|
Gledala sam kako mi ruke drhte. Noge su mi se pretvorile u želatinastu masu. Nisam ih zapravo ni osjećala dok su me podizale. Stavila sam prekrižene ruke na ramena i promatrala pahuljice.
Moraš mu reći, razgovarati s njim, objasniti, zahtjevati bolje objašnjenje...
Riječi su mi odjekivale u glavi kao da i nisu moje. Noge su mi se pokrenule i odnijele me pred sobu u kojoj smo posljednjih nekoliko dana spavali Lucy, Ryan i ja. Uhvatila sam hladnu mjedenu kvaku i otvorila vrata.
Bila sam zatečena prizorom. Ryan je ljubio Lucy. Lucy je ljubila Ryana.
Odjednom se sve zacrnilo. Osjećala sam se kao da umirem, nisam mogla disati, srce mi se razlomilo na male sitne komadiće poput razbijenog zrcala. Nikad više spojive, nezaljepljive.
Odjednom sam čula tup udarac i osjetila bol u koljenima. Netko mi je prodrmao rame.
- Sophie - čula sam Lucyn glas u uhu. - Sophie! Pogledaj me!
- Zašto? - odvratila sam hladno. - Ionako te neću vidjeti.
- Sophie - rekla mi je. Glas joj je pukao.
Otresla sam njenu ruku s ramena, ustala i izašla. Slijedila sam svoj miris natrag u sobu u kojoj sam dočekala novu godinu. Vrata su se otvorila nekoliko sekundi nakon što sam ih zatvorila.
- Sophie, oprosti! - prepoznala sam Lucyn glas.
- Katana* - odvratila sam.
- Molim?
- Znaš onaj izraz "nož u leđa"? - pitala sam ju. - Za ovo vrijedi katana u leđa.
- Sophie, nisam mislila...
- Ti nikad ne misliš, zar ne, Lu? Ti samo nešto učiniš, bez obzira na posljedice.
- Opet si slijepa, zar ne? - upitala me kroz suze.
- Nije važno - odvratila sam. - Bila sam slijepa cijeli život.
- Ne zadnja 3 mjeseca!
- Rekoh da nije važno.
- Kako nije važno?!
- Tebi više ne mora biti, Lu!
- Sophie...
- Gubi se, Lucy!
- Ali...
- GUBI SE!!!
Čula sam otvaranje i zatvaranje vrata. Legla sam na pod. Suze su mi se slijevale niz lice.
And I'm nowhere to be found
Could be anywere at all
Maybe lying on the sun
Maybe fightin' with the storm
I'm still blind.
(...)
Pretražila sam ormarić na kojem je bilo ogledalo. Ispred ormarića je bio stolac. Sjela sam i nastavila rukom opipavati svaki predmet. Pronašla sam ono što sam tražila - škare.
Uzela sam ih u ruku, uhvatila kosu svezanu u rep i počela rezati. Čula sam tihe šumove padanja pramenova po podu. Netko je pokucao. Vrata su se otvorila.
- Sophie - čula sam svoje ime i potom uzdah. Mama.
Čula sam nekoliko koraka i osjetila njene ruke na ramenima.
- Hoćeš li da ja? - pitala me.
Nijemo sam joj pružila škare. Ona ih je uzela i počela mi rezati kosu, usput nešto tiho pjevušeći.
- Nije ti žao? - pitala sam.
- Čega?
- Kose.
- Ne.
This is the new shit
Stand up and admit it
(...)
Alistair
Ispod ljubičaste vunene kape izvirivali su joj pramenovi svijetle kose. Nije se smiješila, nije plakala, nije se smijala, nije bila ozbiljna. Većinom onakva na kakvu sam bio naviknut. Puhao je hladan vjetar koji je nježno ljuljao krajeve njenog crnog kaputa. Plave su joj oči titrale pri svijetlu zimskog sunca.
Bez sumnje, bila je to Sophie.
Sophie s plavom kosom, staklastog pogleda i nedvojbeno drukčija, ali i dalje Sophie. Počinjalo je novo polugodište.
S njom nisu bili ni Ryan ni Lucy od kojih se inače nije odvajala, a u očima sam joj nazirao tugu.
Prišao sam joj i uhvatio ju za ruku. Nikad nije nosila rukavice. Ruka joj je bila hladnija no inače, vjerojatno zbog snijega. No, nasmiješila se. Prepoznala me.
- Kako si? - pitao sam je i sam se plašivši odgovora.
- Hoćeš li istinu? - odgovorila je pitanjem.
- Pa, bilo bi lijepo.
- Sjebano - odgovorila je. - Je li to dobar odgovor?
- Kako? Zašto? U kojem smislu?
Pokazala je palcem desne ruke nešto iza sebe. Ugledao sam Ryana i Lucy. Držali su se za ruke ljubeći se.
- Oh - rekao sam. - Nenadano.
- Pričaj mi o tome.
- Pa, školska godina još nije službeno počela - odvratio sam. - Jesi li za šalicu vruće čokolade?
- Može sutra? - pitala me. - Stvarno sam jako umorna. A i iskreno, ne da mi se danas.
- Da, naravno. Sutra je sasvim u redu. Usput, Andromeda se premjestila u tvoju spavaonicu.
- To je lijepo od nje - odgovorila je. - Hoćeš li me odvesti u društvenu?
- Pa i sama znaš put - rekao sam kroz smijeh.
- Znam - odvratila je. - Ali ne želim biti sama. Danas ne.
Htjela je razgovarati o svemu što se dogodilo u Norveškoj. No nije željela ponavljati dvaput. Htjela je to riješiti jednom, reći i meni i Andromedi odjednom kako više to ne bi morala ponavljati.
Sjetio sam se pisma koje nam je posala za Božić. Bio je to njen rukopis, prepoznao bih ga bilo gdje. Znači da je tada vidjela. Zašto sada ne vidi? Ili je netko napisao pismo pa ga začarao da izgleda poput njenog rukopisa? To ne bi imalo smisla. Možda ga je napisala i dok nije vidjela, često je to radila.
I dalje nisam mogao othrvati osjećaj da nešto nije u redu. Osjećao sam da je Sophie na rubu živčanog i emocionalnog sloma. Što se zaboga dogodilo?
Čim smo ušli u spavaonicu, skinula je kapu i šal i nemarno ih bacila na krevet. To nije nimalo ličilo na urednu Sophie kakvu sam poznavao. Ubrzo je za nama došla i Andromeda.
Sophie je okrenula glavu prema prozoru kao onda kad sam ju crtao. No ovaj put sam primjetio još nešto. Suza joj je kliznula niz lice i ja sam ju ugledao pijre no što ju je uspjela obrisati.
- Prije no što počnem - rekla je - obećajte mi nešto.
- Što? - pitala je Andromeda.
- Obećajte mi... - uzdahnula je. - Obećajte mi da me nikada nećete ostaviti.
Tim je riječima potvrdila sve moje sumnje. Sophie je ubijena. Bila je mrtva iznutra. Od nje su ostale samo krhotine. I znao sam da ću samo ja moći pronaći način da je ponovno sastavim.
|
