ROMAN I. DIO

I ovog su mu se puta tresle ruke dok je stajao na tramvajskoj stanici I vukao dim cigarete kao da mu je posljednji. Bilo je prohladno vrijeme, sredinom mjeseca studenog. Polako je krenuo kući. Obavio je bitan posao, ruke imaginarno u glavi krvave, pitanje u mislima: “Je li mi to sve potrebno?”

Tomislav je bio zgodan mladić, tamne kose I dubokog pogleda, predivnog, ali uvijek vješto skrivenog osmijeha. U neku ruku, činio bi vam se tajanstvenim. Ipak, cijelom je kvartu bio dobro poznat! Razbijanja noćnih klubova, česte tučnjave te intervencije hitne pomoći I policije, njemu su bile svakodnevna pojava.

Još dok je pohađao srednju školu, ušao je tada u “sitan” svijet droge I kriminala. Sada, kada već ima za sobom 24 godine, takav svijet ne bismo mogli nazvati tim imenom, već opasnim po život. Činjenica da je ovisan o cigaretama nikog ne brine jer, uostalom, velik broj ljudi spada u skupinu pušača. On je imao daleko veći problem – ovisnost o heroinu.

Njegovi roditelji, koji su živjeli s njim u Novom Zagrebu, bili su upoznati sa situacijom svojeg sina još od prvog dana. Doduše, s godinama su shvatili da više ne pomaže nikakav razgovor. Dok bi otac počeo govoriti kako bi trebao promijeniti način života, kako bi mogao potražiti stručnu pomoć da se riješi heroina, Tomislav bi samo sjedio u omiljenoj fotelji u dnevnom boravku i buljio u ugašen TV. K tome, nikada ne bi izustio niti jednu riječ.
- Znači li šutnja osjećaj krivnje?!
Onako kako je on sjedio, činilo se kao da s vama u prostoriji sjedi skulptura. Možete joj se obratiti na najsrdačniji način, ali od nje nikada ne ćete dobiti odgovor.

Na današnjem izlasku iz svoje zgrade, kao I obično, nitko od zatećenih susjeda na stepenicama, nije obraćao pažnju na njega. Tek bi poneki od njih pozdravio iz pristojnosti ne želeći mu se zamjeriti, iako nije predstavljao ni najmanju prijetnju onima koji nisu predstavljali prijetnju njemu.

Tek što je izašao iz zgrade, okrenuvši se za sobom kao da ga netko prati, ugledao je čovjeka kojeg nikada prije nije vidio. Oko zgrade uglavnom su se kretali samo stanari. Nakon što bi golubovima podijelio nekoliko peciva, nepoznati čovjek krene u obližnji kafić u kojeg je zalazio Tomislav.

Ovaj je penzioner sjeo do Tomislava za šank I promatrao ga nekoliko minuta bez prestanka. U tom se trenutku Tomislav naglo okrene prema njemu. Ovaj mu reče kako bi trebao porazgovarati s njim, ali kako ovo mjesto nije prikladno za razgovor takve prirode.

“Oprostite, o čemu se radi?!” – zbunjujuće će Tomislav.
“Pa…znate… Vi ste mi nekako zapeli za oko. Promatram Vas svaki dan kako izlazite iz zgrade I ulazite ovdje. Što ima u ovom kafiću?”
“S Vama očigledno nešto nije u redu.” – drsko će Tomislav. Bojeći se da mu se za vratom ne nalazi policija.
“Ispričavam se. Nisam mislio baš tako.”
“U redu je. Predstavlja li problem da prošećemo gradom?
“Sinko, ne brini se ti za to. Iako sam već čovjek u godinama, šetnja ne zahtijeva mnogo. Pravit ću se da smo na svježem zraku, iako to u ovom, ali I bilo kojem drugom dijelu grada, nije moguće. Sve se čini bolje od sjedenja u zagušljivom kafiću. Zaboga, prestanite toliko pušiti! Štetite sebi, a I drugima. “

“Vidimo se u 20.00 h ispred zgrade. Žurim. Pozdrav!” – Tomislav mu stisne ruku i nestane u vidu magle.