inventura

jucer sam cula najbolji trach o sebi ikad. dolazi mi poruka od cure kojoj sam bila kuma na vjencanju:
- kumo, mogla si mi bas i rec da se udajes!
- a? bi, kad bi ja to znala, od kud ti to, molim te?
ukratko, kod moje se bake prica da se 4.9. (ova sad subota!) udajem. vijest sire jedni moji rodjaci, ali neznaju za koga, ni gdje. dio se prijatelja/rodbine vec uvrijedio jer nisu obavjesteni/pozvani. zovem mamu da joj to ispricam, slusa me na pola uha i uopce ne reagira. telefon zvoni opet 15 min kasnije:
- oprosti, gledala sam caroliju, pa te nisam slusala. sta je to bilo? (jebeno, da se stvarno udajem, ona ni to ne bi cula zbog serije! jej)
prepricavam joj ukratko po drugi put, a ona ce na to mrtva-ozbiljna:
- to su gluposti. nemoj se uopce zivcirati, sta te briga sta pricaju, zaboravi na to. ako njih veseli, ko ih j i sl...
ma ko se zivcira? zasto bi se ja zivcirala oko toga? ne razumijem. meni je to bila zabavna pricica za nasmijat se, a moja mama je shvatila to kao nesto zbog cega me treba tjesiti. zasto? jer svi dolje imaju u mojim godinama vec copor djece, a ja sam jadna i sirota vise-manje single sa svojih cijelih 26? zaboga. a ja se jos na racun toga zajebavam - svoju zadnju vezu nazivam brakom - njega bivsim muzem, sebe ucviljenom udovicom/veselom raspustenicom, ovisno o raspolozenju! ccc.... nikad nista od mene... i treba me tjesit kad ne shvacam. to je bio trach iz milosrdja, pretpostavljam. jea. rajt.
od kud ta opsesija brakom kao ultimativnom srecom? zasto se prema single curama/deckima svi drze kao da im nesto fali? jer nas glupo odgajaju, eto zasto. skoro sve price zavrsavaju sa velikim bijelim vjencanjem i "zivjeli su sretno zauvijek..."! zasto se odmah u startu curicama ne objasni da ce morat poljubit (da ne kazem i nesto drugo) 100 zaba prije nego se jedna pretvori u princa, a ako se princ i pojavi, da ce ga najvjerovatnije kroz neko vrijeme zamijeniti novi (a ovaj prvi ce se vratiti u formu zabe)? ili nju druga princeza? i da one nece samo sjediti na svojim lijepim guzama, a on ce doletit na bijelom konju da ih spasi? a deckima da vecina princeza na koje naidju zavredjuje da ih se ostavi tamo di jesu? ne bi li decki morali manje glumit frajere (vitezove, heroje, votever) ako znaju da se od njih ne ocekuje vjernost do smrti i spasavanje svake cure za koju pokazu imalo interesa? da biti solo uopce nije katastrofa i da i pepeljuga moze ostati sama? ne bi li onda svi manje trazili brak kao jedinu varijantu hepi enda? zasto postoji ono glupo :"vrijeme ti/im je..." vrijeme za sta?
uffff....
izzivcirana svim tim (eto, ipak me izzivciralo!), obukla sam svoju najsmjesniju suknju (s djecjeg odjela) i najdraze cipelice i odmarsirala na pivu. nakon 5 minuta (u normalnom okruzenju) sve se pretvorilo u veselu zajebanciju na moj racun, planiranje vjencanja, potragu za mladozenjom (ko se ponudio da me ozeni u subotu - jedini gej tip u drustvu, naravno), djevojacke (treba do petka nac stripera), raspravu oko haljine i muzike... zadovoljnija i puno sretnija, prosla sam najelegantije moguce pokraj svog zadnjeg promasaja, koji je bio 100 metara nize, uz joey ramonea i "wonderful world" iz svog novog mp3 playera....

