19
četvrtak
srpanj
2012
LJUDSKI 'POROCI' BEZ KOJIH MISLIMO DA NE MOŽEMO FUNKCIONIRATI
Kad čujem onaj u potpunosti bezvezan zvuk mobitela koji zvoni, znam da me je uspio iživcirati i danas, točno u 6.00 sati. Ipak, nije on kriv što sam tipična spavalica i što me nervira svatko tko me pokušava probuditi u rane jutranje sate. Godinama svaki je dan ista situacija. On neumorno zvoni, tražim ga poluotvorenih očiju, ali i ovaj put bez većeg uspjeha. Postavljen je taktički, barem pola metra dalje od moje ruke. Ne preostaje ništa drugo, nego dići se iz kreveta.
„Kofein, kofein, kofein! Gdje je? Trebam hitno!“ Nije najzdravije na svijetu, ali je navika. Tijelo se privikne na to i nakon nekoliko godina, smatraš da bez toga jednostavno ne ide i da dan nebi bio isti. Zabluda ili ne, ne znam, nisam probala. Ponekad je bolje ići na sigurno pa obaviti taj ritual. Tko zna što bi sve u protivnome moglo krenuti po zlu? Možda bio bio neki urok po srijedi.
Neki su navikli i zapaliti dvije, tri cigarete uz kavu, a nije da kava u toj kombinaciji ima bolji okus. Možda je bolje bez tog pustog povlačenja nečega što od tebe izvlači uglavnom samo novce, ali tebi kao pojedincu predstavlja užitak pa ne razmišljaš o nekoj drugoj kombinaciji, kao npr. keks. Ali zna netko drugi. Znaju nas ugostitelji privući pa uz kavu poklanjaju kekse. Zalomi se i koja akcija pa uz kavu ide i neki sok po promotivnoj cijeni. Kad vidiš takvo što, osjećaš se kao da si primio Boga za bradu, nebesko hvala gazdi. Nitko do sada nije shvaćao tvoje potrebe, ali on zna. „Ma gdje je da ga zagrlim?“
Još se sjećam kad su u ljetnim danima uz kavu uvijek donijeli i jednu cedevitu, potpuno besplatno. Ispijali smo kave i više nego obično. Netko od 16 godina bez nekih velikih briga i pameti nema pametnijeg posla od sjedenja po kafićima. Balkanski trend. Zavoljeli smo sve to i ne znamo drugačije.
Poslove sklapamo u kafićima, slavimo rođendane i sklapamo nova prijateljstva u istim. Možda su zato igrališta poluprazna, ne vrve dječjim smijehom i sličnim doživljajima. Postali svi neka devijantna djeca koji vješto odlaze iza škole s nelegalno pribavljenim cigaretama i glume 18. stoljeće i parne vlakove i njihove lokomotive. Uvijek postoji jedan glavni koji pribavlja blaženu kutiju s dvadeset filter cigareta. U pozadini sviraju Seke i Cece, nabrijavaju se djevojčice na to kako je svaka od njih „žena zmija koja sjedi za šankom, pije svoj viski s ledom i igra se vatrom“.
Ali ne ćemo sad djecu kriviti, ne znaju oni. Imaju malo drukčije djetinjstvo od nas, ali je njihovo, valjda će ga pamtiti po nečemu dobrome. Možda mi to jednostavno ne razumijemo i ne želimo prihvatiti što su oni već sada s 14 godina naučili kako se bahatiti i raditi po svome. Ne kažem da je to nužno zlo, meni ionako ništa ne predstavlja, ali tko zna, možda će im u daljnjem životu biti lakše. Oni su to ipak naučili prije nas. Mi smo u tim godinama molili starce da nas puste na dva sata kod nekog najbližeg susjeda i prijatelja iz školskih klupa s izgovorom da ćemo pisati zadaće.
Samo neka smo mi zdravi i veseli!
komentiraj (0) * ispiši * #
18
srijeda
srpanj
2012
LJEPOTA LICA NALAZI SE U LJEPOTI KARAKTERA
Svaka se žena nađe u trenutku kada sama sebi postavlja pitanje je li lijepa, što čini ljepotu i koji su ideali ljepote. Obično ta faza nastupa u srednjim godina života, između 35 i 45 godina. A što se događa sa ženama/djevojkama mlađe životne dobi? Smatraju li i one da nisu dovoljno lijepe? – Naravno!
Na svu sreću, stara arapska poslovica kaže kako se ljepota svakoga od nas zapravo nalazi u ljepoti karaktera. Uz to ne smijemo zaboraviti kako svaki osmijeh uz osjećaj sreće, ujedno utječe i na naše zdravlje i ljepotu. Kako bismo dokazali točnost ovih tvrdnji uistinu nije potrebno provesti nikakva dodatna istraživanja jer je su ona već provedena, ali i svaki od nas može provjeriti tvrdnje osobno.
