Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
14.09.2007., petak
ZANOS ŠEZDESETIH I SEDAMDESETIH
|
duhovna glazba hgu@hgu.hr Slavko Nedić Popularna duhovna glazba (ili, kako se u početku zvala, duhovne šansone) kao glazbeni je stil relativno mlada: nastala je u početku stoljeća u Americi, kao specifična glazbena vrsta negro spiritual - crnačka duhovna glazba. Radeći po cijele dane na plantažama, crnom je roblju jedina utjeha i nada ostao Bog. Tako su počeli pjevati, improvizirajući melodije i tekstove glazbe iz svoje stare (Afrike) i nove domovine. Ti su se napjevi, prenošeni iz generacije u generaciju, širili Amerikom a - pojavom jazza, bluesa i rock'n rolla - Europom i čitavim svijetom. Već papa Pijo XI. u konstituciji Divini Cultus (1928.g.) govori o pokušajima "da se u hram uvuku najnoviji oblici, a s njim i duh svjetovni." # 1 Najviše problema se stvara u doba rock'n rolla, odnosno Presleyja i Beatlesa, za kojima se povode cijele generacije mladih. Među mladima se u to vrijeme javlja sve veće zanimanje za transcendentalnu stvarnost. Jedni se opredjeljuju za Krista, a drugi se okreću Dalekom Istoku, tražeći ondje smisao života. Mladi vjernici, potaknuti vjerom, počinju sami pisati pjesme u kojima iznose Kristu svoje probleme, želje, bunt i zahvalu. Melodije su pisali sami ili su uzimali već postojeće crnačke duhovne napjeve. Pjesme su bile u duhu glazbe koju su slušali, izvodile bi se obično uz akustične i električne gitare, elektronske orgulje i bubnjeve . Ohrabreni Drugim vatikanskim koncilom, počinju pomalo takve pjesme uvoditi u liturgiju. Tako nastaje specifična vrsta duhovne glazbe, koja je nosila raznolike nazive - duhovna šansona, spiritual song, negro spiritual, beat ili sacro rock, ovisno o stilu izvođenja i uzoru nastanka. I kod nas ta vrst glazbe nailazi na plodno tlo, okupljaju se skupine mladih koji slave Boga na sebi blizak način. Među prvima su bili mladi bogoslovi koji osnivaju nekoliko sastava - Žeteoce, Prijatelje, Jukiće i Zoru. U svim se kršćanskim centrima osnivaju skupine koje na misama izvode sličnu glazbu. Valja istaknuti Quo vadis i mlade sa zagrebačkog Jordanovca, dubrovačke Orlandove dječake, kasnije Veritas, te Dominik iz Splita. Mnogi svećenici prihvaćaju takav način slavljenja mise s mladima, uvjereni da djeluju u duhu vremena. S druge strane, Crkva takav način pjevanja na misi službeno ne prihvaća, smatrajući ga neprikladnim i nedostojnim. Kao odgovor na zahuktalu situaciju, 1970. godine objavljena je Treća uputa za ispravnu primjenu konstitucije o svetoj liturgiji, kojoj je neposredni povod bio uvođenje takve glazbe u liturgiju. Uputa govori o tri bitna elementa svete glazbe: glazba, tekst i sviranje glazbala, te o uvjetima pod kojima duhovna glazba može ući u liturgiju. Budući da takav način slavljenja liturgije nije bio ujednačen, bilo je mjesta gdje se to zaista pretvorilo u buku od koje se ništa nije moglo čuti, ali i jako puno iskrenih želja i napora da to bude na dostojanstven način. Trebalo je mladima pomoći, dati im konkretne smjernice. U Zagrebačkoj je nadbiskupiji Odbor za crkvenu glazbu 1973. izdao Smjernice o glazbi u bogoštovlju, gdje se o toj vrsti glazbe kaže: "...ne posjeduje značajke prave umjetnosti... većina tih pjesama je melodijski i harmonijski na nedopustivo niskom