umorna sam. ne znam vise mijenjati glave iz sata u sat, iz sekunde u sekundu. ne mogu se vise odljubiti i zaljubiti u tebe 7000 puta u jednom jedinom treptaju. tvoja paznja je staklena, svaki je put pustis da padne meni pod noge i razbije se. taman kad izglancam pod od krvi i komadica polomljenog niceg, da opet vidim svoj odraz u njemu, slijedi nova runda. lijepe rijeci me bole vise od onih neizrecenih. vrti mi se u glavi od tolikih krugova koje radimo, konstantno trazenje i samo povremeno nalazenje. ne zelim ti vise krciti put i docekivati te rasirenih ruku na tvoj dobar dan. izasli smo iz svih kategorija. nemogu vise izmisljati druga imena za nista. ne zelim se vise smijati kad se javis, ni piljiti u telefon ne bi li ga natjerala da zazvoni. ljubomora nije ljubav, iako pocinju na ista slova. ni pusa vise nece pomoci. danas zakljucavam usta, oci, usi, nos i dajem kljuc nekom nepoznatom da ga proguta. ne tjeram vise nikoga da bi ti imao osiguran parking. rezervirano mjesto za invalide. necu te vise opravdavati nikome. pisi sta hoces, kome god hoces, otkazujem pretplatu. ne zelim pogadati sta je pjesnik htio reci. slijepa sam od citanja sitnih slova. nadi drugu budalu, ako uopce postoji jos netko toliko glup. ili se budi sam. svejedno mi je. iduci put kad provjeris jesam li jos tu, ja cu biti na pauzi. vracam se za 15 minuta. nikad. otisla sam iza ugla kupiti cigarete. prijavi moj nestanak. boli me kurac. nema vise nas na ovoj adresi.

How did it get so late so soon?
It's night before it's afternoon.
December is here before it's June.
My goodness how the time has flewn.
How did it get so late so soon?
~Dr. Seuss

izgleda da sam sinoc ispucala sve zalihe serotonina. pa me malo lovi postrodjendanska depra. a mozda mi samo fali sna. idem doma pojest sve najvecu cokoladu i odspavat 15 sati. mozda prodje.

pitao me pred par dana jeda englez:
- so, how old are you then, love? 19, 20?
- 26 next tuesday...
- oh, so you're not a spring chicken anymore!!!
(na sto sam se ja skoro uvrijedila - sta, mislio je da mi je 20, zasto bi onda bila stara samo zbog datuma na osobnoj???)
26 sto mozda ne zvuci kao neka znacajna brojka, ali zapravo je - ispadas iz euro-26 kategorije, zapadnu te kreme za zene (zene!!!) 25+ (danas vidila oglas za neku novu na kojoj pise upravo to), gubis popuste za mlade... uglavnom, svi te pokusavaju uvjeriti da stvarno nisi vise spring chicken....
u svakom zenskom casopisu moze se naci bar 1 clanak tipa: sta bi rekli samoj sebi, ali 10 godina mladoj? za cim zalite? koja je najvaznija stvar koju su vam donijele godine? i sl... na postavljeno odgovaraju raznorazne polupoznate glumice/pjevacice/nitko-ne-zna-sta-rade-i-zasto-su-uopce-tu zene... nedavno sam bas procitala jedan takv izvor zivotnih mudrosti i vec 2 dana u predrodjendansko-pmsicno-juzinastom deliriju razmisljam sta bi si JA rekla? (ali sebi od prije x godina :)))...
i evo, lista bi bila slijedeca (nekim koliko-toliko kronoloskim redom):

osnovna skola:
i bolje da nemozes natapirati siske, bilo bi te kasnije sram kad bi gledala slike / budi sretna sto te nisu htjeli osisat na fudbalerku / od plivanja ce ti se rasirit ramena, slusaj mamu i odi na gimnastiku / manje se razbijaj uokolo, puna ce ti koljena bit oziljaka / mogla si bas i naucit francuski kad se vec susjeda nudila za instrukcije / new kids on the block su zlo, hvala sto si presla na punk / roditelji nisu zlikovci iz pakla - kazna za onaj demolirajuci tulum je bila i preblaga / mogla si bas i ne probat prvu cigaretu /

