Bilo je trenutaka u meni kada oko stvori sjaj savršeno izbrušenog dijamanta. U tišini je jedna kap iznenada pljosnula na cestu, onu istu kojom smo zajedno prošetali, a nismo se ni poznavali. Onako usput. A u moj kofer sjećanja, stala je i ta slika, mala sitnica. Moja sitnica. Klizila je niz obraz. Obrazi, ukrašeni laganim rosnim tonom nekog rumenila što ga je nanio kist finih perli, onaj koji se koristi samo u posebnim prigodama. Pljos, jedna pa druga, treća se je putem prelomila, nije bilo više snage. Savršena tišina noći pretvorila se u ratno polje, puno oštrih noževa, mnogo stradalih. Priznajem, nekada, prije samo nekoliko godina, kada se još nismo poznavali, onda kada sam te u svojoj ulici srela, zvuk rominjanja kiše mi je godio, kao što mi sada godi tvoja blizina, ali vremena se mijenjaju, samo ljudi ostaju isti, odveć pakosni i odveć na sve ljuti.

Prošle godine, krajem mjeseca srpnja, u meni je bio teret neizgovorenih riječi, teret na srcu i tijelu. Vesela osoba tužnih očiju. Možda su bile tamnije, a možda više blijede, razlomljene od suza, kao staklo kada padne na pod. Sebično je što moje srce traži samo tvoje koje se vješto skriva pred mojim likom, nikada ga nisam vidjela, a znam kako diše. Diše ubrzano kada god osjeti da sam mu bliže.

Kolovoz, kasno navečer si me zvao, i prije nego što sam nespretno odgovorila na nekoliko tvojih napisanih riječi, osjetih strah, ruke su drhtale, a srce brže i jače kucalo. „Dolazim za deset minuta!“, pisalo je. Vozio si jako brzo, ponovno osjetih strah, a do toga bih dana jurila i većom brzinom s drugima, činilo se manje opasnim kada nisi u pitanju ti. Muzika je bila preglasna, svirala je samo jedna pjesma, ispočetka i ispočetka, kao da si želio da upamtim riječi. Pitao si me gdje idemo, šutjela sam, nisam znala gdje želim ići. Napravili smo krug, odveo si me na izvor. Bilo je mnogo ljudi, ali kao da nije bilo nikoga, kao da smo sami, taj je trenutak bio samo naš. Trenutak je trajao nekoliko sati, vrijeme nekako brzo prolazi kada želiš ostati zauvijek. Sada razmišljam, postoji li zauvijek. Izgori život i ostane prah, zauvijek se izgubi. Glupi pojam, zar ne?

Priuštio si najljepšu noć, bila je kao začarana nečim posebnim, tvoj mi se miris duboko uvukao u kožu, još danas ga osjetim.