do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: «Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!» Ribe su navalile u velikom broju i slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, no poruka je jasna. Sv. Antun je začetnik teoloških studija u svom Redu. Sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i Padovi. U kratkim predasima sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja. Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često po cijeli dan nije jeo. Nije čudno da je uz takav život poživio svega 36 godina. Rastočen naporima i bolešću odlazi u Camposampiero gdje mu tamošnji plemić Tiso IV. sagradi boravište na drvu oraha gdje je svetac provodio svoje dane razmišljanja u samoći. U podne 13. lipnja 1231. godine sv. Antun je sišao sa svog skloništa na orahu, pa naglo onemoćali zamoli braću da ga vrate u samostančić blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio mu je na raspolaganje zapregu, pa je Svetac, smješten na slami, krenuo na posljednji put. Predvečer je stigao do Arcelle, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva i danas, krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakrament pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko pomazanje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesmu Blaženoj Djevici: «O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!». Očima punim svjetla gledaše prema nebu. «Što vidiš?», upitaše ga. «Vidim svojega Gospodina», tiho odgovori umirući u svojoj 36. godini. Zemni ostaci sv. Antuna, sukladno njegovoj želji, preneseni su iz Arcelle u Padovu, u crkvicu Svete Marije. Cijeli je grad pratio pogrebnu povorku. Iste su se večeri nad Antunovim grobom počela događati čudesa, a u grad počinju dolaziti brojni hodočasnici i dolaze još i danas. Nije prošla ni godina dana od smrti velikog čudotvorca kada je 30. svibnja 1232. u katedrali u Spoletu papa Grgur IX uzdigao Antuna Padovanskog na čast oltara. Svečeva subraća uz pomoć hodočasnika počeše graditi velebnu baziliku, a 1263. u njoj je postavljen Antunov grob. U nazočnosti mnoštva poglavar Reda, sv. Bonaventura, otvorio je lijes i pronašao Svečev jezik potpuno svjež i neraspadnut. Danas je to jedna od relikvija koje se čuvaju u posebnoj kapeli u Bazilici. Štovanje sv. Antuna postalo je sveopće, a prešlo je i granice Katoličke crkve. ARCELLA Arcella je danas predgrađe Padove, a u doba sv. Antuna to je bilo malo selo izvan grada po imenu Capo di Ponte - s malom crkvicom i samostanom kojeg je 1220. g. osnovao sam sv. Franjo nakon povratka iz Svete zemlje. Samostan je prozvan “Santa Maria della Cella”, ili prema nekim izvorima “de Arcella”, a činila su ga dva samostana: samostan “Siromašnih gospođa” – Klarisa i mali samostan “Braće minorita” - franjevaca – u kojem će boraviti sv. Antun 1227. za prvog boravka u Padovi i kada je na povratku iz Camposampiera ovdje preminuo 13. lipnja 1231. g. Ovaj samostan je prozvan imenom “Blažene Helene Enselmini” zbog pobožnosti Padovanaca prema ovoj svetoj klarisi koja je bila učenica sv. Antuna i koja je umrla u 24. godini, 4. studenoga 1231. g, - pet mjeseci poslije sv. Antuna. Njezin grob nalazi se u lijevoj lađi crkve. Inače, bl. Helena rođena je 1207. g. u plemićkoj padovanskoj obitelji, ali se odrekla svega i ušla u samostan kao jedna od prvih sljedbenica asiškog siromaha sv. Franje i sv. Klare. Nakon opsade 1509. samostan je razoren, ali su Padovanci ubrzo na