srednja:
mogla si bas i ne pocet pusit, ja se sad nemogu rijesit istog / pelin je bolji od vodke / partiji nisu uopce zlo, zavrsit ces na istima za 10tak godina / na tecaju talijanskog u italiji si mogla bas i naucit talijanski / hvala ti da nisi istetovirala cijelu potkoljenicu kao sto si namjeravala / najveca irokeza nije ujedno i najglavniji uvjet pri izboru decka / nosenje zileta i ziherica oko vrata nije najpametnija ideja / raznorazne tablete i alkohol??? zasto, zaboga? cccc..... / u XL majci na satana panonskog, martama (sa crvenim znirancima - zasto je to, zaboga, bilo toliko bitno??? meni su bijeli izgledali super na crne marte, ali ih ne bi ni mrtva stavila) i uskim lasteksicama izgledas - glupo / ne, ne vidis dovoljno dobro da ne nosis ni lece ni naocale, otic ce ti dioptrija u k**** / dobro da nakon svog onog blajhanja i farbanja jos imas kose na glavi - btw, pocet ces sa 25 dobivat sijede, morat ces se farbat i nikad vise neces vidjeti svoju prirodnu boju, sjecat ces je se sa slika iz osnovne / gledat ces kablovsku jednog dana i bit ce ti zao sto si markirala njemacki /

fax:
prvo - hvala za izbor faxa, ubila bi te da si stvarno upisala medicinu / piercing se radi u steriliziranim uvjetima i od strane strucne osobe / dreadovi i rapsovi se ne daju rascesljat / pravi rad, u firmi, od 9 do 5 nije izdaja svih anarho-nacela i ne, neces moc bit freelancer cim zavrsis fax i bez imalo iskustva / ne sjedaj sa pijanim frendovima u auto, razbit ces glavu / provjeri prvo jel gej / cujemo se! ne znaci i: nazvat cu te / 3 mala tuborga i dupli pelin u 3 sata = 0,98 promila /

bilo je sigurno jos hrpa toga cega se ovog casa nemogu sjetit, ali bottom line je da ne zalim za nicim. sve sto sam napravila bilo je opravdano nekim (tada razumnim) razlogom. i iako za neke stvari znam da mozda i nisu bile najpametnije, htjela sam tada da budu upravo takve. dakle, nemam razloga kukati. jedino sam mogla nekim ljudima koje volim, a nema ih vise, reci to. al to je nepovratno i nepopravljivo. i cvrsto vjerujem da ce bit jos prilika za to. isto tako znam, da mi je netko ono sve gore i rekao, ne bi ga poslusala nikad. dakle, nema koristi. isto kao sto znam da si sad 36godisnja ja krenem dijelit pamet, poslala bi samu sebe u neko mjesto i nastavila po svom. ja sam, ovakva kakva sam danas, rezultat vlastitih pogresaka i pogodaka, razumnih i nerazumnih odluka, krivih i dobrih prosudbi - i ako bi ista promjenila, to ne bi bila ja. da ispravim i jednu gresku u cijelom tom lancu, ko zna kud bi me to zaokrenulo i odvelo. a meni je tu di jesam skroz fajn...

odustala sam od daljnjeg redizajna... nesto je zastekalo kod uploadanja fotki (mislim da je problem u mac-u). izgleda kako izgleda. navikavam se. odlucila sam da mi je pametnije tipkat...

jucer se frend i ja nesto zajebavamo oko fuck buddies spike: (copy/paste sa icq-a)
- to je okej... mozes i saznat stogod...
- o cemu?
- o unapredenju prodaje... :)
- prodaje cega? neka ti akviziteri budu manje pijani, a vise tajnoviti... i dekoltei...to uvijek pomaze...
- ha? na kog zapravo mislimo?
- ne znam. ne vidio od motovuna.
- koga? mene? nije bilo akvizitera u zadnje vrijeme... odlucila sam otpustit sve. imamo inventuru. poduzu. i detaljnu.
- a tko je jos akviziter? i sto prodajemo? daj bez dvoznacja, glup sam ko noc danas...
- pa nema nikog. kazem ti, otpustila sve.
- a gdje ja tu spadam? u inventuri? pod razno? ili u rashod?
- ti ne spadas. jer nisi bio. u ducanu. boze. pisem i ne vjerujem sta tipkam.
- woohoo... ni ja. ali opet...
- ma u zadnje vrijeme se bavim sa postavljanjem stvari natrag na svoje mjesto - a postavilo se i to da ja nemam ni zivaca ni snage za trosit na pizdarije. i kretene. i necu nikog. ni za po danu. ni za doma. ni za pit kave. jer imam puno zabavnije prijatelje za pit kave. i ic van. i bit van. necu ni neke nove kretene. za nes. ili nista. uopce. nema vise. gotovo.

