Inspirirana umjetnost
20.04.2013., subota
Tamo i tu ...
|
Zagreb 7:30. Kod sata je bilo radno. Akcija Kupujmo Hrvatsko. Zanimljiv sastanak sa 30-ero ljudi i program više nego zanimljiv. Nekoga sam upoznala prvi i zadnji put. Naučila svašta u 7 dobrih sati. Elen - promjene Slušati profesora I. L. Galena bilo je inspirativno a pogotovo gledati 3D slike (iako nismo imali mnogo vremena) i one slične Mikelanđelovim gdje je ključan onaj prst i tražeći ono nešto neobično u njima. Mirjana - fotografija Eni - pitanja i kritika. Jasna - promjene za i u budućnosti. Zagreb je i dalje prepun svega i svačega. Miriši pecivo sa svih strana, pa onda drveće, prolaznici sa svojim mirisima, gluhonijema žena koja prosi kod katedrale (ako joj nešto ne date onda će vam na svom jeziku reći nešto pretpostavljam ružno)...U rano jutro na ulicama tihi razgovori a prema podne sve glasniji. Grupice ljudi na svakom koraku i tamo kraj krvavog mosta, i tamo prema Klovićevim, kao i kod željezničkog kolodvora...Ljudi guštaju sunce (ipak su danas navečer rekli kišu). Super mi je za vidjeti ljude kako sjede tamo kod Umjetničkog paviljona na onoj travi...kad se odmaraju i onda kod fontana...Osjeti se proljeće koje nas je sve razbudilo i dozvalo malo van. Volim otići u muzeje, galerije i negdje gdje ima kulture, umjetnosti, stvaralaštva. Ta mjesta malo prodube način gledanja. Tamo u Louvru, Ermitražu, Leopoldsu sve je bilo dopušteno za snimanje i fotografiranje jedino da pri tome nije uključena bljeskalica, ili blic. No, danas kad sam otišla pogledati Picassa na moje veliko iznenađenje nije se moglo fotkati, niti snimati...Ne kužim! Platiš upad toliko koliko platiš i onda ne možeš fotkat...Pa zašto? Kao veliki rizik! (ako fotkam...što ću kopirati, ukrasti...što?) Halo? Svatko tko je bio u mnogo boljim muzejima od našeg makar u ovim nabrojanim zna za pravilo bljeskalice. Svatko želi neku uspomenu i ova karta je previše plus ako želi još netko nekakvu uspomenu. Ja sam svojih nekoliko filmova spucala dok sam išla po Pariškim muzejima i uvijek su mi podsjetnici na to lijepo razdoblje, ali ponekad i poticaj za samu kreativnost. Ne kažem kako izložba nije lijepa...ali i dalje stojim da je preskupa...u odnosu na ono što se nudi pojedincu. I ako budete slušali vodičicu reći će vam kako je otac Dore Maar bio zagrebački arhitekt...ali nemojte povjerovati...ipak je bio Siščanin. Ostalo je nekoliko grupa i ja sam otišla...Umorna ali zadovoljna zbog svega. Bila sam tamo i sada sam opet tu. |
16.04.2013., utorak
I čovjek slika
|
Sinoć sam gledala emisiju o slikaru Tomislavu Buntaku, i sam razgovor s njim, i njegovom prijateljem povjesničarom umjetnosti (ako sam dobro zapamtila). Čovjek slika i crta, akademac. Imala sam priliku biti na nekoliko njegovih izložaba. Teme su mu biblijske i opće ljudske...ali ono što je zanimljivo, rekao je kako nikad nije dobio narudžbu od strane crkve kao institucije da naslika u onom stilu u kojem se on inače izražava. Nije rekao, ali dalo se pročitati između redova, kako je možda i dobio ponudu ali da sigurno slika u opće prihvaćenom rekla bih narodnom slikarskom jeziku, što je teško i ne daje slobodu...probala sam i ja tako ali mi se uopće nije svidjelo ono što je ispalo...Čovjek želi biti dosljedan i to je ono što treba biti. Zapravo...on slika i živi ono što vjeruje. |
15.04.2013., ponedjeljak
Radna knjižica
|
Kad se idemo zapošljavati svi gledaju radnu knjižicu. Zapravo smiješan dokument s pola ili manje od pola istine. U radnoj knjižici su napisani vaši osobni podaci od mjesta stanovanja do škole ili fakulteta koji ste završili do prvog ili zadnjeg posla. No, je li to baš tako? Postoje mnoge situacije koje vas uče radu a nisu zapisane u radnoj knjižici koja je kao mjerilo potrebnog iskustva za potencijalni posao. Na primjer, dok sam još bila srednjoškolka u ono ratno vrijeme moja tadašnja prijateljica Mihaela i ja smo jedno ljeto volontirale u Caritasu. Rad tamo je podrazumijevao dolazak i odlazak na vrijeme, suradnju s ljudima raznih dobi, ponekad i utjehu jer ipak smo tad radile s prognanim ljudima. Nama je to bilo nekad tako dobro. Ujutro smo krenule s biciklima do crkve nama u blizini, a onda kasnije do Caritasa koji nam je bio malo dalje. Više smo se družile i sve smo i kasnije stigle u danu napraviti. Kasnije sam isto pomagala u jednoj humanitarnoj udruzi koja se kasnije raspala, ali je također bila namijenjena prognanicima. Naša plaća nisu bili novci, već to druženje i ponekad smo dobile nešto od onoga što nam je bilo potrebno. Svima nam je potreban novac, pogotovo ako idete na faks. Moja profesorica i ja smo bile godinu dana akviziteri Mozaik knjige. Tad je bilo posebno teško jer je bio udaren PDV na knjigu. Dobre knjige ne trebaju reklamu, ali ponekad su trebale nas da ih uopće predstavimo negdje. Tako smo profka i ja odlazile svuda po poduzećima, školama,bolnicama...Bilo nas je svuda. Jedan mjesec smo bile najbolje :) To je trajalo godinu dana i došlo je do zasićena, a i kasnije je bilo govora kako će se otvoriti knjižara...