Danas je točno tri mjeseca otkako sam ponosni pripadnik najveće firme u Rvata, Burze.

Neke stvari promijenile su se od tog dana.

Recimo, ušli smo u "punopravno" članstvo (iako bi se o tome dalo razgovarati) EU. Kao što bi naši dični političari rekli, postali smo 28. zvijezdica.

Dabogda im prisjele zvjezdice; meni jesu.

Na osobnom planu nisu se mnoge stvari promijenile, bar ne nabolje.

Što se posla tiče, nema ga. Tj., ima: robovanje za 1600 kuna, čime su se ionako skromne mogućnosti zapošljavanja ljudi sa diplomom smanjile.

Ponegdje se pojavi pokoji oglas (za ono što bih mogao raditi), pošaljem, kako se to danas kaže, aplikaciju za nj, no, nitko se čak ni ne udostoji odgovoriti.



Imam, po mom skromnom mišljenju, previše mana a da bi netko ozbiljno shvatio moju želju za zaposlenjem: krivo obrazovanje (tekstilac sam; zatvaranjem Tivara u Hrvatskoj više ne postoji firma koja bi radila upravo ono za što sam školovan), mator sam (nitko ne želi ni 25 godišnjaka, a kamoli 48 godišnjaka), nisam atraktivno žensko, ne rasturam u stranim jezicima, već govorim njemački i engleski kao Turčin na privremenom radu...

Moja bivša, dična firma polako zavržava predstečajnu nagodbu, pa se nadam da ću u neko skorije vrijeme uspjeti ovršiti otpremninu i jubilarnu, a možda mi isplate i onu plaću i pol koju su mi dužni... Da mogu malo produžiti agoniju.

Iskreno, ni ne nadam se previše da bih mogao naći neki normalan, regularan posao. Preuzimaju me apatija i blago beznađe.

Još da mi nisu djeca tako dobra, potonuo bih do kraja. Drže mi glavu nad vodom.

Oznake: nema nade za matore, hzz