Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
10.09.2007., ponedjeljak
Miroslav Vitous: Uvijek sviram kao da sam na Olimpijadi
|
Razgovor s kontrabasistom i skladateljem Miroslavom Vitousom, zvijezdom 2. Međunarodnih dana jazza Suradnik najvećih zvijezda jazza poput Stan Getza ili Miles Davisa, član prve postave kultne fusion skupine Weather Report, vođa vlastitih sastava, kontrabasist i skladatelj, Miroslav Vitous, bio je zvijezda Međunarodnih dana jazza održanih od 24. do 27. listopada 2006. godine u Maloj dvorani Lisinski. Oduševio je solo nastupom uz diskretnu podršku samplova orkestralne glazbe. - Na nastupu uvijek sviram sto posto predano, kao da sam na olimpijadi ili svjetskom prvenstvu. Koristim elektroniku kako bih poboljšao akustični zvuk, a računalo kako bih snimio i prezentirao akustičnu glazbu. - Jedno od prvih snimanja osvarili ste s Chick Coreaom za album "Now He Sings, Now He Sobs". Što je to iskustvo značilo za vas kao mladog glazbenika? - Bio sam ushićen jer sam tada prvi put snimao u Americi i prvi put svirao s Roy Haynesom. Brzo sam naučio kako moram svirati s Haynesom jer on je neprestano "plesao uokolo", a ja sam uglavnom svirao na sličan način. Shvatio sam da ga moram pustiti da "pleše", a da se ja više posvetim kontrabasu. To sam i učinio iako to nije bilo ono što sam želio. Volim biti slobodan. Ja sam buntovnik koji se bori protiv pravila, ruši postojeće norme i svojom svirkom izaziva na "razgovor". Žao mi je, ali tradicionalni, klasični jazz moram nazvati glazbom ustaljenih pravila. Bubnjevi drže timing, bas svira bum, bum, klavir donosi harmonije, a saksofon neki posve drukčiji pristup. Moguće je komunicirati jedino preko nekih nepovezanih parametara. U takvom kontekstu nije moguća izravna komunikacija. Bio sam jedan od prvih kontrabasista koji je pokušavao prekinuti takav pristup. Ako sam na pozornici i znam kako treba svirati, ne želim svirati ustaljenim načinom, ne želim održavati posojeće stanje, ne želim biti nečiji rob kako bi ta osoba mogla napola masturbirati, a napola svirati, i ne komunicirati s drugima. Vrhunac sviranja jazz forme - Je li drukčije bilo kad ste u istom triju svirali u prvoj polovici osamdesetih kada ste snimili dva albuma za tvrtku ECM? - Tada je bilo mnogo više komunikacije. Kad smo izvodili improvizirane skladbe komunicirali smo, vrlo izravno, ali ne i kad smo svirali jazz jer jazz glazba je zasnovana na pravilima i tada smo komunicirali suzdržljivije. Često se govori da je jazz glazba slobode, a ja tvrdim da je to krivo mišljenje, da to uopće nije glazba slobode. - Je li tako bilo i u kvintetu Miles Davisa u drugoj polovici šezdesetih kad ste svirali s njim? - Kvintet Miles Davisa je sredinom i u drugoj polovici šezdesetih, kad su u njemu svirali Wayne Shorter, Herbie Hancock i Tony Williams, dosegao svoj vrhunac i vrhunac sviranja jazz forme za sva vremena. Svirali su standarde, ali na vrlo kreativan način. Otišli su korak dalje od suzdržane komunikacije. Postigli su blisku komunikaciju. Došli su do te razine kad glazbenik postaje instrument glazbe. Kad se to postigne duh može istinski svirati kroz tebe kao kreativnu snagu. Kad sviraš strukturirano, čitaš note i držiš se shema, duh se ne može osloboditi. Tada je to poput sviranja klasične glazbe. Duh se neće osloboditi na pozornici na kojoj se svira klasična glazba jer za to nema prostora, uz nekoliko iznimaka. Glazbenici poput Mstislava Rostropoviča koji su briljanti solisti, donijeli bi cjelokupnu interpretaciju djela. - Jeste li se tada osjećali kao da svirate u najboljem svjetskom jazz sastavu? - Bez dvojbe. Prije toga sam u Americi svirao s brojnim vrhunskim glazbenicima što je bilo kao da sam se popeo na drugi kat, a kad sam stao na pozornicu s Milesom u njegovom kvinetu kao da sam se popeo na šesti kat. Razina muzikalnosti je bila visoka poput nebodera. Glazbene promjene s Weather Reportima - Je li bilo drukčije svirati s Milesom Davisom početkom sedamdesetih kad se njegova glazba promijenila? - Bila je to posve drukčija situacija. Još uvijek sam težio sviranju glazbe kakvu smo svirali u ranije doba, koja je bila zasnovana na izravnoj komunikaciji. Ali u to doba njegova se glazba kretala u drugom smjeru. Improvizacije su se odvijale na postavljene obrasce. Svirajući s njim počeo sam mijenjati taj način a njemu se to nije sviđalo. Jednostavno, morao sam otići. No, zanimljivo je da je Marcus Miller godinama poslije činio to isto. Milesu je trebalo dugo da to prihvati. - Nakon toga nastao je Weather Report. Tko je utemeljio skupinu? - Postoje dvije verzije jer je, nakon što sam napustio skupinu, Joe Zawinul izmijenio priču rekavši da je on utemeljio Weather Report, ali istina je drukčija. Nisam se želio vraćati unatrag i ponovno svirati sa Stan Getzom ili Herbie Mannom. Bio sam spreman upustiti se u nepoznato, kreirati nešto novo. Nakon spomenutog događaja s Milesom kontaktirao sam Wayne Shortera koji također više nije bio u njegovu sastavu jer ga je napustio godinu dana prije. Pitao sam ga želi li da zajedno utemeljimo skupinu. Rekao je da mora razmisliti i da će mi se javiti. Nakon tri tjedna nazvao me i pitao što mislim o tome da nam se pridruži Joe Zawinul, na što sam pristao. - Kako ste sa skupinom Weather Report željeli mijenjati glazbu? - Poput njih dvojice i ja sam bio spreman odvojiti se od jazza. Bio sam umoran od sviranja iste glazbe i robovanja nekome. Odjednom smo se susreli s izravnom komunikacijom. Takav sam pristup tada nametao bez da sam toga bio svjestan. Prenosimo:World of Music |