što i jeste pa nije više bilo potrebe. Plaća: nam je bila ovisna o tom PDV i prodaji nekad 500 kn, nekad 100 kn. Radni staž nije išao, pa tako nije upisano niti u knjižicu, jer valjda ne postoji kako bi se to mjerilo. Kako volim knjige i čitanje, a u srednjoj i prije faksa, a posebno na faksu sam čitala i gutala svu raznoliku literaturu, vidjevši oglas za posao novinara prijavih se. Tada nisam imala automobil ali sam spretno dolazila do informacija. Ljudima je bilo drago kad sam napisala potpun članak sa onih svih pet novinarskih pitanja i pogotovo da je istinit. Uvijek je bilo dobro dati prijatelju da samo malo pregleda. I tako sam dobila koju kunu ovisno o članku koliki je bio i da li ga je bilo potrebno srediti. Plaća je bila od 80 -200 kn po članku. Treba cijeniti svaku kn. Ono što sam dobila radom tamo je neprocjenjivo. Radni staž nije išao iako sam godinu dana radila kao honorarni novinar. Negdje dobijete nešto sasvim slučajno. Vidjela sam oglas za posao u svojoj struci, pošto nisam imala položen pripravnički svejedno se prijavih. U mojoj struci to je trebao biti neki određeni broj odslušanih i ispredavanih sati. No, naša ravnateljka nam je rekla kako bi bilo dobro da idemo cijelu godinu ( iako to po ugovoru nigdje nije bilo napisano). I tako smo Dragana, Julija i ja išle cijelu godinu, kao i kasnije još neki dok je ona bila ravnateljka. Ne znam pod što bi to došlo volontiranje ili stažiranje, ali VSS cijelu godinu, svaki radni dan puno radno vrijeme za 0 kn plaće, 0 kn radnog staža, 0 kn prijevoza. Povremeno smo znale dobiti zamjenu koji tjedan. ;) Drago mi je da sam imala priliku uopće negdje dobiti to volontiranje ili pripravnički, kasnije su curke morale i za to plaćati. Ne znam kako je sada. Naravno postoje još mnoge aktivnosti u kojima kao ljudi sudjelujemo, a čine nas timskim igračima i daju nam šansu podijeliti ih s drugima. Kroz studentsko razdoblje mnogi mladi ljudi se snalaze i rade neki manje odgovorne poslove, a neki više odgovorne, ali svaki je posao odgovoran. Neki srednjoškolci uspiju pronaći dobar posao pa mogu raditi i ići u školu, što je svakako za pohvalu jer ih uči za budućnost. I kao studentica sam sebi našla zanimljive poslove koji su bili plaćeni. Osobno sam imala ponekad likovne radionice u kojima sam uživala gledajući stvaralaštva drugih ljudi - nije bilo plaćeno novcem, ali je bilo neizmjerno iskustvo. Ali što hoću reći svime ovdje napisanim? Želim reći kako danas nije lako tražiti posao kad dosta toga ne stoji u radnoj knjižici. Moje tri godine aktivnog rada nigdje nisu upisane u radnu knjižicu ili bilo koji dokument, osim tih potpisanih ugovora. Jesu li to izgubljene godine za buduću mirovinu? Ne znam budućnost, ali bilo bi lijepo da se negdje i to gleda. |
14.04.2013., nedjelja
To je to
|
Prije mislim pola godine bila sam potaknuta malo više razmišljati na kreativan način. Znači stvoriti nešto što nitko nije. Napisati nešto što nitko nije. U biti može li se to? Svakodnevno gledam kako smo prekrasno stvoreni, individue, a opet toliko slični. Različiti smo u tijelu - netko ima duže noge, netko je visok, netko je nizak, tanjušni ili buckasti, netko je koju kost slomio, netko je nekome slomio, netko ima crnu kosu, netko plavu ili smeđu. Različiti smo u duši - netko se rasplače na prvu, a netko nikad ne plače, netko može dugo trpiti dok drugi ne može niti malo, različito se šalimo i primamo šale, netko jako voli, dok drugi jako mrzi, netko je sebičan, a netko daje svima, nekome su važni novci, dok su drugome važni ljudi, netko uči, a netko ne želi.... Različiti smo i u duhu - ali to je ona drugačijost koja nas dijeli u dvije klase onako kako ja vjerujem - vjernike ili nevjernike. I tako tko zna što se događa u tuđoj glavi....netko stalno nešto traži...netko misli na sebe, a netko na kavu...To je ona naša: Ideš na kavu?  Moje glave od gipsa na zanimljivoj podlozi. Taman kad pomislim kako nešto još nije nitko naslikao....pronađem na internetu nešto slično... I mislim kako smo divan mozaik. |