Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
21.01.2009., srijeda
Glazba kao jezik i glazbeno pismo
|
Glazbeno pismo, notacija, razvilo se mnogo kasnije od govornog. I prošlo je dosta težak i dug razvojni put Piše: Anto KOVAČIĆ Otkako postoji čovjek, postoji i ljudska potreba za komunikacijom i samoizražavanjem. Znamo kako je ponekad teško naći prave riječi za ono što mislimo i osjećamo, kako se osjećamo nedorečenima i neshvaćenima. Ili pak, s druge strane, uživamo slušajući nekoga kako se točno, lijepo i s lakoćom izražava. Komunikacija – bilo u prijateljskom druženju, bilo u žustroj polemici – zahtijeva vještinu jezika. A jezik se posreduje na više načina: najprije govorom, zatim pisanjem, a u širem smislu i gestikulacija i mimika spadaju u sredstva izražavanja. Koliko je jezik važan, a osobito njegova pisana forma, govori činjenica da kao razdjelnicu između prapovijesti i povijesti uzimamo pojavu prvog pisma. Ono je prešlo dug razvojni put, od slikovnog do fonetskog. I još uvijek se razvija. Ako jezikom u najširem smislu nazivamo sve ono čime ljudi jedni drugima nešto posreduju, komuniciraju, onda je glazba posebna vrsta jezika. I taj jezik ima svoj pisani oblik. Glazbeno pismo, notacija, razvilo se mnogo kasnije od govornog. I prošlo je dosta težak i dug razvojni put. Najprije se vjerovalo da je nemoguće glazbu staviti na papir. Stari su Grci među prvima to pokušali. Imali su jednu vrstu notnog pisma koje se sastojalo od slovnih znakova. Postoji nekoliko sačuvanih dokumenata s tom notacijom (većinom iz drugog stoljeća prije Krista), a jedan od njih su fragmenti kršćanske himne iz Oksirinha u Egiptu iz trećeg stoljeća poslije Krista. Međutim, notno pismo koje danas imamo počelo se razvijati tek u X. stoljeću. Na početku je bilo krajnje jednostavno: bili su to akcentualni i dijakritički znakovi iznad teksta kojima se tek ugrubo označavalo kretanje melodijske linije, služili su tek za orijentaciju onima koji melodiju već znaju (nedijastematska notacija). Potom se shvatilo da se viši i niži tonovi mogu zabilježiti istim grafičkim znakovima iznad teksta u praznom prostoru, na višim i nižim mjestima (dijastematska notacija). No, ni to nije bilo zadovoljavajuće sve dok se nije usavršio sistem od četiri crte: na njima i u prazninama između njih bilježili su se prvi notni znakovi – neume. I konačno je bilo moguće fiksirati melodiju, koju će netko poslije, ne poznajući ju, točno pročitati iz nota. Ponajveću zaslugu u tom ima Guido iz Arezza, kojemu dugujemo i današnju solmizaciju. KRAJ! Pojavom višeglasja problem se pojavio ponovno: kako zabilježiti dužinu trajanja nota, jer ponekad glasovi ne pjevaju sve istovremeno, nego u različitim ritmovima. Pokušalo se s takozvanim ritmičkim modusima, koji su vrlo sličili modusima ritmičkih stopa iz grčkog pjesništva (XII. st.). Potom se od XIII. do XVI. st. razvijala takozvana menzuralna notacija, kojoj je bio cilj konačno pronaći način da se dužine trajanja nota točno fiksiraju. Bijele i crne notne glave pojavile su se tek u XV. stoljeću. Proces usavršavanja notnog pisma trajao je sve do XVII. stoljeća. Trebalo je, dakle, gotovo osam stoljeća da od prvih jednostavnih znakova dobijemo notno pismo kakvo imamo danas. Avangardna se muzika u XX. stoljeću nije mogla zadovoljiti ni tim pismom, nego su nastali brojni novi znakovi i načini zapisivanja glazbene misli. Glazba je jedna vrsta višedimenzionalnog logosa. Ona je živa upravo kao što je živa misao i istina: vječito izmiče i ne trpi da se stavi u jedan zauvijek definiran, okamenjen oblik. Glazba ima ritam, melodiju i harmoniju, kao osnovne dimenzije, zatim akustičku boju, artikulaciju, interpretaciju, što sve uzrokuje da se jedno glazbeno djelo nikad na posve isti način ne ponovi. Ni danas nije moguće sve elemente i detalje jednog glazbenog djela staviti na papir. Mnogo toga se prepušta izvođačima i dirigentu. Zato ćemo, primjerice, jedno isto vrhunsko glazbeno djelo s oduševljenjem slušati u izvedbi jednog dirigenta i orkestra, a ostavit će nas ravnodušnim izvedba drugih, iako tehnički može biti posve korektna. Teška i duga evolucija notnog pisma pokazuje, dakle, da je i glazba jezik, i to poseban i složen jezik. Cilj tog jezika je da nam posreduje ljepotu višeg reda i oplemenjuje duh. Prenašamo: Svjetlo riječi, arhiva |
