Išla sam u šetnju s psima i brala koprive i kad sam se vraćala – eto je, u travi. Srećom, vidjela sam je oko metar i pol prije nego sam došla do nje. Crna, dosta debela i sjajna, na suncu se još više sjaji (ili je to sjajio strah u mojim očima jer zmija je jedina životinja koje se doista BOJIM). Moja Nina je prošla preko nje, a da se zmija nije ni pomaknula (sreća da je razigrana Dunja nije vidjela jer tko zna što bi tu bilo!). Zaobiđoh je u širokom luku (čitaj: pet metara sa strane) i ne vjerujem da ću na to mjesto opet ići brati koprive barem pola godine. Sad moram naći neko drugo mjesto za koprive, a da je dalje od auta i ostalih zagađivača, a zbilja ne znam gdje će to biti. Eh, zmijo, zmijo, šta mi napravi! :-)
|
