Gledam te u vjetru.
Taj nestalni dah..
Miriše na lavandu i prošlost.
Poput pjene što udara o stijene,
moje srce je more.
Silovito, nepredvidljivo, okrutno.
Šumi, kad ga dodiruješ.
Zapljuskuje, poziva da kročiš u njega.
Sa malim suncem na obzoru,
blještavim, i zagasitim.
Ti si vjetar.
Ratuješ sa srećom, rušiš me.
Ostani.
Tako često sumnjam da li si stvaran..
Post je objavljen 27.04.2008. u 15:00 sati.