http://www.youtube.com/watch?v=gN5-oWTGDC8

Zagreb, moj beli grad, tak imam te rad...

Konačno je došao i taj dan.

Moje dijete, moja beba, moja curica otišla je od doma. Odvezli smo je u Zagreb, gdje počinje njeno studiranje.

Odlazak u Zagreb uvijek je u mojoj maloj, relativno konzervativnoj okolini predstavljao nelagodu.

U Zagreb se odlazilo na regrutaciju, u bolnicu, na pregled koji se nije mogao obaviti u nas, na složeniji dijagnostički postupak koji se je obično povezivao sa težom bolesti, na...

Uvijek su to bili neugodni odlasci, koji su se obavljali sa strepnjom i kamenom u želucu.

Ni ovaj jučerašnji nisam doživio drugačije.

Znam da je to osjećaj samo i jedino u mojoj glavi, da je odlazak na studij mom djetetu konačni čin osamostaljenja, samodokazivanja, učenja za zanimanje koje je zanima... No, za mene je to odlazak ptića iz gnijezda; iako će se ona ponekad vraćati kući, ovime je definitivno otišla od doma.

Osamostalit će se, naći ozbiljnog dečka, magistrirati (znam da hoće, jer je dobra, ozbiljna i savjesna djevojka), zaposliti se (jer se, također, u ovoj našoj provinciji baš i nema gdje zaposliti kao magistra biokemije), udati se, skućiti se...

Takav osjećaj dosad nisam doživio jer sin studira u Varaždinu.

Kao što sam i ranije napisao, kao odličan učenik, student deficitarnog studija i dijete nezaposlenog roditelja uspjela je dobiti dom.

Dom je zadnje kategorije, jadna sobica dimenzija maksimalno 4x2 metra u kojoj su, uz skromni, derutni namještaj ugurane dvije studentice.

No, za 200 kuna mjesečno ne može se ni bolje očekivati.

Dobila je izvrsnu cimericu; kao da su se tražile, toliko si odgovaraju - nadam se da će se slagati.

Također, odlazak u novi, strani grad, nepoznatu okolinu, sasvim drugačiji život, novu školu jedan je od najvećih stresova kojim nas može život usrećiti.

Nadam se da će se bezbolno snaći...

Konačno, jednog dana, ako se sve što sam gore napisao i obistini, imat ću razloga da idem u Zagreb beli grad bez nelagode, sa zadovoljstvom i nestrpljenjem: posjetit ću obitelj koju volim, poigrat se unucima...

No, do tada, nedostajat će mi moja bebica...

Oznake: Zagreb beli grad, fakultet, školovanje, studentski dom

Danas je najsretniji dan mog poznog života.

Ne, nisam našao posao; to bi bilo ipak malo previše neočekivano.

Uzrok mojoj sreći (opet) su moja djeca.

Naime, kaj.

Kćer je ostvarila svoj san; nakon što je maturirala s odličnim uspjehom:

- matematika 80%
- hrvatski jezik 90%
- njemački jezik 94%
- kemija 84%
- bilologija 86%

Čime je ostvarila pravo upisa na svih 10 mogućih izbora studijskih smjerova koje je odabrala (a na medicinskoj biokemiji, koja joj je bila prvi izbor, peta je na listi od 640 prijava i 23 slobodna mjesta za upis). Danas smo bili na fakultetu, i upisala je željeni fakultet: Farmaceutsko biokemijski fakultet, smjer Medicinska biokemija.



Predali smo i dokumentaciju za dom, no, ne očekujemo previše. Ipak smo "prebogati" za nj.

Drugi sretan trenutak priredio mi je sin:

Položio je najteži predmet 1. godine diplomskog studija Poslovni sustavi na Fakultetu organizacija i informatike, Diskretna poglavlja iz matematike, čime je i zaključio istu godinu. Ostaje mu još jedna godina studiranja, i imamo prvog magistra u obitelji.



Njegov prijatelj, koji je magistrirao prije neki dan, uskoro leti za Kanadu. Naime, objeručke su prihvatili njegovo obrazovanje (za razliku od naše zemlje, kojoj ne trebaju obrazovani i pametni već samo poslušni) i ponudili mu dobro plaćen posao.

Sretno mu bilo; nadam se da će i moj sin tako otići za njim.




Zaista je najljepša stvar na svijetu imati izvrsnu djecu.

Ponosim se njima.

Eh, još da je posla, zadovoljstvo bi bilo kompletno...

Oznake: fakultet, upis, Obrazovanje, djeca, ponos, Kanada