Bazilika sv. Antuna
Bazilika s. Antuna najpoznatija je građevina u Padovi. Velebno svetište sv. Antuna Padovanskog, izraslo je iz malene kapele Svete Marije Majke Božje, građeno od 1232. do 1307. godine, a uređivano i ukrašavano tijekom stoljeća, sve do današnjih dana. Mješavina je romanike i gotike uz vidljive orijentalne utjecaje. Razgledavanje bazilike do sada je uobičajeno započinjalo s lijeve strane, od kapelice sv. Maksimilijana Kolbea pa prema svečevu grobu.. Ove ćemo godine razgledavanje početi s desne strane bazilike jer je tijelo svetog Antuna, nakon gotovo sedam stoljeća, premješteno 13. travnja ove godine u novi grob, u kapelicu svetoga Jakova nasuprot dosadašnjem grobu u Kapelici del'Arca, u kojoj su se svečevi zemni ostaci nalazili od 1350., i koja će uskoro biti restaurirana. Planira se da će radovi trajati oko godinu i pol.
U unutrašnjosti bazilike nalaze se djela poznatih umjetnika iz razdoblja od 13. do 20. stoljeća, primjerice Tiziana i Giotta, kao i skulpture i brončani reljefi Donatella. S unutarnje strane pročelja ističe se velika freska Petra Anningonija (1985.) koja predstavlja Svetog Antuna na orahu u trenutku propovijedanja. Na prvom stupu slijeva nalazi se «Gospa s Djetićem» Stjepana iz Ferrare (1350.). U bazilici se nalazi više kapelica, od kojih su najpoznatije Svečeva kapela ili Kapelica del'Arca, u kojoj je grob sv. Antuna, Gospina kapelica, Kapelica blaženog Luke Belludija, Kapelica svetog Jakova u kojoj je privremeno smješten sarkofag s zemnim ostacima sv. Antuna, Kapelica Presvetog Sakramenta i više tzv. kružnih kapelica, među kojima je najpoznatija Kapelica relikvija.
Prva kapelica s desne strane je kapelica Presvetog Sakramenta. Podignuta je 1457. godine u gotskim stilu za smještaj grobova Gattamelate i njegove obitelji. U njoj se nalaze sarkofazi Erazma Gattamalete i njegova sina Ivana Antuna, te skulpture Grgura d'Allegreta (1458.) 1651. godine preuređena je u kapelicu Presvetog Sakramenta. Bogata je suvremenim dekoracijama čiji je autor Ljudevit Pogliaghi (1927.-1936.) koji je želio uzveličati Euharistijsko otajstvo. U tu je svrhu prosuo mramor, broncu i umjetnička djela. Nasuprot oltaru, na pilastri, vidi se slika na platnu «Mučeništvo svete Agate» G. B. Tiepola (1736.).
Kroz drugu kapelicu posvećenu Presvetom srcu, dolazi se do Kapela sv. Jakova u kojoj se od 13. travnja 2008. nalazi tijelo sv. Antuna. Novi sarkofag u koji je položeno isklesan je od finoga mramora s ornamentima i detaljima koji se nalaze u bazilici. Sama kapelica jedno je od remek-djela talijanskog trečenta (četrnaesto stoljeće). Podigao ju je, kao obiteljski kapelicu, Bonificije Lupi 1372. godine prema nacrtu Mlečanina Andriola de Santija. Freskama ju je oslikao Altichiero iz Verone, najveći talijanski slikar kasnoga trečenta. Na pozadini, koja je podijeljena na tri dijela, ističe se «Raspeće». Na krajnjim stranama istoga zida nalaze se dva groba obitelji koje su naručile kapelicu. U gornjim lunetama i na pokrajnim zidovima prikazane su epizode iz legende o svetom Jakovu, zaštitniku Španjolske. (Sveti Jakov je prvi apostol mučenik, pogubljen je 42. godine za vladavine Agripe I. Prema tradiciji, sahranjen je u španjolskoj pokrajini Galiciji, kamo je stigao naviještajući Evanđelje. Pustinjak Paio je 813. godine zamijetio svjetleće zvijezde na mjestu gdje je pronađeno tijelo bez glave s natpisom: „Ovdje leži Jakov, sin Zebedeja i Salome“. Na tome je mjestu nastao Santiago de Compostela, svetište i meta stoljetnih hodočašća. Od 830. pape su promicale hodočašća na ovo mjesto.)
