- Sjedni ovamo, Sophie - čula sam Ashdownov glas.

Ryan me poveo prema stolcu. Polako sam sjela. Osjetila sam hladno željezo.

- Jesu li to lanci? - šapnula sam Ryanu.

Nije odgovorio. Pretpostavljala sam da mu je lice poprimilo onaj mračan izraz.

- Pomozi mi to stegnuti, Ryane - ponovno sam čula Ashdowna. - Što čvršće. I bez šteđenja. Samo ćeš joj nauditi budeš li ju štedio.

Ryan nije ništa odgovorio. Čula sam zveckanje. Osjećala sam nešto poput okova, ovdje ondje i kakav remen.

- Sophie, pokušaj se pomaknuti - rekao je Ashdown.

Počela sam se batrgati kao da sam u luđačkoj košulji. Čula sam mahnito zveckanje, ali znala sam da se nisam pomaknula ni milimetar.

- Dobro je - rekao je Ashdown. Čula sam kako vadi nešto tanko iz džepa. Štapić. - Jesi li spremna?

Kimnula sam. Ashdown je čaroliju odlučio izvesti neverbalno.

Krenuo je prvi val, ne tako jak kao ostali. Bio je zapravo drugačiji i čudniji. Počeo je kao sitno peckanje u vršcima mojih nožnih prstiju, polako se podižući. Kada je stigao do mojih očiju već je bio užaren kao žarač i istovremeno nekako usijan. Osjetila sam ga unutar svojih kapaka i poželjela vrisnuti. Vrištati i vrištati i vrištati. Toliko je peklo. No sjetila sam se Ryana. Sjetila sam se u toj agoniji da je on ovdje i promatra me. Nisam mu htjela otežavati ni mrvicu. Dokle god sam mogla, nisam ispustila ni glasa.

Idući valovi napadali su ravno oči. Osjećala sam se kao da me netko zapalio iznutra. Valovi lavine kao da su mi se slijevali niz kapke. Opet i opet, svaki vrućiji od prethodnog.

Još uvijek sam čvrsto stiskala zube ne dopuštajući da i najmanji vrisak sklizne sa mojih usnica.

Ubrzo mi je počelo zujiti u ušima. Obuzeo me strah. Bila sam slijepa. Sluh, miris i opip su bila jedina čula na koja sam se mogla potpuno osloniti. A sada mi je jedno oduzeto. Bila sam prestravljena.

Još uvijek sam osjećala Ryanov miris u prostoriji. To mi je nekako davalo snage da izdržim još malo. Još malo. Još malo...

Ali koliko još? Uistinu sam izgubila pojam o vremenu koji zbog moje sljepoće nikada i nije bio pretjerano dobar. Moglo je proći i 5 minuta i 5 dana...

Odjenom mrak. I tišina. Kao da je cijeli svijet stao. Osjetila su me napustila. Ali napustila me i bol.

Što je ovo? Smrt?

I ponovno vatra, jača no prije. Više nisam mogla. Počela sam vrištati iz sveg glasa. Vrištala sam i vrištala i vrištala. Ništa više nije postojalo. Ni Ryan, ni Ashdown, ni ta prostorija, ni Hogwarts, ni Lucy, ni Alistair...


Samo ta sveobuhvatna bol...

(...)

- Sophie? - čula sam nježan Ryanov glas.

Ležala sam na mekom krevetu pokrivena prekrivačem koji je mirisao na mandarine. Cijela je soba nekako mirisala na mandarine. Negdje je morala biti zdjela prepuna mandarini.

Podigla sam ruku prema svojim očima.

- Ne - rekao je Ryan i zaustavio mi ruku. - Još uvijek imaš zavoje. Ne smiješ ih skidati.
- Koliko je prošlo vremena? - pitala sam.
- Od čega?

Od boli. Od vrištanja. Od agonije.

- Od čarolije - odgovorila sam.
- Dva dana - odvratio je Ryan. - Ashdown je rekao da je to normalno. Mislim, da spavaš.
- I kad smijem skinuti zavoje? - pitala sam.
- Sutra - rekao je. Znala sam da se smiješi mojoj djetinjoj nestrpljivosti.

Pomaknula sam ruku prema mirisu mandarina gdje se osjećao najjače i izvukla jednu iz zdjele. Počela sa ju guliti.

- Strah te, zar ne? - pitao me Ryan sasvim tiho. - Da nije uspjelo?

Odmahnula sam glavom.

- Da je uspjelo? - bio je iznenađen. - Zašto te toga strah?
- Ne znam ni čitati - rekla sam.
- To nije teško - rekao je.

Sjeo je kraj mene ispruživši noge na krevetu. Poljubio me u čelo.

- Naučit ću te čitati - rekao je nježno. - Naučit ću te kako izgleda koja boja. Naučit ću te čitati note da možeš svirati gitaru i kad ne znaš melodiju.
- Bojim se - prošaptala sam naslonivši glavu na njegovu ključnu kost.
- Znam - odgovorio je gladeći me po kosi. - Znam...

(...)

- Jesi li spremna? - čula sam Ashdownov glas.

Kimnula sam. Čvrsto sam zatvorila oči osjećajući kako Ashdown odmata zavoje. Nestao je i zadnji sloj. Potražila sam Ryanovu ruku. On ju je smjesta stisnuo.

- Ovo je tvoj san, Sophie - šapnuo mi je u uho. - Ciljaj na Mjesec...
- Ako i promašiš, stići ćeš među zvijezde - dovršila sam tako da me nije mogao čuti.

Polako, veoma polako, otvorila sam oči.

I ugledala sam ono za čime sam žudjela cijeli život. Zraka sunca obasjavala je moj krevet. Podigla sam pogled i kroz širom otvoren prozor promatrala zoru.