This is my Church.. This is where I heal my hurts..

Da mogu, otputovala bih.
Ovog trenutka, bilo gdje, bilo kako.
Daleko od svega; od ovih ljudi i lica,
podrugljivih, plitkih, beznačajnih.
Priprostih klaunova; loše našminkanih i nimalo smiješnih.
Nedostojnih da im uzvratim pogled!
Da mogu, usnula bih,
upravo sada, ovog trenutka.
Sanjala te; kako me pokrivaš,
moje tijelo, drhtavo od hladnoće mojih dana.
Da mogu, zanijekala bih
svoje trenutno stanje svijesti.
Svoju polutugu.
Okružena sam nezahvalnošću, neljudskošću,
koja me prečesto krade
iz tog paralelnog svemira
u kojem je prekrasno,
i cvjetno, i mirisno.
Punom loše izvedenih akrobacija i gorućih krugova.
Jesam li prekritična?
Ne osjećam proljeće, danas nemam osjet za njega.
Osjećam strah, što steže u prsima, oduzima dah;
poput osrednje mađioničarske predstave,
trikova koje gledatelji nisu uspjeli odgonetnuti.

Moja sutrašnjica je samo još jedan
Cirkus u prolazu.

Pobjeći s cirkusom; ne želi li to svako dijete?

Gledam te u vjetru.
Taj nestalni dah..
Miriše na lavandu i prošlost.
Poput pjene što udara o stijene,
moje srce je more.
Silovito, nepredvidljivo, okrutno.
Šumi, kad ga dodiruješ.
Zapljuskuje, poziva da kročiš u njega.
Sa malim suncem na obzoru,
blještavim, i zagasitim.
Ti si vjetar.
Ratuješ sa srećom, rušiš me.
Ostani.

Tako često sumnjam da li si stvaran..

Sam..
Znam da sam si, kao i ja..
Da samotnim sjajem
oblaci u očima ogledavaju nam se.
Zaboravljeni od sunca.
Da ruke, prazne, pokazuju;
prema mjestu, gdje moje u zagrljaju te iščekuju..
U zagrljaju, sami sa sobom.
Hladna je druga strana moje postelje..
Tmurno je moje nebo.
Ali srest ćemo se!
Oluja sudbine spojiti će jednom,
u onom svom nesuvislom kovitlanju nas!
Spojiti će oblake; bit ćemo jedno.
Paperjasti i meki.
Kreni, i ne osvrći se!
Ne daj se onima, što grabe te za ruku,
što kažu da nije moguće; voljeti.
To su oni, kojima srce puno srdžbe je,
koji cjelov ne iskusiše,
koje je kiša utopila,
jer nisu bili poput nje;
snažni, sapirači prljavštine.
Moj put siguran je,
obrastao cvijećem.
Moje staze vode ka ljubavi.

Moje ceste put su ka ničem,
ako mi nema tebe..
Zato, krenimo!
Bez osvrtanja..

Sunce čeka, da nas pomiluje.

Kroz trepavice, spuštene na oči,
kroz oči, što zrače
zrakama jačima i od sunca samog,
preko obraza; mmmmm volim bodljikavo..
Do one dražesno pune donje usne,
koja kao da vječno zapitkuje,
prsti su mi zastali na tvom srcu.
Jednoć sam ga osluškivala,
brzalo bi svaki put kad bih udahnula,
svojim plamtećim plućima..
Kroz trepavice pokušavam ti uhvatiti pogled,
otputovati prema nadolazećoj zori
vidiš li je i ti; kako rudi, ružičasta?

I ako sam ponekad patetična, oprosti mi.
Tugaljiva i malodušna.
Ako sam ponekad gruba, oprosti mi.
Znaš da vode me drugi, da ljuti me nepravda.
Ako se prepustim nagonima
tako često, znam
Zatomi ih sa mnom,
ne daj da samo tako kopnu, da nestanu.
I ako sam preplašena,
kad sjedim u krošnji drveta,
kad ne vidim ti sjenu kraj svoje.
Oprosti mi jer sama sam.

Promatram
kovitlanje oblaka i čestica prašine,
snažne, sada pognute grane,
u njihovoj ludoj igri, šašavom plesu.
Evo već ćutim je u zraku,
ulica pusta je,
gospođe su otišle iz vrtova.
Tek pokoji hrabri klinac gdjegdje.
Uvijek tako mračno je pred njen dolazak.
Pokušala sam nekoliko puta
zastati na ulici, dok su mi sitne kapi padale po licu
a prolaznici me začuđeno gledali,
vjetar mi je suludo mrsio kosu,
šminka mi se bila razmazala.
Samo nekoliko trenutaka bilo je dovoljno
da me pretvori u jadnog i prljavog čovjeka.
Čudesna je ta njena moć.
Isprala mi je gnjev iz očiju,
ta prljava proljetna kiša.
I uvijek kad kiši čekam ju
da to ponovno učini.
Uvijek čekam novu kišu.

