Romantizam u kazališnoj umjetnosti
Kazališni život u doba romantizma u europskim je relacijama najživlji u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj U Njemačkoj se otpor klasicizmu osjeća već u pokretu mladih Sturm und Drang - oluja i prodor. Ti mladi traže oslobođenje od tradicionalne dramaturgije (posebno antičke), kao i nepriznavanje bilo kakvih škola i poetika.
Uz već spomenutog Friedricha Schillera, preteče romantizma čije je djelo prešlo granice njegove domovine, najcjelovitiji romantičarski dramski pisac njemačkog izraza jest Friedric Hebbel (Fridrih Hebel, 1813 -1863.), autor građanske tragedije, povijesnih i mitoloških tema (Nibelunzi /Die Nibelungen/ 1862.). Od austrijskih autora, kad se u poznatom bečkom Burgtheatru pojavljuje žanr pučke drame, najznačajnije je ime, uz Franz Grillparzera (Franc Grilparcer, 1791-1872), Johann Nesstroy (Johan Nestroj, 1801 - 1862 ) čije su se komedije prevodile i u nas.
Romantizam u francusko dramaturgiji najavljen je poznatim predgovorom drami Cromwell 1827 . Victora Hugoa, u kojemu se zalaže za romantičarski tip kazališta: najpoznatija mu je u tom smislu lirska drama Hernani (Ernani, 1830).
Alexandre Dumas, Otac (Aleksandr Dima, 1803-1870.), tvorac je tipa popularne drame, kao i tragedije s povijesnim temama, a Alfred de Musset, pod snažnim je utjecajem Shakespeareove dramaturgije. U žanrovskom smislu u to doba prevladavaju povijesna drama, komedija i melodrama, a zajednički je naziv te dramaturgije liberalno-građanska negacija klasicističkih konvencija.
Prenašamo:Romantizam
Autor:Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. str 178 -184
Zbog preglednosti teksta donašamo ga podjeljenog na nekoliko postova.
|