ponedjeljak, 02.06.2008.
Moje hodočašće u Padovu
|
Hodočašće je jedna od najrasprostranjenijih pojava u duhovnoj povijesti ljudskog roda, vrsta osobne pobožnosti kojom se želimo približiti Bogu, biti nešto više u intimnom zajedništvu s Njime. Sama riječ govori “hoditi” i “častiti” Boga. U tom smislu i s tim ciljem nedavno sam hodočastio, po ne znam koji put, u Padovu, grad svetaca, grad koji su proslavili sveci stranci, Portugalac sv. Antun i naš sv. Leopold Bogdan. Zašto baš u Padovu? U Padovu sam pred nekoliko godina došao posve slučajno, u grupi hodočasnika kojima je posjet svetištima bio tek usputna aktivnost u shopingu. Unatoč takvom ozračju, u svetištu sv. Leopolda Mandića osjetio sam nešto posebno, nešto neopisivo, nešto što me već godinama nanovo potiče na putovanje u Padovu, na dodir svečeva groba, ali i na potrebu da taj svoj osjećaj podijelim s drugima. Svatko od nas ima svoj razlog, svoje nakane zbog kojih kreće na takav put. Svakoga od nas nešto privlači u Padovu jer svatko od nas na neki je način blizak i sličan tim svetim ljudima zbog kojih hodočastimo u Padovu. Naime, znamo da magnet ne privlači drvo, da magnetom ne možemo privući kamen, pa čak ni skupocjeno zlato. Magnetom možemo privući samo nešto njemu slično, drugi magnet ili željezo koje privučeno magnetom, kad dođe u blizinu, u doticaj s magnetom i samo postaje magnet. Privučen tom neobjašnjivom privlačnom silom, privučen svetošću sv. Leopolda Bogdana i sv. Antuna, sv. Justine i sv. Luke Evanđeliste, ponovo i ponovo vraćam se u taj grad svetaca i studenata, da molitvom na njihovim grobovima, u doticaju s njihovim zemnim ostacima, primim barem djelić njihove snage, ojačam svoju vjeru, nadvladam slabosti, te da po njihovu zagovoru nasljedujem primjer njihovih života i osjetim pomoć Božjeg milosrđa. Jeste li Vi bili u Padovi? Što osjećate u blizini grobova sv. Leopolda, i sv. Antuna? Kako se osjećate u bazilici sv. Justine? Bio sam sam samcat u toj ogromnoj crkvi, devetoj po veličini na svijetu... |