Umor se provlači mojim tijelom.
Umor od situacija, od ljudi.
Umor od vječnih snjegova; skliskih puteva
koji vode ka novom i neprekidno nadolazećem
umoru.
Imam svijeću u ruci;
u mislima putujem šumom.
Idem k tebi, dušo.
Trnje mi ranjava noge;
zaustavljaju me i ne daju mi proći.
Svijeća već odavno ugašena je
A ja sam jednostavno preumorna
da ju ponovno oživim.
Preumorna da joj udahnem život.
Jer, i disanje je za mene
tek novi umor.

Prosječna hrvatska obitelj. Četveročlana. Prosječnih primanja, u visokoj prizemnici, nedaleko centra grada, sa psom u dvorištu. Katolici. Otac, majka, i dvije kćeri. Otac je alkoholičar, neizliječen, unatoč dvostrukom posjetu ludari. Prosječne, nekad ugodne vanjštine, sada ispijene alkoholom. Trijezan, divna osoba puna strpljenja. Pijan, vrijeđa i psihički maltretira. Do nedavno je bio samo alkoholičar, sada ga prati i glas 55-godišnjeg preljubnika. Naime, vara majku. Majka ima 50 godina i fizički je i psihički bolesna. Ne pije, ne puši, ima vrlo malo dobrih razdoblja, ostatak vremena provodi u urlanju na ukućane. Ostati će zapamćena po tome što svoju djecu već prethodnih nekoliko godina nije pitala kako su. Također im nikada nije rekla da se ponosi njima. 30 godina radi u istom poduzeću, isti dosadan posao, frustrirana je i nezadovoljna svojim životom. No također i nezahvalna na potpori koju joj iskazuju njezine dvije kćeri. Prva kćer ima 31 godinu, snažnog je karaktera, dobrog duha, iako i više nego ogorčena životom koji živi. Ima mnogo poznanika, omiljena je u društvu, u kojem se ponekad ponaša i više nego čudno; često se preserava i pametuje. Nije udana, vjerojatno nikada neće ni biti. Naime, vjeruje da nitko nije dovoljno dobar za nju. No, unatoč svim svojim manama dobra osoba, obožavana od strane svoje sestre. Druga kćerka ima 25 godina i u potrazi je za ikakvim oblikom spokoja i sreće. Živi na nekoliko mjesta odjednom, radi nekoliko stvari odjednom, riješava tuđe probleme. Možemo reći da je ona ''all in one'' osoba. Strašno joj nedostaje njezina baka, koja joj je bila veliki oslonac u životu, a preminula je prije 4 godine. Glavna misao vodilja ove kćerke, od njezine, recimo, 15e godine je otići od kuće i roditelja. Obje kćeri su napokon izašle iz stanja općeg straha koji su osjećale cijelo djetinjstvo, i sad napokon mogu gledati tv kad požele. Obje u sebi nemaju niti trunke ljubavi prema svojim roditeljima. Pas je divan. Ponekad nestašan, zatim predivno umiljat. On je ono što obitelj trza iz njihove svakodnevice i jada, svojim nestašlucima. Obje sestre ga obožavaju.
Shodno je još za nadodati da se radi o obitelji plemićkog podrijetla.

I kad sumnjam dal tu si
znam da ću te pronaći; jednom, u sebi
u tom nebu, u toj vlati trave; što mi ukrade pogled
kad pogledam gore ja te vidim;
sunčanog, toplog; da mi zagriješ ruke
što lamataju i grabe zrak; žele uklještiti te
u vječnom zagrljaju; da ostaneš.
Znam da u zagrljajima tvojim
ja gubim se, i kad nađem sebe.
Gubim se, dok tražim te
jer; u tvojim očima ja sam put, istina i život
čista, i prekrasna
I kad drugima crna sam i ružna
i ohola i okrutna;
kad nađem se u tvom pogledu,
znam da pronađena sam među izgubljenim
malim kamenčićima, što se utapaju
među masom kamenja; oštrih, nazubljenih
što bodu, ranjavaju
stope, i ruke.
Znam da sam tu.
Glasovima, što gube se
odzvanjaju; jeke u prostoru
bezvremenosti; mi smo
ti što viču; jedno za drugim
zovu se, da usnu zajedno.