Kada se osjećamo lijepima? – Kada izađemo iz kozmetičkog salona u kojem smo bili na nekom od tretmana, ujedno smo morali dati pravo malo bogatstvo, a svejedno nam nisu uvijek ispunjena očekivanja ili jednostavno na nama postoji još nešto što bismo željeli promijeniti i učiniti boljim. Ili je pravi odgovor na postavljeno pitanje zapravo sljedeći: najljepšima se osjećamo kada smo najsretniji! Doduše, kada se provodi anketa o ljepoti nas samih, većina se ljudi zapravo ne osjeća lijepima te smatra kako postoje mnogo ljepši od njih samih.
Znamo li uzrok takvog načina razmišljanja? – Znamo! Često su nam ideali ljepote nametnuti putem brojnih časopisa koji se bave modom, ljepotom i sl. Čitajući jedan od takvih magazina nailazimo na poznate ličnosti koje smatramo savršeno lijepima jer je u tom broju upravo to i piše. Sada ne razmišljajući o tome kako fotografije nisu odraz stvarne ljepote, mislimo isto i želimo poput njih imati idealan indeks tjelesne mase, savršene proporcije grudi te savršeno lice.
Je li to uistinu moguće nismo ni u stanju razmišljati na realan način. Najbitnije je nabaviti sve moguće kreme koje bi nam pomogle, jer kako navode kozmetičke industrije, još možemo učiniti nešto. Moramo se složiti da su čuda uz brojne preparate moguća. Za tren oka, kupujući baš njihov proizvod postići ćete željeno. U protivnom, te iste kozmetičke industrije nebi imale od koga zaraditi novac.
Najrealniju nam sliku o našoj ljepoti daje naš karakter. Karakterom pokazujemo koliko nam je stalo do ljudskih vrijednosti, samim time pokazujemo i kolika je naša vrijednost. Sva ljudska znanja nisu uspjela napraviti proizvod koji sve nas može učiniti lijepima, ali ga je dostojno zamijenio svaki naš osmijeh.
Da li još uvijek smatrate da niste lijepi?
komentiraj (1) * ispiši * #
17
utorak
srpanj
2012
OBIČNI ŠLJAKERI, TAKO SE TO KAŽE
Svima nama su glave pune problema. I tako, jednom šetnjom od ulice Nad lipom pa sve do glavnog nam trga, uvijek dragog grada Zagreba, poznatog Jelačić placa, imam nekako preveliku minutažu za razmišljanje. Trešti mi u ušima neke tamo rock grupice bivše Jugoslavije. Vidiš kako te nitko ne doživljava baš ni 5 posto. Who cares? Ne misliš ni ti o njima. A kad ono, prođe tu i tamo koja suknjica za koju nije bilo dovoljno materijala pa je krojačica uzela stvar u svoje ruke i napravila to nekako skladno. Malo popuhne vjetar i eto belaje. Bauštelci kopaju po centru Zagreba, ali nikada im ne promakne ako je suknjica malo kratka. Eh, zašto sad nebi malo fučkali. Nek' se zna 'ko je tu faca. Ali mi se nekako čini da to tetu s kratkom suknjicom baš i ne zanima previše. Istina je da je Zagrebački holding milijarde u minusu, ali se fontanice rade na Cvjetnome pa ovim našim bauštelcima svaki dan bolji od onog prije. Da ne bi slučajno nestalo čarolije zviždanja.
Malo ogladniš. A Bože dragi, imaš ti dosta šetnje spomenutom relacijom. Treba se malo okrijepiti. Na Cvjetnome uvijek fina klopa u onoj Boniti. Zovem to 'Leteći obrok'. Po novome: 'Najsimpatičniji leteći obrok'. Naručiš uredno klopu, dobiješ svoj kalorični sendvič i obično ljudi idu dalje. E, ne može ovog puta. I baš imam malo viška vremena. Pojavio se genije. Taj bi staru baku koja se utrkuje do sjedišta u tramvaju nagovorio za bakšu. A znamo kak' su škrte i bezobrazne. I baš mi se sad odjednom pije kava.
„Striček, može jedna kavica?“
Mladi gospodin, nosi 'cvikse', al' mu tako dobro stoje, to nije za povjerovati. Čovjek zviždi. Ispada da većina ljudi koji rade u Zagrebu stalno zvižde. Ali ovaj je 'gospon' nekako raspjevan svaki dan.
Pravi mali raj: sjediš na visokoj drvenoj stolici, piješ kavicu, zapališ koju uz svoju dozu kofeina i konobar je još uvijek onaj isti. Popravi ti raspoloženje i ostavlja dojam kako je lijepo raditi posao ugostitelja.
Na odlasku, nemam srca da mu ne ostavim bakšu jer je bio prokleto ljubazan.
„I kakva je bila kavica?“
Odgovaram sa smješkom od uha do uha. Osjećam se tako djetinjasto.
„Odlična! Vidimo se opet!“
komentiraj (0) * ispiši * #