istom mjestu izgradili kapelicu koja je čuvala mjesto preminuća sv. Antuna (“In loco gloriosus ille Antonius noster defunctus est” – Na tom je mjestu naš slavni Antun preminuo.) Od 1670-75 kapelica je dograđena i pretvorena u pravo svetište, a 1842. je dovršena u neoklasičnom stilu., čuvajući još uvijek prvotnu crkvicu preminuća. Ovaj iznimno ušćuvani prostor ukrašava statua umirućeg sv. Antuna koju je 1808. g. iskresao Rinaldo Rinaldi. Iznad ulaznih vrata slika “Smrt sv. Antuna” iz 1903. i Sveti franjevci u Arcelli” iz 1905. Današnja crkva – rekonstrukcija od 1886. do 1931. Upotreba opeke – venetska tradicija 13. i 14. stoljeća – crveno – bijelo = boje Padove Zvonik visok 75 m, arhitekt Agostino Miozzo, građen 1898-99. na čiji je vrh 1922. g. postavljen kip sv. Sntuna visok 6 m, djelo kipara Silvia Righetti. U zvoniku je 8 zvona izlivenih u Veroni teških 5850 kg koja imaju savršenu harmoniju. “Vidim svoga Gospodina”, riječi sv. Antuna, uklesane su na zidu sobice preminuća. CAMPOSAMPIERO Camposampiero je danas važan gradić padovanske provincije, udaljen dvadesetak kilometara od Padove.U doba sv. Antuna bilo je to selo oko dvorca grofa Tisa IV. Uz dvorsku crkvu Tiso je fratrima na korištenje dao malo samotište u koje je grof pozvao sv. Antuna na odmor nakon napornih korizmenih propovjedi. U blizini je bila šuma s velikim stablom oraha. Sv. Antun je tražio mjesto gdje bi se mogao moliti u miru i tišini, pa je rekao svom domaćinu kako bi bilo lijepo imati kućicu na stablu da bude bliže nebu… Grof mu je potom dao izgraditi drvenu kolibicu na stablu velikog oraha u kojoj je Svetac boravio i molio se danju, a tek predvečer bi odlazio u svoju sobicu. U toj sobici imao je poznato viđenje djetešca Isusa. No, zbog iscrpljenosti i bolesti (slabo srce – tada zvali vodena bolest), sv. Antun se odlučio vratiti u Padovu. Položili su ga na zaprežna kola koja su vukli volovi i krenuli put Padove. No, dolaskom u Arcellu sv. je Antunu pozlilo, pa su svratili u samostan male braće gdje je sv. Antun preminuo. Nakon smrti sv. Antuna, stanovnici Camposampiera i njihov grof Tiso IV željeli su sačuvati uspomenu na mjesta koja je on svojim boravkom i životom posvetio. Postojeća crkva sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je Svetac molio i slavio svetu euharistiju, potpuno je preuređena i 1437. g. proširena. Međutim, odlukom Venetskog senata 1769. zatvoren je samostan u Camposampieru, koji je većim dijelom opustošila Napoleonova vojska 1798. 1854. g. grad ponovo postaje vlasnikom samostanskih objekata, a 17. listopada 1895. gradske vlasti pozivaju fratre iz Padove da preuzmu samostan. Fratri su brzo pristupili gradnji nove crkve za koju je kamen temeljac postavljen 26. prosinca 1906. g. Samostan je proširen 1965. g. U zidove crkve ugrađena je mala sobica u kojoj je Sv. Antun doživio mistično iskustvo viđenja Djeteta Isusa, zbog čega je prozvana “Mali Antunov Betlehem”. Tu se ispod stakla čuva jedna daska za koju se vjeruje da je bila dio kreveta sv. Antuna. U toj sobici je i slika koju je 1486. naslikao Andrea da Murano koja prikazuje sv. Antuna u naravnoj veličini sa prepoznatljivim simbolima: ljiljanom i knjigom, simbolima čistoće i prosvjetiteljstva. Zadnje preuređenje sobice izvršeno je 1995. godine. U sobici se posebno moli zagovor sv. Antuna za djecu… U desnoj lađi nalazi se sarkofag sa ostacima sluge Božjega fra Girolama Biasija – rođenog u Sfruzu u Trentu 7. prosinca 1897. g. – jedan od sedam fratara koji su 16. listopada 1917. uz sv. Maksimilijana Kolbea osnovali Vojsku Bezgrješne. Rano je obolio od TBC-s , a sedam godina nakon svečeničkog ređenja proveo je u bolnicama. Iako u svom svećeničkom životu nije imao službi, nije vršio nikakve dužnosti, posvećen molitvi i predanju vlastita života Bezgrješnoj, umro je 20. lipnja 1929. Pokrenut je postupak njegove beatifikacije. |
