This is my Church.. This is where I heal my hurts..

Oporo je ovo vino u ovoj čaši,
što leži mi u ruci, upijena u moj dlan, uklopljena, utisnuta.
Nekad davno budilo je osmijeh.

Otužne su ove moje riječi,
koje izgovaram sama sebi.
Koje si govorim, van u vjetar.

Da neću više razmišljati,
nek sve voda odnese,
da briga me tko si i što si.

Al ipak, prepoznajem te,
u ovoj pjesmi što slušali smo zajedno.
I vidim te kako se smiješ.

Ružan je i kisel okus mi na usnama.
Opore su riječi usamljenog čovjeka.



Željela bih Vam ostaviti putokaz ka jednoj prekrasnoj pjesmi, pod nazivom Srce, a nalazi se na blogu allein wie alien. Pjesma je napisana od strane meni osobito drage osobe, koja tvrdi da apsolutno nema smisla za poeziju, a to je ujedno i prva pjesma, koju je ta osoba napisala. Ja osobno sam bila i više nego oduševljena njom, zato sam ju ovdje i spomenula.. Bila bih Vam vrlo zahvalna da ju pročitate i iskomentirate, i razuvjerite autora u njegovo ''nepoznavanje'' poezije.. Hvala.

I dok grize me sunce,
dok pokušava ispiti me, pojesti,
ipak mi nevjerojatnom lakoćom mameći
osmijeh na lice,
ostavljajući vrući i tihi jecaj na mojoj koži,
ja zamišljam.

Zakopala sam se u vreli pijesak, sigurna od svih.
Jedino hladni val ovog danas i onog sutra i onog jučer
uspijeva odnijeti moje školjke duboko, duboko
u podzemni svijet budućih odluka,
mojih budućih života.

I ležim evo zakopana, pljujem pijesak,
što golica mi grlo, gasi goruće riječi,
koje ne smijem izreći.
I bacam školjke u plavičasti dim na obzoru,
prema barci što otplovljava..

Želim tvoje ruke, da mi budu oseka i plima,
da me njišu; tvoj silovit i ledeni i slani i gorki val !
Da opere pijesak,
da me oslobodi..

Tražim nešto, nisam potpuno sigurna što;
dal nježan dodir, il tek osmijeh,
prevoditelja, koji će svijetu
prenijeti što osjećam?
Tko će znati, ako niti sama ne znam?

Putujem, ja konstantno putujem
u ovoj svojoj plastičnoj lopti.
Trčim na mjestu, samo da bi se ona nastavila okretati.
Grickam ju, u nadi da će puknuti.
Grebem nadnaravnim noktima,
po ovom svom tapeciranom mekom zidu,
kojim su mi obložili stvarnost.

Čekam, vječito čekam
tog divnog krilatog konja, o kojem sam jednoć čitala.
Prečesto zastajem, prečesto čekam.

Budimo realni; konj se neće pojaviti,
prevoditelj neće doći, moj jezik nikada neće biti prenesen,
loptu neće probušiti moji nadnaravni nokti,
i nikada neću dočekati; jer nije mi suđeno.

A opet, tko zna?
Tko će znati, ako niti ja sama ne znam?

Dođe mi da sve sunovratim
u ponor, niz stepenice,
u neku duboku crnu jamu
koja jede ružne osjećaje,
hrani se nesigurnošću.
Dođe mi da se nasmijem, bar silom;
pomislila sam jednom, mirišeći sunovrate.

Dođe mi da im svima okrenem leđa,
Da otplešem uz osmijeh,
lakih cipela, kao sinoć u snu.
Otpraćena začuđenim očima,
ostavljajući senzaciju za sobom, ponosna.
Da u cvijeću pravim anđele.
Da im više nikad ne pokažem bol iza svojih vjeđa.

Dođe mi da im svima napakostim
snagom svog uma.
Da ih razočaram,
njih što htjedoše me zauzdati.
Otresem ruke, što miluju me po leđima, sućutno.
Ponekad mi dođe da sebe sretnu ražalostim.

Dođe mi da se odljubim,
da opet budem leptir.
Dođe mi da se ponovno rodim.
Kao leptir.

Ponekad mi dođe..

Čujem taj ludi zvuk,
vatreno crven, jezičci plamena golicaju zvijezde.
Hoćemo li zaplesati?
Ili si previše ljut?
(Ništa se nikada ne poklapa,
ništa nikada nije u rimi,
strpljivi ne bivaju nagrađeni,
svaki put nije ujedno i povratak.
Karta nije povratna; tamo gdje mi putujemo?)

Čujem taj ludi zvuk, zavodljivi zvuk,
omotao se oko mene poput guje ljutice.
Cigani su omandžijali stidljive djevojke.
Bacila sam osjećaje u bunar, izgubila sam svoje staložene cipele..
Zavrti me; kao da želiš da odletimo.
Zavuci se pod moje podivljale haljine.

Čardaš zove na vrisak; hoćemo li zaplesati?




Sinoć sam, prvi puta u životu, bila na živom čardašu.. ''Događaj'' se odigrao u šumi, kraj starog manastira. Popovi jadni nisu sklopili ni oka ;))) A u meni je zavrijela moja madžarska krv!


Želim Vam svima zahvaliti što me vrijedno čitate i ostavljate mi svoje prekrasne i iskrene komentare..
Ljubi Vas Vaša Insomnia!

Šumi,
talasanje mojih misli..
Poput čestica prašine u zadimljenoj prostoriji,
moje misli, osvjetljene zelenom neonskom svjetiljkom.
Koprcaju se, traže sredinu
između dobrog i lošeg,
tako često na kušnji,
slabašne poput novorođenčeta.
Nose ih oseke i plime,
koprcaju se u pijesku, grcajući.
I ona zelena neonska svjetiljka
tako ih mami, zove na blud.
Pokušavam zadržati ih, iako otplovljavaju malo pomalo.