stupnju - ritam i način izvođenja te glazbe svojstven je samo svjetovnoj glazbi... po svom osnovnom djelovanju više prenose vjernike u raspoloženje plesnih dvorana i mjesta za zabavu uopće, nego što bi im pomagali u suživljavanju sa slavljenim otajstvom bogoslužja - glazbala kojima se redovito izvodi ta vrsta glazbe u bogoslužju (gitare, neprikladni registri elektronskih orgulja, itd.) po općem su sudu i uporabi prikladna samo svjetovnoj glazbi ... ta su glazbala uostalom i uvedena u bogoslužje nezakonito." # 2 U istom se dokumentu govori i o tekstovima: "Sa strane tekstova ove pjesme ne predstavljaju zasigurno nikakvog sadržajnog ili izražajnog obogaćenja liturgijske popijevke ... ovi su tekstovi daleko od biblijskog i liturgijskog govora, sadržajno su siromašni i naivni, a literarno loši, bez duha i zanosa." # 3 Ne namjeravajući ulaziti u polemiku, može se samo upitati koje je duhovne pjesme Odbor imao na umu kad je donosio takve tvrdnje, kad se pjesme poput "Kakav prijatelj je Isus", "Kriste u Tvoje ime", "Gospod Bog je s nama sad" i neke druge jedva mogu svrstati među "osuđene". Većine pjesama uglavnom su prepjevali teolozi i svećenici Mijo Gabrić, fra Inocent Mikić, pokojni biskup Mijo Škvorc i drugi. Smjernice kao zaključak donose sljedeću tvrdnju "...ovaj Odbor ne dijeli mišljenja što uvođenje ove vrste glazbe u bogoslužje opravdavaju pastoralnim momentom približavanja liturgije mladima i njihovog aktivnog sudjelovanja u njoj. Bogoslužje će i unatoč svim reformatorskim zahvatima pokoncilskog vremena ostati nešto uzvišeno." # 3 Zanimljivo je spomenuti da je u isto vrijeme i ljubljanski nadbiskup Jože Pogačnik izdao Okružnicu o crkvenom pjevanju, potaknut istim razlogom. Okružnica je napisana u mirnom tonu: "Svjedoci smo promjene ukusa i načina u glazbi svjetovnoj i crkvenoj. Samo po sebi to i ne smeta da i nove skladbe budu prihvatljive za bogoslužje, kao što je istaknuto u Uputi o glazbi (54 - 57). Nove pjesme osobito na način popijevki živahnije su i stoga bliže mladim ljudima, njihov govor je neposredniji." # 4 BEAT MISA Misa s mladima, kao zasebna cjelina, nastala je uglavnom kao rezultat Drugog vatikanskog koncila: mladi su, ohrabreni pozivom Crkve, počeli u liturgiju uvoditi pjesme koje su sami pisali, izričući tekst na sebi prihvatljiv način. Po nekim izvorima, prvu cjelovitu beat misu izveli su Orlandovi dječaci na Uskrs 6. travnja 1969. u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. #5 Takve su mise dočekale podijeljene kritike: neki su bili za, svesrdno se angažirajući oko organizacije takvih slavlja, drugi su bili protiv, smatrajući to raskidom s čitavom crkvenom i hrvatskom glazbenom tradicijom te nedostojnim hrama božjeg. Instrumenti koji su se upotrebljavali za takvih misa redovito su gitare, električne orgulje, a često i flauta, violina te bubnjevi. U početku su repertoar činili prepjevi stranih, uglavnom crnačkih duhovnih napjeva, a kasnije su mnogi autori počeli skladati vlastite pjesme. Nažalost, u to doba nije postojala (a ni danas ne postoji) neka stručna komisija koja bi odabirala skladbe koje bi mogle ući u posebna liturgijska slavlja. Zaista je šteta što Institut za crkvenu glazbu, kao kompetentna ustanova, nije posvetio ozbiljnu pozornost toj vrsti glazbe. Prostor nam ne dopušta da navedemo