pred neki tjedan mi se dogodio dugoocekivani klik u glavi. hodam uokolo i napokon znam sta zelim. i sta ne zelim. moj klik se odrazio na sve. na posao. stan. ljubav. nema vise polovnih rjesenja. nema onog: nije mi bas, al probat cu... (tu ne mislim samo na veze). zapravo tog nikad prije kod mene i nije bilo. pojavilo se prvi put pred cca 6 mjeseci kad sam se nakon 4 godine probudila sama. od zadnjeg puta kad sam se probudila sama promijenilo se dosta toga. ljudi oko mene su odrasli. neki su stvorili obitelj. neki su propali. neki su nestali. novi su se pojavili. a ja sam imala 4 godine vise i nisam imala nekog razumnog kraj sebe da me zastiti od mene same. ja sam tip osobe koji cijeli zivot ide glavom kroz zid. radim sve po svom, bez obzira na posljedice. ne slusam upozorenja. ne ucim na greskama. ne vidim nista lose u nicemu i nikome. probam sve. i zelim sve. moj bivsi je bio razumna, odgovorna, odrasla osoba (iako je bio mladji od mene). uz njega sam i ja postala malo razumnija, odgovornija i odraslija, ali se to odselilo skupa s njim na drugi kraj grada. priznajem, malo sam se pogubila u svemu tom novom. razletila se na sve strane. otprilike kao kad pustis gladnog klinca u trgovinu slatkisima, pa zdere dok mu ne pozli. morala sam bit svugdje, stalno, do kraja. probat sve sto me zanima i ne zanima. i sto mi pase i ne pase. mozda mi je to i trebalo da shvatim sta zelim. i zasto volim ono sto volim. a mozda je samo zavrsio neki recovery process. neznam. idem i dalje glavom kroz zid, ali sad bar biram zidove. i dalje radim iste greske, ali samo one koje me vesele. ne dajem prilike za koje znam da nece upalit. ne odgovaram na poruke iz pristojnosti. saljem poruke starim prijateljima koje nisam vidila godinama, a zapravo mi fale. upravo mijenjam stan koji mi nije bas i trazim neki koji ce mi biti bas. ostavljam auto pred zgradom i opet se vozim biciklom. slusam svoje stare punk cd-e jednako kao i ove neke nove. ponovo nosim crveno. ja sam opet ja. i nevjerovatno se dobro osjecam zbog toga. :)))

Awake (brmc)
...I've been awake through the wrong descisions
I've held the ground now I'm gaining soul
I bit my tongue through the cold realisations
I've been accused but I've only begun
Wanna speak what I've seen
Wanna reach what I've dreamed
Wanna be kind
Wanna seal what I've cut
Wanna hear without rush
Wanna ease time...

evo, danas sam se ulovila dreamweavera i imala sam pol sata da sve sjebem. jer se ne sluzim s istim najbolje. a kako o sebi mislim samo najbolje, zakljucila sam da ja to stignem shvatit u 3 minute. dakle, ovo je samo work in progress, nastavak slijedi sutra :))))