Stežem ih ružičastom vrpcom nevinosti,
koju svezala sam oko zapešća; da me ne ureknu.

Sjedili smo na proplanku,
trava nam je milovala bosa stopala,
taj škakljiv osjećaj djelovao je tako smirujuće..
Vjetar je donio miris procvale trešnje,
očaravajući nektar mojim nosnicama..
Legli smo na travu, meku
vlati su se nježno njihale i golicale nam uši
i gledali smo oblake.
Onaj veliki bijeli učinio ti se kao kočija,
ja sam rekla da više izgleda kao tužno lice.
Nasmijao si se,
nema tuge na nebu; rekao si.
Samo velike bijele pahuljaste kočije,
i, ako dovoljno duboko pokušaš zamisliti,
vidjet ćeš kako njima zajedno putujemo.
Možda je zbog sunca, ali
svaki put kad gledam oblake, uvijek iznova vidim
to tužno lice.

Kad kiši, i suze mu se slijevaju niz lice.

Toliko žudim za tvojim dodirom,
više no što smatrala sam mogućim;
žudjeti, trebati.
Poput slijepca što žudi za suncem,
ponekad ga priziva u sjećanje,
pamti oblik, ali ne i senzaciju koju ono ostavlja na koži.

Toliko žudim za vršcima tvojih prstiju,
za njihovim kruženjem, traženjem mene
u onim našim bludnim noćima.

Toliko žudim.
Toliko gorim.

Toliko žudim za vodopadom, kapljicama osvježavajućeg ti osmjeha.
Toliko gorim.
Za mene već je ljeto.

Ljubavi su najljepše kad su okovane.
Blještavi okovi oko struka ljepotice,
zavezane za bure baruta,
što plovi na brodu, daleko od njega, ukradena od gusara.
I naša je ljubav novela ostarjelog pisca sanjara.
Protkana strašću i glupavim čežnjama,
još uvijek u procesu stvaranja, bez točno određenog kraja.
Korica mirisa kože, zlatnih slova ispisanih perom raja.

Naša je ljubav monolog glumaca, koji se još nisu proslavili.
Još uvijek glume u iritantnim reklamama,
ili na daskama vlastite teatralnosti.
Satira o junačkim podvizima,
kulama u zraku, kulama od pijeska;
sa malom zastavicom na vrhu tornja.

Crno-bijeli film, u neskladu s vremenom, u kojem se prikazuje.
Sinkronizacijom, koju slušamo
svatko zasebno.
Sa stravičnom glazbom u pozadini,
i gomilom crnih vrana na dječjoj penjalici.
Scenarij, režiju i glumce odabrali smo sami.

Hoćeš li me voljeti i kad postaneš slavan?

Dijelim zagrljaje, onima u potrebi.
Nimalo me to ne zamara, dapače.
Cigaretu u ruci zamijeniti ću tuđom
Rukom.
Tuđim tijelom, vrlo rado.
Tuđim dodirom, kavom na vrhu planine, gledanjem oblaka na mirisnoj livadi.


Dijelim pogled, onima koji trebaju.
Potrudit ću se da miluje.
Danas je zelen, nosila sam zeleno.
Sutra će biti siv, svojeglav je, piše rimu s oblacima.
Za uzvrat ne očekujem ništa,
možda samo
jedan zagrljaj.
I jedan pogled iskrenih očiju.



Čemu zelene oči, kad ne smognu pokazati svoju moć?

Odbijam!
Odbijam pripitomiti se.
Odbijam biti tipična.
Odbijam biti tišina, praznina; neispisani list papira.
Pjesma, koja se opće voli,
priprostih stihova, koji se svima sviđaju.

Govoriti ono što se ''pristoji''.
Govoriti kada se ''pristoji''.
Odbijam uvijek biti nasmijana.
Biti vječni krivac, ponovno i ponovno se ispričavati
za ono što i kakva jesam.
Konstantno sanjariti o nekom boljem sutra.
Odbijam biti nesretna!

Ne želim da mi brane, da me opominju.
Glupa pitanja, nerazumijevanje.
Gušiti se plačući jer ne znam plakati,
jer se to od mene ne očekuje.
Odbijam očekivano!

Turobne misli, bježite od mene, ne želim niti vas!
Licemjerni zagrljaji, lažni osmjesi,
lažna pretvaranja da je nekome stalo, kako se osjećam.
Bježite od neželjenog, vi neželjeni u mom životu!
Zar se ne bojite moje neobičnosti?

Zašto vas ne plaši, kao sve ostale?


I am the flaw in the tea-bowl
I will not dance death
I will not lie down here in peace
And release my last breath
All of our hopes have been cast on the reefs and are gone
Still my salt blood reaches out for the sky
Still my warm song touches notes clear and high
Outward I go and I know I will fly a new dawn

Bilo bi prekrasno,
pronaći neki način putovanja kroz vrijeme
Za nas koji živimo nekoliko života odjednom.
Pucneš prstima i hop, eto te
na tim divnim Bahamima,
baš kao što si oduvijek i sanjao.
Bilo bi prekrasno,
kad si ne bih morala zapisivati
male podsjetnike tipa; sutra u 12, ne zaboravi disati!
Pa tko bi to sve zapamtio, sve te obveze!
Kada bi barem postojao
nekakav napitak,
koji bi me usavršio,
tako da napokon već jednom svima udovoljim.
To bi stvarno bilo baš odlično!

Jednog dana, vidjet ćemo se
na Bahamima!
Radim na tome.
Kotači za vremeplov već su kupljeni.

''pjesma'' napisana u vlaku, pod utjecajem opake frustracije..