Indijanka vegetarijanka
30.12.2013., ponedjeljak
Sonja i bik
|
Za uvod da ispričam sljedeće, kako nas vani neki ljudi doživljavaju što se tiče filmova. Dakle, pričala sam o filmovima s jednim Šveđaninom i on mi veli kako je gledao nekoliko srpskih i bosanskih filmova, ali ne može naći nijedan hrvatski. Spomenuh mu 'Što je muškarac bez brkova' te 'Koka i duhove' jer mi je to prvo palo na pamet, a on veli kako kinematografije u kojima se snimaju komedije i dječji filmovi obično nemaju što za ponuditi. Na to kaže kako zna da u Srbiji ima jedan filmski festival, a da vjerojatno u Hrvatskoj nema nijedan. Kazah mu: 'I divljaci kao što smo mi ovdje imaju čak nekoliko filmskih festivala, zamisli!' Priznajem, naljutio me. Ali onda za vikend na TV-u uhvatih 'Sonju i bika' i odmah skočih u kauč nikako ga ne željevši propustiti. Znam da sam ga planirala gledati u kinu i bilo mi je jako žao kad sam ga propustila. I što da kažem? Ne znam što da kažem. Doista sam se, jednom riječju – razočarala. Glavni lik je vegetarijanka koja se bori protiv borbi bikova, a zaljubljuje se u sina najpoznatijeg organizatora borbi bikova tamo negdje kraj mora. Zapravo ovog bika u naslovu filma jedva da ima pet ili deset minuta u cijelom filmu, a Sonja je nadrkana persona s uvijek napola otvorenim očima koja bljuje po drugim ljudima i četvrtinu filma je polugola. Osmijeh joj se pojavi na licu jedino kad vidi ljubljenog Antu kojeg na početku prezire. Sve je zapravo jako plošno, površno i stereotipno prikazano, tek zagrebano po površini te se cijela priča svodi na Sonjinu i Antinu ljubav, a bika k'o je… K tome tu su i neke scene kao sa školskih priredbi, prije svega ona u klaonici pred sam kraj filma. Nije mi se baš dalo gledati do kraja, ali sam to ipak učinila da vidim što će biti, iako se dalo pretpostaviti. Čekam i 'Svećenikovu djecu' koja su najavljena uskoro… Nadam se da će nam malo osvjetlati kinematografski obraz. Oznake: Sonja i bik, film, vegetarijanka, borba bikova |
