Nisam neko vrijeme bila u šumi, treba to otići sve provjeriti (je li svako drvo na svome mjestu;)). Jučer tako odoh s psima u dugačku šumsku šetnju. Gljiva kao u nekoj gljivarskoj priči. Doista mnogo i doista raznovrsno. Neke sam i ubrala, najviše grabovog vrganja ili kako se još naziva – djed. Nažalost, mnogo ih je crvljivih. Budući je zadnjih dana i dosta puhalo, mnogo je drveća srušeno, prevrnuto. A budući je bilo dosta kiše, šumsko je tlo poprilično obraslo. Je li to šuma ili livada, dakle? Uz šumu nađem i koprive. Odlična berba, moglo bi se reći. Dakako, prate me oblaci, a i pokoja kap kiše zakuca mi po tjemenu. Netko mi je rekao da ponesem kišobran, ali kud i to strpati kad su mi samo dvije ruke na raspolaganju? Udahnimo duboko, zagrlimo drvo, pomolimo se i neka svemir čuje tu molitvu, vratimo se iz šume u civilizaciju nadajući se da nas neće proždrijeti njezina tekovina i njezini ljudi.
Oznake: šuma, šetnja
|