Proljeće je.
I ja sam se probudila, da ga dočekam.
S mog prozora kiše. Hm?
Odoše; razlozi sreće.
Odoše jedan po jedan,
uplašeni oblacima u mojim očima.
I ove godine me proljeće zaobišlo.
Baš bed.

Uzmi me za ruku.
Prvo mi prste nježno obujmi svojima, da se ne preplašim
a onda ih snažno stisni.
Probudi me, iz ovog strašnog sna.
Gdje sjedim na livadi, zelenoj, mekoj.. u nesnosno vruće ljeto.
S druge strane mi maše nasmijano dijete, u ruci drži mak.
Odmahujem si; dobacujem si osmijeh.
Pogledam u sunce, no umjesto sunca vidim crne oblake,
i latice maka, kako lete zrakom.
Sa tugom razmišljam o djetetu što ga je držalo,
a vjetar mu je mak sada otpuhao; uništio.
Ne znam da li da pogledam
na drugu stranu livade; strah me, pogleda na dijete
sa suzama u njegovim očima,
pogleda ljutitog; ogorčenog na vjetar i prolaznost.
Probudi me, odmah i sad!
Jer, strah me pogledati
na drugu stranu livade;
Strah me djeteta, i njegovog pogleda.
Samoće u njegovim očima
i tuge zbog svega što nije imalo; što mu je vjetar uništio, dok je imalo.
Strah me da je dijete nestalo, to dijete u meni.
Latice makova, što mrtve plešu na vjetru.

Ponekad sanjam i pravim se da nije tako; da ne sanjam, u snovima.
Jesi li ikada sanjao u snovima, i znao da je i san
koji sanjaš u tom svom snu... isto samo san?
Da se neće ostvariti; niti jedan od njih?
Ponekad šutim i pravim se da izgovaram, šapućem.. tvoje ime.
Ponekad prstima prelazim
preko oštrog, hladnog kamenja na cesti, poput luđaka
i pravim se;
Da sam hladna i oštra stijena
a ti dodir što ju u prah pretvara, rastapa.
Mojim vlastitim prstima.. ti kružiš i otapaš.
I kad poludim, kad bih rado razbila, sve što me čini ovakvom
kad bih te najradije utopila, u ovoj svojoj vreloj krvi
satrla; ovim svojim, ponekad bezdušnim prstima
utopila
utopila u ludoj sebi,
tada obavijem ruke oko same sebe
otužne vrele sebe
praveći se da nisam, to što jesam,
Da sam dobra djevojčica.
Jedan zagrljaj meni, to make it through the day.

Kopka, zuji.
Snažno je, pa kopne.
Iznenada se počne prelijevati
u nježno,
pa šapuće,
pa se pretvori u kovitlanje
vlati trave na nekakvom orkanskom vjetru.
Provlači se, tobož neprimjetno
tek s natruhom svog postojanja.
Ponekad ga ćutim samo u tragovima;
lomi se, izgubi se potpuno..
I snažno se vrati, u obliku glasa promukle žene.
Mrzim što ga osjećam.
Željela bih da ga mogu obojiti u crveno,
da bude strast; sirov i nesputan,
ili ljubičasto.
Mmmmmm, kao onda.. ma znaš ti kada..
Pretvoriti ga u ljubičastu misao;
taj odvratni osjećaj usamljenosti!
A možda mu dodati i volančić.

Kad su ruke okovane
teškim okovima, željeznim okovima
nemilih događaja, na koje se uglavnom ne može utjecati;
uistinu ponekad postane preteško..
glumiti slobodu.
A meni je dosta glumljenja, stvarno mi je dosta.
Pretvaranja da je sve u redu;
i da će stvari u budućnosti biti bolje,
jer iskreno vjerujem da neće, iskreno to vjerujem.
Željezo se ne može slomiti, ja nemam tu moć.
Ne znam više da li da počnem vjerovati u sudbinu?
Neću se više truditi, nemam više volje.
Neću se više truditi, rastrgnuti te okove.
Neka ih.

Tužna sam jako, i pun mi je klinac svega trenutno.

Tu čučim u ovom cvijeću
ja prosjak.
Da okitim ovu prazninu u sebi.
Da zamiriše.
Da miris mu odnese sve
te šugave pse na ulicama.
Da mi je cipela,
ne bih prosio.
CIPELA OD CVIJEĆA.