ovo je trebao bit jedan veseli post o tme kako sam prokampirala pola godisnjeg, a drugu se polovicu opravljala, o tome zasto sam s pelina presla na tekile, ali se ipak vratila na pelin, zasto su kokteli od pola litre zlo, a sipka u discu zabavna, kako sam napokon dobila boju, ali i ponesto masnica, opekotina i istegnuca...
ali, kad sam sinoc stala uz ogradicu trajekta, jedna mi je jedina stvar bila u glavi - to kako je moj najdrazi pas, moj ljubimac, ostao na otoku zauvijek. i to je, nazalost, ono sto je obiljezilo cijelo ovo ljeto... tako da ce ovaj moj prvi post nakon godisnjeg biti posvecen njemu.
brat i ja smo taman ostali bez tate i mama je bila u fazi ispunjavanja svih nasih prohtjeva. pa ja prvo napizidila brata, a onda i nju da jednostavno moramo kupiti psa. i to ne bilo kakvog, to je morao bit pas sa dredovima, upravo onakav kakvog sam nasla u encikolopediji pasa koju mi je netko, ne sluteci zlo, poklonio nedugo prije (to je bila moja faza kad sam silno htjela bit veterinarka - a trajala je sve dok mi mama-doktorica nije detaljno opisala s cim se sve veterinari zapravo susrecu). taj i ni jedan drugi. moja sirota majka danima je zvala oglase, raznorazna drustva, udruge i poznanike, dok nije nasla trazenu vrstu. u sisku. kristalno se cisto sjecam tog dana - kad smo se napokon dovezli do tih ljudi, uslijedilo je kompletno razocaranje - nas pas nije imao dredove. izgledao je ko mala crna pudlica. za dredove treba cekat da mu naraste dlaka. nije mi to bilo bas, al sta je tu je. bile su to ratne godine i nismo imali novaca, pa je pas placen na 3 rate. izabrala sam najblesavijeg i odvezli smo se doma... tu prvu noc nase je malo crno klupko hodalo kompletno izbezumljeno za nama po stanu i silno se htjelo druzit. brijem da je to bio prvi i zadnji put. s godinama je razvio vlastiti karakter i nije nikog jebao ni 5 %. ne, nije bio razmazeno nedogojeno pseto. ali recimo, mrzio je kisu i ako je padalo on nije ni jeo ni pio da ne bi morao van. mrzio je i kupanje i, iako bi nam dao da ga operemo, ne bi s onim ko je sudjelovao u tom zlocinu komunicirao. prezrivo bi ga pogledao i otisao van iz sobe. ipak, nije bio zlopamtilo, pa je u pravilu kroz 2 dana sve oprastao. obozavao je voznju, uskakao bi u svaki otvoreni auto i zauzimao poziciju. imao je svoje mjesto i nije bilo sanse da se itko drugi vozi na zadnjem sjedalu iza suvozaca. njegov prozor je uvijek morao biti malo otvoren da moze gurnuti glavu van. ako mu se nije dalo setat, sjeo bi i pristojno pricekao da mi odsetamo svoje i vratimo se po njega, pa bi skupa isli doma. obozavao je ic na kave samnom. sjeo bi ispod stola i nije ga se ni culo ni vidilo. cak bi razumio "idemo na kavu" i hodao je ispred mene do lokalne birtije di smo ispijali prve jutarnje sa raznoraznim susjedima. za baku je znao da nemoze bas predaleko ni prebrzo, pa je s njom strpljivo sjedio na klupici u parku dok je cavrljala sa susjedima, a za bratovim je biciklom uredno trcao. mrzio je suhu hranu. moja se mama jednom zainatila i nije mu dala nista drugo 2 dana za jest. nije ni pipnuo. na kraju smo treci dan popustili jer smo se prepali da ce umrijet. nije bio neki silni pobornik mazenja, radije bi se zavalio s nama na kauc i gledao tv... mislim da je sa bakom odradio sve sapunice ikad prikazane. u svakom slucaju, jasno nam je davao do znanja da mi nismo njemu gazde, nego smo svi ravnopravni i svakoga se mora slusat. bio je silno zaljubljen u stricevu predebelu koker spanijelku sa eating disorderom - ona je bila jedini pas koji je mogao pozderat sve sta je bilo na njegovom tanjuru kad bi nam dosla u posjet - inace se nitko nije smio ni priblizit njegovoj hrani - jedino za to je grizao (a njegov tanjur je bio moj najdrazi tanjur od dok sam bila mala). ja sam ga obozavala, kao uostalom i cijela moja obitelj. otisao je dostojanstveno - zaspao je jedno jutro ispod stola i to je bilo to. ja sam se taman vratila oko 7 sa izlaska, docekao me, pozdravio mahnuo repom, ja sam otisla spavat. oko 11 me mama probudila da je umro. to je bilo to. bez drame, strke, bez bolesti i veterinara. otkazalo mu je srce. sa 12 godina. pokopali smo ga kod rodaka u vrtu, ispod jednog drva. a zivot ide dalje. upravo sam dobila mail u kojem jedna mala crna mjesanka trazi udomljenje.