Nasuprot kapeli sv. jakova nalazi se Svečeva kapela u kojoj je svečev grob. Pretpostavlja se da je arhitekt Svečeve kapele bio T. Lombardo, a na njoj su radili najveći renesansni venecijanski kipari. Uzduž zidova nalazi se devet mramornih reljefa koji prikazuju događaje iz života Svetog Antuna i njegova čudesa: «Redovničko oblačenje sv. Antuna» (A. Minello, 1512.), «Ljubomoran muž bodežom ranjava ženu» (G. Rubino i S. Cosini, 1529.), «Sv. Antun uskrisuje mladića» (D. Cattaneo i G. Campagna, 1577.), «Uskrisenje utopljene djevojke» (Jakov Sandovino, 1563.), «Sv. Antun uskrisuje utopljeno dijete» (A. Minello i J. Jansovino, 1534.), «Čudo lihvareva srca» (T. Lombardo, 1525.), «Čudo odsječene i iscijeljene noge» (T. Lombardo, 1525.), «Bačena čaša ostaje čitava» (G. Mosca i P. Stella, 1520.-1529.), «Novorođenče svjedoči majčinu neporočnost» (A. Lombardo, 1505.) U središtu se izdiže oltar-grob sv. Antuna koji je djelo Ticijana Aspettija s kraja 16. stoljeća, a na stranama ima dva velika srebrna svijećnjaka iz 17. stoljeća.
Desno od Svečeve kapele nalazi se Gospina kapelica, preostali dio negdašnje crkve Svete Marije koju je padovanski biskup Jakov darovao sv. Antunu 1229. godine. Tu je sv. Antun slavio misu, ispovijedao i propovijedao. Na tom je mjestu želio biti i jest pokopan (na tom su se mjestu nalazili njegovi posmrtni ostaci do 1263. godine). Na zidovima se nalaze razne freske iz 13. i 14. stoljeće, koje danas nisu baš u dobrom stanju. U kapelici se nalazi i gotički kip francuskog umjetnika Rinaldina Puydarrieuxa s kipom presvete Djevice. Sa sjeverne strane Gospine kapelice ulazi se u Kapelicu blaženog Luke Belludija, prvog učenika sv. Antuna. U njoj se nalaze razne freske autora Just de' Menabuoija (1382.), te sarkofag koji služi kao oltar, a u kojem počivaju posmrtni ostaci blaženog Luke.
U udubinama obside poredane u obliku polukruga, smještene su kružne kapelice. Izuzev središnje kapelice, sve su oslikane krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S desna na lijevo kapelice su poredane sljedećim redoslijedom:
Kapelica blagoslova (nekada svete Katarine Aleksandrijske) – u njoj jedan svećenik prihvaća hodočasnike i dijeli blagoslove osobama ili nabožnim predmetima – na zidovima kapelice su fresko-slike Petra Annigonija;
Američka kapelica – posvećena svetoj Ruži Limskoj – oslikana freskama Blaža Biagettija iz 1914.g;
Njemačka kapelica – posvećena svetom Bonaficiju – freske Martina Feuersteina iz 1907.g.;
Kapelica svetog Stjepana Prvomučenika – freske Ljudevita Seitza iz 1908.godien;
U sredini polukruga nalazi se Kapelica relikvija (svetih moći), najveća od svih kapelica, a u njoj se čuvaju brojne povijesne dragocjenosti i zavjetni predmeti sa svetim moćima svetišta u umjetničkim relikvijarima. Podignuta je potkraj 17. stoljeća u baroknom stilu po nacrtu arhitekta i kipara Filipa Parodija. U tri su niše izložene desetine moćnika, kaleži, zavjetni predmeti, autografi svetaca i slično. Posebno valja obratiti pozornost na prvi lijes sv. Antuna, na njegovo redovničko odijelo i osobne predmete, te na relikvijar s neraspadnutim svečevim jezikom, vilicom i grkljanom.