Padova - bazilika sv. Justine
|
Na pola puta od Svetišta sv. Leopolda prema bazilici sv. Antuna smjestio se najveći europski trg, Prato della Valle. (U Europi je od njega je veći samo Crveni trg u Moskvi). Površina mu je 88.620 m2, a samo površina otoka Memmia u središtu trga iznosi oko 20.000 m2. Trg postoji još iz rimskih vremena, a na njemu je bilo veličanstveno rimsko kazalište Zairo. Kad su barbari 602. godine razorili Padovu, pošteđeno nije ostalo ni kazalište. Kasnije su gradske vlasti kamen sa razvalina prodale Veneciji za gradnju crkve sv. Marka, a posljednji ostaci teatra raznijeti su i ugrađeni u temelje padovanskih zgrada polovinom 18. stoljeća. Prostor trga, kroz koji protječe rječica Bacchiglione, pretvoren je u ogromnu kaljužu. Srećom, tada za venecijanskog upravitelja Padove dolazi Andrea Memmo koji 1775. godine naređuje uređenje tog prostora. Radovi su trajali desetak godina, a trg je uređen sa elipsoidnim središtem oko kojeg je napravljen vodeni krug omeđen sa 78 kipova znamenitih Padovanaca, uključujući mitskog Antenora, ali i Petrarcu, Galilea, četiri pape i samog Memma – 40 kipova s vanjske, a 38 s unutarnje strane vodenog kruga. Statue su odabirali oni koji su platili njihovo postavljanje, koji su ih donirali svom gradu. Trg je danas mjesto okupljanja prvenstveno mladih, brojnih padovanskih studenata, mjesto ljetnih festivala, dočeka nove godine, vatrometa… Svake subote na njemu se, kao i na svim padovanskim trgovima, organizira velika tržnica, nešto slično našem Trešnjevačkom placu, s robom sumnjive kvalitete. Bazilika sv. Justine Uz Prato della Valle uzdiže se ogromna bazilika sv. Justine, po veličini deveta crkva na svijetu, sa 14 kapela, sedam kupola i zvonikom visokim 82 metra u kojem je 7 velikih zvona. Današnja bazilika dovršena je krajem 16. stoljeća, no već je krajem 5. stoljeća, po nalogu pokrajinskog poglavara Opiliona, na istom mjestu izgrađena velika bazilika u namjeri da se pod jednim krovom sačuvaju zemni ostaci sv. Justine, mučenice koju je na smrt osudio car Maksimilijan (suvladar s Dioklecijanom), sv. Prosdocima, prvog padovanskog biskupa, kao i brojna tijela i relikvije mučenika i svetaca, među kojima najvažnije mjesto zauzima sv. Luka Evanđelist. Ta prvotna bazilika teško je oštećena u potresu 1117. g. i početkom 16. stoljeća. Prostrana i vrlo osvijetljene unutrašnjosti, bazilika je vrijedno djelo renesanse. Sagrađena u obliku latinskog križa – podijeljena je u tri lađe koje podržava 26 jonskih stupova, a pod popločen mramorom iz Verone na način identičan kao u padovanskoj katedrali. U sredini srednje lađe nalazi se prekrasan drveni križ iz 15. stoljeća. Na kraju desne lađe bazilika se prostire u “Hodnik mučenika” gdje se u “bunaru mučenika” nalaze posmrtni ostaci mnogih mučenika iz prvih stoljeća Crkve. Hodnik iz 1564. povezuje baziliku s ranokršćanskom kapelom sv. Prosdocima gdje je i njegov grob. Na glavnom oltaru sarkofag je s relikvijama sv. Justine i oltarnom slikom Paola Veronesea iz 1575. godine koja prikazuje mučeništvo