Alistair

Sophie je spavala do mene. Bila je prekrasna. Mjesečeva svjetlost padala joj je na gola leđa. Nježno sam prstom ocrtavao spirale i krugove po plavičastoj podlozi. Nisam mogao vjerovati da je stvarno ovdje, da se stvarno udala za mene. Bilo je to poput sna. Nisam htio da ikad završi.

Začuo sam kucanje na vratima.

- Tko je? - pitao sam tiho.
- Andromeda - odgovorio mi je glas moje sestre.
- Evo, samo tren.

Ustao sam najtiše što sam mogao i prišao vratima. Pogled mi je pao na Sophie. Ležala je na krevetu potpuno gola. Taj prizor nije bio za oči moje sestre. Odjenuo sam Sophie natrag u njenu vjenčanicu. Nije se ni pomaknula. Uvijek je čvrsto spavala.

Ponovno sam prišao vratima i otvorio ih.

Ugledao sam Andromedino lice umrljano suzama. Iza nje je stajalo i nekoliko lica pod kukuljicama, među njima i jedno sniježno bijelo, crvenih očiju sa zjenicama poput mačjih i prorezima umjesto nosnica...

Voldemort se pakosno nasmiješio.

- Žao mi je - čuo sam Andromedin šapat prije eksplozije.

Odletio sam u zid, razbio prozor i pao na pod. Komadići stakla razletjeli su se po sobi. Nisam se mogao sjetiti gdje mi je štapić. Pogledao sam Sophie. Primjetio sam nekoliko plitkih porezotina na njenom licu, no nije se probudila. Da joj se ramena nisu micala pri disanju, pomislio bih da je mrtva.

- Ne braniš se? - rekao je Voldemort zajedljivo.

Nisam odgovorio. Još uvijek sam se pokušavao sjetiti gdje sam zadnji put uopće vidio svoj štapić. Ili Sophein. Istovremeno sam istezao pojedine dijelove tijela. Ništa nije bilo slomljeno, samo natučeno.

- Maca ti je popapala jezik? - rekao je Voldemort.

Sjetio sam se dugačkog štapića koji sam osjetio u Sopheinom desnom rukavu. No je li još uvijek bio ondje? I kako da dođem do njega?

- Crucio! - čuo sam povik. Zvučao je tako udaljeno. Očekivao sam bol, no nisam ju osjetio. Ali čuo sam vrisak. A glas je pripadao Sophie.

Istog trenutka sam ustao s poda zanemarivši svu bol. Odgurnuo sam Voldemorta. Bilo je to glupo, ali bilo je to jedino što sam mogao učiniti. Čarolija se prekinula.

Sophie je otvorila oči i pogled nam se na trenutak susreo. Lijevom je rukom posegla u desni rukav. Podigla je štapić i uperila ga u Voldemorta. Voldemort se hladno nasmijao i iz njegovog štapića izašla je svijetloplava svjetlost.

(...)

- Ali?

Čuo sam njen glas. Zvučala je zabrinuto. Pokušao sam otvoriti oči, no nisam mogao. Moje je tijelo bilo preslabo. Otvaranje kapaka predstavljalo je velik napor. Prevelik.

- Ali? - ponovno me zazvala. - Molim te?

Čuo sam joj suze u glasu. Nisam htio da plače zbog mene. Otvorio sam oči i ugledao njene tamnoplave kako gledaju ravno u mene. To me zabrinulo. Nije nikad gledala ravno u mene osim ako je vidjela.

- Što se događa? - šapnuo sam.

Čuo sam teške korake iznad nas, kao da se nalazimo u podrumu. Pogled mi je na trenutak odlutao prema teškim željeznim vratima, a potom se vratio na njene oči.

- Ne znam - odvratila je.
- Vidiš me, zar ne?

Kimnula je.

- Jesi li u redu? - pitao sam.
- Ali, krvariš - glas joj je puknuo. Jedna joj je suza kliznula niz obraz.
- Molim?
- Krvariš.
- Gdje?

Dotaknula mi je mjesto na potiljku. Osjetio sam laganu bol od njenog dodira.

- Više me zabrinjava što ti vidiš - odvratio sam.

Teška su se vrata otvorila i Sophie se naglo okrenula.

- Hranjenje, crvi - rekao je sipljiv glas bacivši nešto prema nama.

Sophie je ustala i pokupila nešto s poda. Primjetio sam krv na njenoj vjenčanici.

- Sophie, i ti krvariš - rekao sam. Odmahnula je glavom.
- To je tvoja krv - odvratila je.

Pogledao sam joj u ruke. Držala je komad kruha.

- Što planiraju s nama? - pitao sam.
- Ne znam - rekla je rukama prepolovivši šnitu.

Pružila mi je polovicu. Zagrizao sam i ispljunuo gotovo istog trena.

- Urin - rekao sam zgađeno. Sophie je svoju polovicu bacila u kut.
- Ionako nisam gladna.

Sjela je do mene i stavila moju glavu u svoje krilo. Gladila me po kosi. Osjetio sam kako drhti. Sjeo sam i obgrlio je oko ramena. Trljao sam joj nadlakticu kako bih ju ugrijao.

Odjednom je naglo podigla glavu.

- Što je? - pitao sam.
- Puknuo mi je vodenjak.