Poljska kapelica – posvećena svetom Stanislavu – freske Tadeja Popiela iz 1899. godine;
Austro-ugarska kapelica (a moglo bi se reči i Hrvatska kapelica) – posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću – fresko slike Gerarda Fugela (1905.) Obratite pozornost na hrvatske grbove na oltaru!
Kapelica svetog Josipa – s uljanim freskama Ermolaoa Paolettija iz 1896. godine.
Prezbiterij i Glavni oltar ograđeni su elegantnom balustradom koju krase četiri brončana kipa Ticijana Aspettija. Glavnim oltarom dominiraju djela Donatella koja zajedno čine najznamenitije umjetničko djelo bazilike. Suvremen raspored skulptura na oltaru i oko njega djelo je Kamila Boita (1895.), kojemu pripada i nacrt sadašnjeg uređenja glavnog oltara. Nad svime dominira «Propelo» (1446.) pod kojim se pruža «lik Gospe». Sa strane se nalazi šest kipova: svetog Franje, svete Justine, svetog Ljudevita Anžuvinskog, svetog Antuna, Daniiela i Prosdocima (prvog padovanskog biskupa). Ostala brončana djela predstavljaju čudesa svetog Antuna, simbole Evanđelista, anđele koji pjevaju i sviraju, te «Mrtvi krist» koji se nalazi između dva tužna anđela.
Na poleđini oltara uz «Isusovo polaganje u grob» s lijeve se strane izdiže brončani «Svijećnjak», djelo Andrije Briosca (1515.) koji se po svojim dimenzijama i umjetničkoj izvedbi smatra najljepšim svijećnjakom na svijetu. U pokrajne zidove prezbiterija umetnuto je dvanaest pločica s događajima iz Staroga zavjeta (B. Bellano 1588. i A. Briosco 1507.), a na lukovima gdje se ulazi u prezbiterij oslikani su franjevački sveci.
Na kraju valja pogledati prvi oltar u lijevoj lađi koji je posvećen Sv. Maksimilijanu Kolbeu, mučeniku koncentracijskog logora u Auschwitzu i jednom od osnivača “Vojske Bezgrješne”. Oltarna slika, djelo Petra Annigonija (1981.) predstavlja žrtvu poljskog franjevca.
S južne strane bazilike nalazi se franjevački samostan. Dijeli se na razne zgrade koje karakterizira pet prostranih trijemova i klaustra: Raja, Magnolije, Novicijata, Generala i Muzeja.
S vanjske strane bazilike valja obratiti pozornost na brončana ulazna vrata, djelo C. Boita (1895.); a nad njima se u luneti nalazi kopija djela A. Mantegne (1452.), čiji se original čuva u samostanu. Kip svetog Antuna iznad lunete, također je kopija djela francuskog autora Rinaldina.
Prostor pred bazilikom nekada je služio kao groblje, o čemu svjedoče i neke preostale grobne ploče. Danas tim prostorom dominira kip vojskovođe Gattamelate, prva konjanička skulptura nakon antike koja slobodno stoji u prostoru, najveće djelo slavnog talijanskog kipara Donatella (Donato di Niccolo di Betto Bardi, 1386. do 1466.) i prvo djelo te vrste u renesansi.
Kratak životopis sv. Antuna
Sv. Antun Padovanski rođen je u Lisabonu 1195. godine kao prvorođenac bogate i moćne plemićke obitelji. Na krštenju je dobio ime Ferninand, a roditelji su ga usmjerili na školovanje i priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Međutim, Ferninad u petnaestoj godini napušta roditeljsku palaču i odlazi u samostan sv. Vinka na rubu grada, a potom u Coimbru, tada prijestolnicu portugalskog kraljevstva, gdje je u 25. godini zaređen za svećenika. Potom uzima ime Antun i odlazi u Maroko, no obolijeva od malarije i pokušava se vratiti u domovinu.
Međutim, brod tjeran nepovoljnim vjetrom dolazi na obale Sicilije, a Antun se uputi u Asiz gdje o Duhovima 1221. upoznaje i Franju, osnivača Male braće.
I dok je sveti Franjo propovijedao i pticama, kod sv. Antuna spominje se ne manje poetska propovijed ribama. Dogodilo se to u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je sv. Antun kao misionar došao u grad, kolovođe podignu zid šutnje i crkve su ostale prazne. Sv. Antun tada otiđe do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: «Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!» Ribe su navalile u velikom broju i slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, no poruka je jasna.