sv. Justine. Lievo od glavnog oltara, u prvoj bočnoj kapeli, Kapeli sv. Luke, nalazi se sarkofag s relikvijama sv. Luke Evanđeliste.. Sv. Luka rođen je u Antiohiji, a umro je u dubokoj starosti. Luka je bio suradnik sv. Pavla i njegov suputnik na misijskim putovanjima. Napisao je Evanđelje koje je nazvano njegovim imenom i Djela apostolska. Neki podaci govore da je bio liječnik, a pripisuje mu se i da je bio slikar i da je slikao lik Isusa i Majke Božje. Postoji nekoliko slika za koje se vjeruje da ih je naslikao upravo sv. Luka, pa i onu koja se nalazi u njegovoj kapelici iznad sarkofaga. Nakon smrti tijelo mu je bilo pokopano u gradu Tebe, u grčkoj pokrajini Beociji. Odande mu je tijelo početkom 4. stoljeća prenešeno u Carigrad u baziliku Dvanaest apostola. Kako je i kada donešeno u padovu, ne zna se. Tijekom 11. i 12. stoljeća na groblju uz baziliku sv. Justine pronađene su mnoge relikvije i tijela svetaca. Spominju se neobjašnjivi fenomeni koji su se događali tijekom tih iskapanja. Među iskopanim tijelima bilo je i jedno položeno u škrinju s imenom i simbolom triju bikova. Taj prvotni sarkofag može se vidjeti u Hodniku mučenika. Padovanski biskup Gerard i opat Dominik obratili su se za savjet papi Aleksandru II, a ovaj je potvrdio da se radi o tijelu sv. Luke. Sarkofag je otvoren 17. rujna 1998. i izvršena je temeljita stručna obrada radi utvrđivanja autentičnosti. Nakon dvogodišnjeg proučavanja, tim stručnjaka je na Internacionalnom kongresu u Padovi u listopadu 2000. godine potvrdio da su to doista pravi zemni ostaci sv. Luke Evanđeliste. |
subota, 07.06.2008.
Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića
|
Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića U južnom dijelu Padove, uz Trg svetog križa, (Piazza S. Crocce) nalazi se mali kapucinski samostan – Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Tiho je to, drago i privlačno svetište koje kao da odražava samu svečevu osobu, njega “sitnog gorostasa”, malenog tijelom, a velikog duhom. Kompleksom dominira crkva s velikim kipom Bezgrješne pred kojim je sv. Leopold svakodnevno molio i slavio sv. mise. Kip je neoštećen preživio bombardiranje i rušenje crkve 1944. godine. Uz nju je malena kapela s grobom sv. Leopolda i relikvijom svečeve desne ruke kao spomena na brojne blagoslove i odriješenja koja je tom rukom učinio. S druge strane zida kapele nalazi se veći dio sarkofaga iznad kojeg od 1986. god. gori Svjetiljka pomirenja. Obred darivanja ulja obnavlja se svake godine na svečev blagdan 12. svibnja. Uz kapelu smještena je sobica za ispovijedanje, skromna prostorija u kojoj je sv. Leopold ispovijedao pune 33 godine, a koju je blagopokojni papa Ivan Pavao II za posjeta Padovi 12. rujna 1982. godine nazvao “salončićem ljubaznosti”. Ova je ispovjedaonica, kao i kip Majke Božje postavljen uz svečev grob, također ostala neoštećena u već spomenutom bombardiranju 1944. godine, koje je sv. Leopold prorekao neposredno pred smrt. U ostalim prostorijama svetišta smješteni su brojni zavjetni darovi i zahvale vjernika, svečeve slike, skulpture i odjeća, a u dvorištu stoji i kočija uz koju je vezan čudnovat događaj: Vozeći se jednom uskim uličicama Padove u toj kočiji, sv. Leopold susreo se s velikim kamionom, bez izgleda da se mimoiđu. Očevici su kasnije pričali da su se zgrade sklonile u stranu, a kočija i kamion bez ogrebotine mimoišli. Sv. Leopold je rođen 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u zaljevu svetaca Boki Kotorskoj, kao dvanaesto dijete roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević, a na krštenju je dobio ime Bogdan (promijenio ga je u Leopold po ulasku u kapucine). Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. U poodmakloj dobi sv. Leopold je napisao: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost, njoj naročito zahvaljujem to što jesam.» A njegov otac ga je, posve neobično u to doba, pratio svako jutro u crkvu na sv. misu i pričest. Od malih je nogu učio moliti, a živeći među pravoslavcima još kao dijete upoznao je i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. U dobi od 16 godina odlazi u sjemenište u Udine, a 2. svibnja 1884. u Bassanu započinje novicijat i uzima ime Leopold. Prve zavjete polaže 4. svibnja 1885. a zatim je poslan na filozofiju u Padovu gdje 1888. g. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije. Kardinal Domenico Agostini 20. rujna 1890. godine zaređuje ga za svećenika. Prve godine svećeništva provodi u Zadru, Kopru i Rijeci, a životna mu je želja bila jedinstvo kršćana. Naime, Sv. Leopold je iz rodnog Herceg Novog ponio podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta ga je rana pekla i žrtvovao se kako bi se zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i svojevrsna je preteča ideje ujedinjene Europe. Međutim, voljom svojih poglavara premješten je u Padovu gdje je tijekom punih 40 godina od ranog jutra do poslijepodnevnih sati sjedio u ispovjedaonici i neumorno ispovijedao. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva i mali priprosti svijet. Sve ih je s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio i s Bogom pomirivao. Sv. Leopold nije za sobom ostavio ni teoloških ni književnih djela. Njegova veličina bila je u darivanju samoga sebe, u osobnom žrtvovanju tijekom 52 godine svećeničkog života. Kad je 30. srpnja 1942. godine umro u Padovi, njegov je pogreb bila njegova proslava na zemlji, navještaj onoga što će se dogoditi kasnije. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je svetim 16. listopada 1983. godine. Brojni hodočasnici dolaze danas na njegov grob i dotiču se s poštovanjem i njegove ispovjedaonice u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje i u kojoj je zaslužio Nebo. |
utorak, 03.06.2008.
Padova
|
Smisao svakog hodočašća jest pronaći vremena i za susret s Bogom i za sebe. Za takvo poimanje hodočašća Padova je idealno odredište. Problem je jedino što u jednom danu nije moguće vidjeti sve ono što treba vidjeti, pa ćemo se stoga zadržati na vjerskom aspektu putovanja, a onaj svjetovni ostavljamo za neku drugu priliku. Spomenimo ovom prilikom tek najosnovnije informacije o gradu u koji hrle milijuni hodočasnika. Padova je grad svetaca, grad što su ga proslavili “sveci stranci”. Jedan je došao sa Zapada, s obala Atlantika, u 13. stoljeću, sv. Antun, a drugi s Istoka, s obala Jadrana, u 20. stoljeću, sv. Leopold Bogdan Mandić. Sastali su se da povežu svijet i učine Padovu susretištem svjetova. Padova je i grad studenata, grad znanosti, umjetnosti i kulture, grad tisućljetne bogate i burne povijesti, a danas gospodarski, financijski i prometni centar najprostranije i najnapučenije regije sjeveroistočne Italije. grad sa oko 213 tisuća stanovnika, od čega čak 70 tisuća studenata. Počeci Padove sežu još u predrimsko doba. Legende kažu da su grad osnovali izbjeglice iz Troje predvođeni Antenorom koji je, ploveći