Kopka, zuji.
Snažno je, pa kopne.
Iznenada se počne prelijevati
u nježno,
pa šapuće,
pa se pretvori u kovitlanje
vlati trave na nekakvom orkanskom vjetru.
Provlači se, tobož neprimjetno
tek s natruhom svog postojanja.
Ponekad ga ćutim samo u tragovima;
lomi se, izgubi se potpuno..
I snažno se vrati, u obliku glasa promukle žene.
Mrzim što ga osjećam.
Željela bih da ga mogu obojiti u crveno,
da bude strast; sirov i nesputan,
ili ljubičasto.
Mmmmmm, kao onda.. ma znaš ti kada..
Pretvoriti ga u ljubičastu misao;
taj odvratni osjećaj usamljenosti!
A možda mu dodati i volančić.
Post je objavljen 06.04.2008. u 22:23 sati.