Sv. Antun je začetnik teoloških studija u svom Redu. Sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i Padovi. U kratkim predasima sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja. Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često po cijeli dan nije jeo. Nije čudno da je uz takav život poživio svega 36 godina. Rastočen naporima i bolešću odlazi u Camposampiero gdje mu tamošnji plemić Tiso IV. sagradi boravište na drvu oraha gdje je svetac provodio svoje dane razmišljanja u samoći. U podne 13. lipnja 1231. godine sv. Antun je sišao sa svog skloništa na orahu, pa naglo onemoćali zamoli braću da ga vrate u samostančić blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio mu je na raspolaganje zapregu, pa je Svetac, smješten na slami, krenuo na posljednji put.
Predvečer je stigao do Arcelle, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva i danas, krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakrament pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko pomazanje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesmu Blaženoj Djevici: «O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!». Očima punim svjetla gledaše prema nebu. «Što vidiš?», upitaše ga. «Vidim svojega Gospodina», tiho odgovori umirući u svojoj 36. godini.
Zemni ostaci sv. Antuna, sukladno njegovoj želji, preneseni su iz Arcelle u Padovu, u crkvicu Svete Marije. Cijeli je grad pratio pogrebnu povorku. Iste su se večeri nad Antunovim grobom počela događati čudesa, a u grad počinju dolaziti brojni hodočasnici i dolaze još i danas. Nije prošla ni godina dana od smrti velikog čudotvorca kada je 30. svibnja 1232. u katedrali u Spoletu papa Grgur IX uzdigao Antuna Padovanskog na čast oltara. Svečeva subraća uz pomoć hodočasnika počeše graditi velebnu baziliku, a 1263. u njoj je postavljen Antunov grob. U nazočnosti mnoštva poglavar Reda, sv. Bonaventura, otvorio je lijes i pronašao Svečev jezik potpuno svjež i neraspadnut.
Danas je to jedna od relikvija koje se čuvaju u posebnoj kapeli u Bazilici. Štovanje sv. Antuna postalo je sveopće, a prešlo je i granice Katoličke crkve.
ARCELLA
Arcella je danas predgrađe Padove, a u doba sv. Antuna to je bilo malo selo izvan grada po imenu Capo di Ponte - s malom crkvicom i samostanom kojeg je 1220. g. osnovao sam sv. Franjo nakon povratka iz Svete zemlje.
Samostan je prozvan “Santa Maria della Cella”, ili prema nekim izvorima “de Arcella”, a činila su ga dva samostana: samostan “Siromašnih gospođa” – Klarisa i mali samostan “Braće minorita” - franjevaca – u kojem će boraviti sv. Antun 1227. za prvog boravka u Padovi i kada je na povratku iz Camposampiera ovdje preminuo 13. lipnja 1231. g.
Ovaj samostan je prozvan imenom “Blažene Helene Enselmini” zbog pobožnosti Padovanaca prema ovoj svetoj klarisi koja je bila učenica sv. Antuna i koja je umrla u 24. godini, 4. studenoga 1231. g, - pet mjeseci poslije sv. Antuna. Njezin grob nalazi se u lijevoj lađi crkve.
Inače, bl. Helena rođena je 1207. g. u plemićkoj padovanskoj obitelji, ali se odrekla svega i ušla u samostan kao jedna od prvih sljedbenica asiškog siromaha sv. Franje i sv. Klare.
Nakon opsade 1509. samostan je razoren, ali su Padovanci ubrzo na istom mjestu izgradili kapelicu koja je čuvala mjesto preminuća sv. Antuna (“In loco gloriosus ille Antonius noster defunctus est” – Na tom je mjestu naš slavni Antun preminuo.)
Od 1670-75 kapelica je dograđena i pretvorena u pravo svetište, a 1842. je dovršena u neoklasičnom stilu., čuvajući još uvijek prvotnu crkvicu preminuća.
Ovaj iznimno ušćuvani prostor ukrašava statua umirućeg sv. Antuna koju je 1808. g. iskresao Rinaldo Rinaldi.
Iznad ulaznih vrata slika “Smrt sv. Antuna” iz 1903. i Sveti franjevci u Arcelli” iz 1905.