Jadranom na sjever, navodno osnovao i našu Korčulu. O tome postoji natpis na korčulanskoj kuli, postavljen doduše tek u 15. stoljeću, a o tome je u prvom poglavlju svoje “Kronike” pisao i Toma Arhiđakon Spličanin: “Trojanac Antenor, koji je pobjegavši od propasti svoga grada zapodjenuo mnoge bojeve s dalmatinskim narodom, konačno je stigao u područje Venecije. Napredujući obalama rijele PO (Pada) sagradio je grad Patavij, koji se sada zove Padova”. Vjerojatnije je ipak da je grad nastao od ribarskih sela uz ušće rijeke Bacchiglione u Jadransko more, a cijelo to područje prema nekim izvorima naselili su Etruščani. Prvi pisani spomen Patavija, kako se na latinskom nazivala Padova, bilježi se 302. godine prije Krista. Već u to doba Padova je bila najvažniji centar Veneta. Oko 200. godine pr. Kr. to područje dolazi pod dominaciju Rimljana, no Padova zadržava autonomiju i 49. godine pr.Kr. postaje municipium (gradska oblast) sa svim privilegijama Rimskih građana. Međutim, slabljenjem Rimskog carstva i prodorima barbara, Padova postepeno propada, sve do 602. godine kada su je do temelja razorili Longobardi. Oporavljati se počela tek početkom drugog milenija, no učestali požari i potresi usporavali su napredak sve do početka 13. stoljeća i općeg kulturnog i vjerskog preporoda. Padova je stari sveučilišni centar. Sveučilište Padovi osnovala je 1222. godine grupa profesora i studenata koji su zbog sukoba napustili Bolognu, najstarije sveučilište na svijetu. Novo se sveučilište, zahvaljujući pomoći i povlasticama koje je dobilo od kneževa od Carrare, ubrzo proširilo i postalo vrlo uglednim. Na njemu je od 1592. do 1610. godine predavao i veliki Galileo Galilei. Sa ovog sveučilišta potjeće i osnivač suvremene anatomije Andrea Vesallius (1511.-1564.), ovdje je 1545. godine osnovan prvi botanički vrt na svijetu, 1594. izgrađen prvi anatomski amfiteatar, a 1629. g. i prva sveučilišna knjižnica. Na padovanskom je sveučilištu 1678. godine prvi put u svijetu diplomirala žena – Elena Cornaro Piscopia. Na njemu su studirali i brojni Hrvati, među njima i veliki Ruđer Bošković. Padova je prepuna kulturno-povijesnih spomenika koje je nemoguće obići u jednom danu. Spomenut ću stoga tek neke, koje doduše nećemo stići detaljnije razgledati u našem hodočašću, no uputno je barem svrnuti pogled na njih pri šetnji gradom. U samom centru, između trgova voća i povrća (Piazza dei Frutti i Piazza delle Erbe) smjestila se Palača pravde, građena od 1218. do 1306., koja je tijekom povijesti više puta stradavala u požarima i temeljito obnavljana. Nakon jednog od tih požara, 1420. godine, uklonjeni su pregradni zidovi na zadnjem katu i time dobivena jedna od najvećih plesnih dvorana na svijetu, IL SALONE, impresivnih dimenzija: 81 metar dužine, 27 metara širine i 27 metara visine! Dvorana je oslikana freskama kršćanske ikonografije, astronomije i astrologije. U blizini je i Općinski toranj izgrađen 1269. godine. U to je vrijeme izgrađena i Kapela Scrovegni koju je 1303. do 1305. godine na vrhuncu stvaralačke snage oslikao slavni talijanski slikar Giotto. Kapelu je podigao Enrico degli Scrovegni, sin Reginalda, kojeg Dante smješta u sedmi krug Pakla, gdje su lihvari. Enrico je podigao kapelu uz očevu palaču za otkupljenje njegovih grijeha. Giotto je u kapeli naslikao 38 fresaka u boji i 14 u monokromiji. Na trijumfalnom luku kapele naslikano je “Navještenje”, a sučelice njemu “Posljednji sud” u kojem