sve one koji su dio sebe utkali u ta burna vremena duhovne glazbe, no valja spomenuti barem one čiji je rad ostao zabilježen na nosačima zvuka. ŽETEOCI Skupinu za koju mnogi tvrde da su "Beatlesi duhovne glazbe" osnovali su u Zagrebu 1965. godine bogoslovi Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a u njoj su bili Mijo Gabrić, Mijo Bergovec, Mato Dukić i Josip Pustički, kojeg ubrzo mijenja Valent Bogadi. Prvi su nastup, kao i većina njihovih kolega iz 60-ih, imali na RIZ radio aparatima. Do prestanka djelovanja (zadnji je nastup bio 1971. na Marijanskom kongresu u Mariji Bistrici) održali su oko 250 koncerata po domovini i u inozemstvu (Austrija, Italija, Njemačka, Švicarska, Francuska, Engleska, SAD i Kanada). Za Božić 1968. godine objavljuju LP "To nije tajna" s 12 skladbi, uglavnom prepjeva koji se danas smatraju klasikom tzv. duhovne šansone. Ploča je do sada doživjela tri izdanja, a zanimljivo je spomenuti da je glazbeni producent bio Pero Gotovac. Tri godine kasnije, 1971. godine, snimili su singl s pjesmom Arsena Dedića "Majka Marija", te obradu pjesme "Majko Božja Bistrička". PRIJATELJI Skupinu su 1969. godine osnovala petorica franjevačkih studenata teologije na Trsatu. Godine 1971. dolaze u Zagreb, gdje im se pridružuje šesti član, a djeluju do 1975. godine. Održali su više od 200 koncerata po Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj, a skupinu su činili Petar Kinderić, Radovan Šorić, Inocent Mikić, Atanazije Škvorc, Marcelo Vojvodić i Vitomir Zamuda. Snimili su tri singl ploče i počeli pripremati LP koji, nažalost, nikad nije dovršen. Na singlicama su pjesme "Poziv", "Hvala mama", "Na Kaptolu", "Sreća", "Molitva" i "Modro nebo". Zahvaljujući vrsnom autorskom dvojcu (skladatelj Petar Kinderić i tekstopisac Inocent Mikić), Projatelji su ostavili traga u duhovnoj glazbi pa se mnoge njihove pjesme ili obrade izvode i danas. ZORA Prvu su postavu 1972. godine činili srednjoškolci dječačkog sjemeništa na Šalati, ali ozbiljniji rad počinje 1975., dolaskom na Katolički bogoslovni fakultet, kada skupinu čine Vlado Dolenec, Tomislav Vuković, Josip Bermanec i Ivan Klopotan. Godine 1978. snimili su singl s dvije pjesme - "Pismo majci" i "Kralju svemira". Svakako valja podsjetiti i na skupinu "Kyrios" te dva franjevačka sastava - sarajevski "Jukić" i makarski "Milovan", čiji su diskografski projekti iz 80-ih (pa o njima više u sljedećem nastavku). Tri su pjesmarice iz sedamdesetih koje čine nezaobilaznu literaturu duhovne popijevke: Jutro života, prva pjesmarica novijih duhovnih skladbi koju je sastavio Josip Pustički, Ta svjetla, pjesmarica skupine Prijatelji s izborom njihovih skladbi i prepjeva koje su izvodili (priredio ju je Petar Kinderić), a fra Šito Čorić prikupio je Hrvatske narodne popijevke. Literatura: # 1 Pio XI, DC, br.8. # 2 Odbor za crkvenu glazbu Zg. nadbiskupije, Smjernice o glazbi u bogoslužju, SVNZ, 8/1973, str 254 - 257 # 3 Isto # 4 J. Pogačnik, Okružnica o crkvenom pjevanju, Sv. Cecilija, 4/1973, str. 123 # 5 vidi Ivo Martinić, Prema slobodi, Nakladnik Dubrovački vjesnik 1995. strane 19 - 27 Autor se zahvaljuje gospodinu Delaču iz "Memphisa", Starcu iz "Best tona" te Šimi iz "M audio videa" na razumijevanju i podršci te ustupljenim primjercima svojih izdanja iz područje duhovne glazbe! |