Današnja crkva – rekonstrukcija od 1886. do 1931.
Upotreba opeke – venetska tradicija 13. i 14. stoljeća – crveno – bijelo = boje Padove
Zvonik visok 75 m, arhitekt Agostino Miozzo, građen 1898-99. na čiji je vrh 1922. g. postavljen kip sv. Sntuna visok 6 m, djelo kipara Silvia Righetti.
U zvoniku je 8 zvona izlivenih u Veroni teških 5850 kg koja imaju savršenu harmoniju.
“Vidim svoga Gospodina”, riječi sv. Antuna, uklesane su na zidu sobice preminuća.
CAMPOSAMPIERO
Camposampiero je danas važan gradić padovanske provincije, udaljen dvadesetak kilometara od Padove.U doba sv. Antuna bilo je to selo oko dvorca grofa Tisa IV. Uz dvorsku crkvu Tiso je fratrima na korištenje dao malo samotište u koje je grof pozvao sv. Antuna na odmor nakon napornih korizmenih propovjedi. U blizini je bila šuma s velikim stablom oraha.
Sv. Antun je tražio mjesto gdje bi se mogao moliti u miru i tišini, pa je rekao svom domaćinu kako bi bilo lijepo imati kućicu na stablu da bude bliže nebu… Grof mu je potom dao izgraditi drvenu kolibicu na stablu velikog oraha u kojoj je Svetac boravio i molio se danju, a tek predvečer bi odlazio u svoju sobicu. U toj sobici imao je poznato viđenje djetešca Isusa.
No, zbog iscrpljenosti i bolesti (slabo srce – tada zvali vodena bolest), sv. Antun se odlučio vratiti u Padovu. Položili su ga na zaprežna kola koja su vukli volovi i krenuli put Padove.
No, dolaskom u Arcellu sv. je Antunu pozlilo, pa su svratili u samostan male braće gdje je sv. Antun preminuo.
Nakon smrti sv. Antuna, stanovnici Camposampiera i njihov grof Tiso IV željeli su sačuvati uspomenu na mjesta koja je on svojim boravkom i životom posvetio. Postojeća crkva sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je Svetac molio i slavio svetu euharistiju, potpuno je preuređena i 1437. g. proširena.
Međutim, odlukom Venetskog senata 1769. zatvoren je samostan u Camposampieru, koji je većim dijelom opustošila Napoleonova vojska 1798.
1854. g. grad ponovo postaje vlasnikom samostanskih objekata, a 17. listopada 1895. gradske vlasti pozivaju fratre iz Padove da preuzmu samostan.
Fratri su brzo pristupili gradnji nove crkve za koju je kamen temeljac postavljen 26. prosinca 1906. g. Samostan je proširen 1965. g.
U zidove crkve ugrađena je mala sobica u kojoj je Sv. Antun doživio mistično iskustvo viđenja Djeteta Isusa, zbog čega je prozvana “Mali Antunov Betlehem”.
Tu se ispod stakla čuva jedna daska za koju se vjeruje da je bila dio kreveta sv. Antuna.
U toj sobici je i slika koju je 1486. naslikao Andrea da Murano koja prikazuje sv. Antuna u naravnoj veličini sa prepoznatljivim simbolima: ljiljanom i knjigom, simbolima čistoće i prosvjetiteljstva.
Zadnje preuređenje sobice izvršeno je 1995. godine.
U sobici se posebno moli zagovor sv. Antuna za djecu…
U desnoj lađi nalazi se sarkofag sa ostacima sluge Božjega fra Girolama Biasija – rođenog u Sfruzu u Trentu 7. prosinca 1897. g. – jedan od sedam fratara koji su 16. listopada 1917. uz sv. Maksimilijana Kolbea osnovali Vojsku Bezgrješne. Rano je obolio od TBC-s , a sedam godina nakon svečeničkog ređenja proveo je u bolnicama. Iako u svom svećeničkom životu nije imao službi, nije vršio nikakve dužnosti, posvećen molitvi i predanju vlastita života Bezgrješnoj, umro je 20. lipnja 1929.
Pokrenut je postupak njegove beatifikacije.
Post je objavljen 15.06.2008. u 11:53 sati.