trijumfiraju bezgrešni, a odjekuju krikovi prokletih, nebeska i paklena drama u snažnim bojama. Na lateralnim zidovima nižu se prikazi iz Marijina ( 12 ) i Kristova ( 24 ) života, a u donjem su redu monokromatske alegorije proroka i krijeposti. Godine 1405. Padova pada pod potpunu vlast Venecije, sve do 1797. g. kada je osvaja Napoleon, a 1813. godine mirovnim ugovorom pripada Autriji, sve do 1866. kada je pripojena Kraljevini Italiji. Grad je više puta opasivan i utvrđivan zidinama. Rimske zidine, građene u rano rimsko doba, potpuno su nestale. Vjerojatno u temeljima novogradnji. U srednjem vijeku zidine su građene tri puta u tri stoljeća. Najmlađe, građene u 15. st., koje nazivaju još i “Venetske zidine”, dobro su očuvane do danas. Padova je razarana mnogo puta tijekom svoje višemilenijske povijesti. Od barbara, osobito Longobarda koji su je sravnili sa zemljom do savezničkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. U njenoj blizini, na rijeci Piavi i Soči u Prvom su svjetskom ratu izginuli mnogi Hrvati. U tim borbama kao poručnik 96. pješačkog puka Austrougarske vojske sudjelovao je i blaženi Alojzije Stepinac. Zarobljen je na Piavi u srpnju, a oslobođen sredinom prosinca 1918. godine. Padovom su vladali i Rimljani i barbari, vladali su njome i Mleci i Napoleon i Austrija, no biljeg joj od polovine 13. stoljeća daje kult sveca zaštitnika – sv. Antuna Padovanskog, sveca kojeg slavi cijeli svijet. |
ponedjeljak, 02.06.2008.
Moje hodočašće u Padovu
|
Hodočašće je jedna od najrasprostranjenijih pojava u duhovnoj povijesti ljudskog roda, vrsta osobne pobožnosti kojom se želimo približiti Bogu, biti nešto više u intimnom zajedništvu s Njime. Sama riječ govori “hoditi” i “častiti” Boga. U tom smislu i s tim ciljem nedavno sam hodočastio, po ne znam koji put, u Padovu, grad svetaca, grad koji su proslavili sveci stranci, Portugalac sv. Antun i naš sv. Leopold Bogdan. Zašto baš u Padovu? U Padovu sam pred nekoliko godina došao posve slučajno, u grupi hodočasnika kojima je posjet svetištima bio tek usputna aktivnost u shopingu. Unatoč takvom ozračju, u svetištu sv. Leopolda Mandića osjetio sam nešto posebno, nešto neopisivo, nešto što me već godinama nanovo potiče na putovanje u Padovu, na dodir svečeva groba, ali i na potrebu da taj svoj osjećaj podijelim s drugima. Svatko od nas ima svoj razlog, svoje nakane zbog kojih kreće na takav put. Svakoga od nas nešto privlači u Padovu jer svatko od nas na neki je način blizak i sličan tim svetim ljudima zbog kojih hodočastimo u Padovu. Naime, znamo da magnet ne privlači drvo, da magnetom ne možemo privući kamen, pa čak ni skupocjeno zlato. Magnetom možemo privući samo nešto njemu slično, drugi magnet ili željezo koje privučeno magnetom, kad dođe u blizinu, u doticaj s magnetom i samo postaje magnet. Privučen tom neobjašnjivom privlačnom silom, privučen svetošću sv. Leopolda Bogdana i sv. Antuna, sv. Justine i sv. Luke Evanđeliste, ponovo i ponovo vraćam se u taj grad svetaca i studenata, da molitvom na njihovim grobovima, u doticaju s njihovim zemnim ostacima, primim barem djelić njihove snage, ojačam svoju vjeru, nadvladam slabosti, te da po njihovu zagovoru nasljedujem primjer njihovih života i osjetim pomoć Božjeg milosrđa. Jeste li Vi bili u Padovi? Što osjećate u blizini grobova sv. Leopolda, i sv. Antuna? Kako se osjećate u bazilici sv. Justine? Bio sam sam samcat u toj ogromnoj crkvi, devetoj po veličini na svijetu... |
